LIDIJA, ŽENA KOJE NEMA

LIDIJA, ŽENA KOJE NEMA

6. veljače, 2012.

Piše: Miro Glavurtić

Lidija, žena koje nema. A ima je. Kao što je bila i Andrićeva Jelena. Ali, kada je u pitanju Lidijina egzistencija,  najbolje je pitati Markiona. A kada njega pitaš, bolje da ga i nisi pitao. Reći će jedva nešto više nego što i sam znam. Ako-i-toliko. Leti li? Ima li osobni avion? Je li udata? Je li ona naša fikcija, to jest, da budem jasan, je li BIA , (to jest Bezbednosna Informativna Agencija; srpska tajna sluižba) podmetnula neku njenu, bezbednosnu, kreaturu, iz personala Službe. U tom smislu, je li bila i predstavljena srpskom tragičnom Predsjedniku, i to pod istim imenom? A Markion će, na sav taj inkvizitorni galimatijas, kojim bih zadivio sve mrtve inkvizitore, odgovorio jednostavno: «Muža joj nitko nije vidio; nisam ni ja. Dobro; ona ga je morala vidjeti, ukoliko nije sve ujdurma Službe.» Ne znam leti li, ali oblijeće svijet, sveudilj.
Podiže li uistinu kliniku u Beogradu; u dobroj tradiciji velikih beogradskih zadužbina; je li tolika grešnica? Nedavno, prije mog zadnjeg puta u Beograd, Lidija, ili bilo tko da je Ona, zamolila je Markiona, a posredno i mene, da joj predložimo ime za kliniku. I mi smo to najozbiljnije shvatili. To se i ne može neozbiljno shvatiti. Ja sam već dao neka slavna imena. Mediala. Sion. Zora. Idiot International. Regata. Ovdje. Arhimed&Ala. Uerka (od trigrama, URK, koji je predložio Leonid Šejka). Najbolje bi bilo da se klinika zove – Santa Maria della Salute. Srpski, pjesnički, katolički i – venecijanski. Što fali? Pod tim nazivom je srpski pjesnik Laza Kostić napisao moguće najljepšu pjesmu u cjelokupnom srpskom pjesništvu, koja je dostojna svake katoličke antologije. Samo ime, Santa Maria della Salute, moglo bi podići kliniku. Kao što je Mediala… pokrenu… o…

DJECA ORIJUNE

Markion je uvjeren da je imao u rukama neke materijalne dokaze njene egzistencije. Bilo je ljeto. U sred Zagreba. Kada sam upoznao Lidiju, i njene stalne pratilje, Irenu i Draganu. Starac sam i stid me je reći, da me Dragana opčinila, mada ni sam ne znam  kako. Bio je to trenutak ljeta, kada dolijeće vrag podneva, za kojega sam znao samo iz francuske književnosti. Stidim se toga što je ona to morala primijetiti. Nije trebala. «Ona je udata za Službu!», reče mi Markion. Ali, to nisam shvatio kao opomenu, jer i nije bila. Značilo je jednostavno da nije udata, a značilo je i da se ne misli udavati. Svakako, ni ja se nisam kanio ženiti. Jer moj je život prohujao, i nisam od onih staraca koji lako od sebe prave budalu. Osobito lako pred smrt.
Za dugim stolom u bašči restorana Galo, bilo nas je nekih dvadesetak uzvanika. Bio je, dakako, Jurij. On je Ukrajinac, ali se osjeća Rusom, kao što je bio slučaj i s Leonidom  Šejkom. I kakvi su, u hrvatskom slučaju, bili orjunaši, Djeca Orjune, bili su Hrvati a osjećali su se Srbima. Markion je Jurija upoznao na vašaru oružja, u Šapcu. I on se preselio u Zagreb. Zbog Markiona. Tek kasnije će mi Markion povjeriti da je Jurij ruski agent; rekao je «On je Putinov povjerenik». A bionergija, kojom se predstavlja, puka je njegova igrarija, koju i ovdje rado igra, pred djevojkama iz Beograda. To je još jedna energija iluminiranih luđaka. Bio je pozvan i general Zlomislić. Markion je inzistirao da i ja dođem. I eto me. Nisam ni bio daleko, nekih 100 ili 200 metara. Uvijek odbijam takve pozive, ali nikada ne ustrajavam.
Markion i Lidija bili su središtu ove platonske gozbe, u nekoj poznoj europskoj, multikulturnoj varijanti, iznad koje kao prve zvijezde na nebu iskri duh i glamour, u onom prvotnom značenju, koje mu je dao Walter Scot. I Markion je igrao svoju igru. On je uvijek i svuda igra. I Lidija. General Zlomislić mogao se zato isticati ozbiljnošću. Stari pariški playboy; možda je iz Pariza donio neku tajnu, pa je prenio, za ratnih godina, kroz Kažnjeničku bojnu.  Ali mi je nije povjerio. A neke jeste.
Lidija je, potom, odletjela. I to je najbliže istini, jer se već sutra javila iz Barcelone.

ŠPINAT JAGUAROM U ŠABAC

Večera u Baltazaru bila je besmrtna. Nju ću ispričati nekom drugom prigodom, jer i ona spada u knjigu Moja Smrti. Ne znam zašto sam tu večeru nazvao – besmrtnom, kad su uglavnom prisustvovali – mrtvi. Surovo je to reći, jer su svi tu, razumije se, bili živi, ali će pola od njih za koji dan biti – mrtvi. Ja ću preživjeti tu gozbu. I general Zlomislić. I Markion. I Dejan Ačimović. I ja i Markion imali smo još dana, pred nama. Mada me uvijek pita, kada mi se javi, na mobitel: «Jesi li još živ?»  A ja mu kažem: «Pogodi.» A on pogađa: «Jesi!» Eto, vidiš. Imamo li, možda, neku misiju.
I onda putujemo u Šabac. Sada je već jesen. Koja? Bog će znati. Tada samo putovali, i ja sam to negdje opisao, zelenim Jaguarom, «boje starog špinata». Markion je tražio da napišem da je boja bila – Wimbledongreen.  S posebnim naglaskom, kao što mi je gospodin Stratimirović, na večeri, u njegovom luksuznom stanu, koji je dizajnirala njegova kći, Sandra, govoreći o mostovima rekao za Brankov most, koji im jer na posve blizu, da su skinuli njegovu staru crvenu boju i da su ga obojili u – Muhamedgreen. Kao da nam je Islam na pragu Grada. Konotacija se uvijek lako čita. I uvijek nas odaje. Zato i volim boju – trula špinata. A što se tiče Jaguara, Markion ga kupio od Hotka. A poslije ga je dao generalu Zlomisliću, koji se zamalo nije s njim sprcao.
Kad su me prijatelji iz Beograda vidjeli kako izlazim iz Jaguara, mislili su da sam postao tycoon,  ili da sam u član rovinjske Duhanske mafije, a u Beogradu se, ponekad, vjeruje da je ona ubila Đinđića. Vrag nikada ne spava. I kako mu je dosadno, budi me, noću. T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code