STRADALNIČKE PRIČE IZ POUNJA

STRADALNIČKE PRIČE IZ POUNJA

9. listopada, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Najstariji dvorski Hrvat, od njih 18, strijeljan 1945. imao je 49 godina i vjerojatno je kao i njegov vršnjak Vladimir Kriun bio pripadnik hrvatske domovinske vojske. Od ubijenih mlađih godišta, spominjemo Juru Bunjevca (26), nestaloga na križnom putu, Vladu Ivančića (27) i Antuna Blaževića (36). Život Antuna Baburka (1900.) i Antuna Blaževića (1919.), te Jure Turujlije (1896.) prekinut je u Krnjaić potoku. Milana Bunjevca (1897.) i Ivu Peričevića (1903.) ubili su partizani u Petrinji, a Nikolu Bunjevcu (1903.) u sisačkom zatvoru Ozne. Raspitujući se kod starijih Pounjana nije li 1945. ubijeni policajac Marko Grgić (1915.), bio otac poznatog dvorskoga fotografa i dopisnika sisačkoga „Jedinstva“, Rudija, dobili smo potvrdan odgovor. Rudi je, međutim, s majkom u kolonama srpskih izbjeglica 1995. otišao u Srbiju. Josip Sigur sjeća se da je vidio zarobljenoga Marka u logoru za Nijemce, na mjestu zgrade osnovne škole Dvor (mjesto brutalnoga četničkoga smaknuća petrinjskih duševnih bolesnika 7. kolovoza 1995. u završnici pobjedonosne „Oluje“ HV-a – op.a.)

Napisao: Josip Frković

Dok samozvani lider srpskopravoslavne manjine Milorad Pupovac, vječiti dužnik odgovoran za četničko smaknuće dr. Ivana Šretera u Bučju, u svakoj prilici koristi mogućnost da ponešto predbaci hrvatskoj vlasti ili cijelom hrvatskom puku za godine Drugoga svjetskoga rata, zloćudnoga ustaškoga režima i logora Jasenovca, očito s nakanom da se užasni i nekažnjeni srpski zločini tijekom jugoslavenske dominantno srpske kraljevine i u poratnom razdoblju partizanskoga genocidnog smaknuća pola milijuna Hrvata, branitelja NDH, 634 svećenika i službenika Katoličke crkve i 70-ak svećenika Hrvatske pravoslavne crkve, te stotina tisuća civila svih uzrasta prepuste zaboravu, hrvatski žitelji Pounja nerado se sjećaju velikosrpskoga terora prve i druge zajedničke države. Osobito stradanja naroda zadnjih godina rata i cijeloga poraća u kojem je život hrvatskoga čovjeka doista malo vrijedio. Prema raspoloživim pokazateljima, u Dvoru, Zamlači, Strugi Banskoj, Unčanima, Golubovcu Divuškom, Divuši, Kozibrodu, Kuljanima i Volinji, odnosno župi sv. Katarine Divuša, poginulo je i nestalo na križnim putovima, te od agenata zloglasne komunističke Ozne/Udbe 355 osoba. Iz župe sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom pak 56 osoba. Najčešće u fertilnoj dobi od 20 do 26 godina. Jedan od najvećih patizanskih zločina – onaj od 9. rujna 1943. u Zrinu, kada je 290 žitelja ubijeno iz vatrenoga i hladnoga oružja, a mjesto spaljeno i potpuno srušeno – epizoda je od koje se nikad neće obraniti ni najviši rukovodioci druge Jugoslavije, ali ni pravoslavnosrpski četnički partizani Banovine. Neće im zapravo pomoći ni teško održiva, lažljiva teza sisačkoga povjesnika Hrvoja Klasića, koji je – mimo izvornih dokumenata partizana o „uznemirivanju pravoslavnoga pučanstva od Hrvata Zrina“ – „pronašao“montirane izvore o ustaškom teroru Zrinjana protiv potomaka martologa, Vlaha i većinskih pravoslavnih stanovnika Javornja, Rogulja, Oraovice i drugih sela.

Izvod iz matične knjige u Dvoru – ćirilicom

I dok se partizanska sudska odluka o zabrani povratka preživjelih i potomaka Zrinjana na nekadašnja zemljišta do danas u Republici Hrvatskoj nije obesnažila, Sisačka biskupija godinama vodi bitku za potpuno oživljavanje župe i gradnju crkve Našašća sv. Križa, obnovu utvrde bana i protuturskoga vojskovođe Nikole Šubića Zrinskoga, za opsežnu rekonstrukciju devastirane grobljanske crkve sv. Marije Magdalene. Izvjesni Jovo Tišma, četnik-partizan iz Tremušnjaka (njegovi su sinovi bili četnici na Zrinskoj gori i za Domovinskoga rata – op.p.) opširno je opisivao partizanske zločine u Zrinu. Usmenom predajom Stanka Rogulje, naime, i obitelj Mažićevih, odnosno otac Jandre (majka iz Gvozdanskoga) doznala je da im je 13-godišnjega sina Matu na povratku iz škole u Divuši ubio Mićan Bukarica. Stjepanu Mažiću (1939.) djeda i baku su, te dva ujaka Vukorepa ubili u Gvozdanskom. I bivši se djelatnik HŽ-a, Zlatko Mutavdžija, prisjeća prvoga poslijeolujnoga dolaska (nakon progona iz Zrina, obitelj mu je pribježište našla u slavonskim Bogićevcima – nap.a.) u pradjedovski hrvatski Zrin. Okupili su se u bivšem podrumu, na temeljima negdašnje obiteljske kuće s brojem 126, taman podno kule Zrinskih. Godine 1964. u matičnom uredu općine Dvor roditelji našega sugovornika ustrebali su izvod iz matične knjige rođenih za djeda Matu rođena 11. rujna 1922. Ime Matina oca bilo je Marko, a njegove žene Lucija rođ. Remeta. U rubrikama datuma i mjesta rođenja, te državljanstva polupismeni zamjenik matičara Ilija Dodoš kao usred Srbije ćirilićninim strojem napisao je „nepoznato“, a u rubrici narodnosti rkt. („rimokatolik“) i zanimanje roditelja „seljaci“. I sve to pod grbom SFR Jugoslavije i SR Hrvatske i uz poništenih 150 dinara državne pristojbe. Dodoš je kao izvornoga crkvenoga matičara ćirilicom zabilježio i ime župnika Franje Nemčića. Kao mjesto izdavanja izvoda iz matične knjige rođenih naveden je Zrin, premda su mjesto i Šamaričku (Zrinsku) dragu nakon progona preživjelih Hrvata naselili Srbi s okolnih brda Zrinske gore. Kao i u tisuću sličnih slučajeva, sve je prošlo bez kaznene i sudske odgovornosti počinitelja. Ni za ubojstva brojnih sudionika križnih putova, bivših vojnika domobranske i ustaške vojske, te legionara njemačkoga Wehrmachta, ubijenih bez suđenja, dakako, nitko od partizanskih glavešina nije odgovarao. Uspomene na partizanske žrtve, međutim, i danas žive u zrinsko-pounjskim obiteljima, pa je u Strugi Banskoj sve trajno zabilježeno na crnim mramornim pločama kod seoskoga doma u središtu sela. Čak i spominjanjem preživjelih s velikoga stratišta na Krnjaić potoku, na cesti za Hrtić u Dvoru, formulacijom „ubijen od vlasti FNRJ 1945.“. Samo u Sisku i Petrinji bilo je u lipnju 1945. zatočeno oko deset tisuća, a u Popovači tri tisuće Nijemaca. U tri vojne oblasti Hrvatske bilo je zatočeno 50.175 njemačkih ratnih gubitnika, javljeno je tada načelniku Ozne i ministru obrane general-lajtnantu Aleksandru Rankoviću.Tako na dvorskoj spomen-ploči čitamo da je Ivica Brkić bio star samo 17 godina, a isto toliko i strijeljani Neđo Tomljenović.

Prokleti Krnjaić potok i jarak u Dvoru

Najstariji dvorski Hrvat, od njih 18, strijeljan 1945. imao je 49 godina i vjerojatno je kao i njegov vršnjak Vladimir Kriun bio pripadnik hrvatske domovinske vojske. Od ubijenih mlađih godišta, spominjemo Juru Bunjevca (26), nestaloga na križnom putu, Vladu Ivančića (27) i Antuna Blaževića (36). Život Antuna Baburka (1900.) i Antuna Blaževića (1919.), te Jure Turujlije (1896.) prekinut je u Krnjaić potoku. Milana Bunjevca (1897.) i Ivu Peričevića (1903.) ubili su partizani u Petrinji, a Nikolu Bunjevcu (1903.) u sisačkom zatvoru Ozne. Raspitujući se kod starijih Pounjana nije li 1945. ubijeni policajac Marko Grgić (1915.), bio otac poznatog dvorskoga fotografa i dopisnika sisačkoga „Jedinstva“, Rudija, dobili smo potvrdan odgovor. Rudi je, međutim, s majkom u kolonama srpskih izbjeglica 1995. otišao u Srbiju. Josip Sigur sjeća se da je vidio zarobljenoga Marka u logoru za Nijemce, na mjestu zgrade osnovne škole Dvor (mjesto brutalnoga četničkoga smaknuća petrinjskih duševnih bolesnika 7. kolovoza 1995. u završnici pobjedonosne „Oluje“ HV-a – op.a.). Kako je udbaška veza iz bosanske Posavine, gdje je ranije službovao, dojavila o ustaškoj prošlosti Marka Grgića, zatvoren je i ubijen. I žrtvoslov Zamlače, prvoga naselja do Dvora prema Hrvatskoj Kostajnici, u mramoru trajno bilježi ime mladića Slavka Tkalčevića (1926.). S obzirom na svjedočenje 90-godišnjega Josipa Sigura iz Struge Banske. Sa samo 15 godina u H. Kostajnici unovačen je u ustašku stranačku vojsku, 12. ustašku bojnu. Tada su postrojbe popunjavane i mladićima pučkoškolskoga uzrasta. Uglavnom, ubrzo je s ostalima prebačen u Bosansku Krupu, odakle je pobjegao u zavičaj. Vojne vlasti NDH, na koncu, donose odluku da se svih 72 unovačena ustaše vrate i utabore u Strugi Banskoj. Bila je to po formaciji nepotpuna satnija gospodin Josip, koji je već 12 godina udovac samac u prvoj kući s brojem 66, kraj mosta oborinske vode, ispričao nam je da su tada najmanje trojica bili u drugim područjima, postrojbama i mjestima. Njegov brat, veli, bio je tada u prijeratnoj žandarskoj školi na domobranskoj izobrazbi u Kamenici na Dunavu. Upitan, nije li i sam poput mnogih Unčanaca i Divušana bio pripadnik posade na raskrižju za G. Oraovicu i Zrin, naš sugovornik u nazočnosti 84-godišnjega Unčanina Nikole Jukića ispravlja.

Užasi sisačkoga logora „Viktorovca“ i Gornjeg Hrastovca

– U Divuši je bila 4. ustaška bojna zapovjednika Kovačevića, čiji su vojnici prošli stradanja na partizanskim križnim putovima, pa i djed Mijo i otac Nikolin, Pero Jukić. Zapovjednik divuških vojnika NDH Kovačević nije nikad došao među ustaše Struge Banske. Od 72-ojice ustaša Stružana, 32 su strijeljani na sisačkoj desnoj obali Save, kraj tvornice vinske kiseline (kasnije „Radonja“ i „Herbos“), odnosno Teslićeve staklane. Najviše su stradavali po povratku s križnoga puta u sisačkom zarobljeničkom logoru „Viktorovcu“, gdje su činjena partizanska osvetnička zvjerstva. Sjeća se i sedam njemačkih baraka, u kojima su bili smješteni povratnici s križnih putova. Ustaše su odreda pobili, a naš se sugovornik snašao sakrivši se među domobranima. U nastavku stradanja, Sigur je križnim putovima stigao sve do Slankamena, ali je nakon puštanja na slobodu od obala Dunava, bosih nogu, stotinama kilometara, trebalo sretno stići do zavičajnoga Pounja i Banovine. Osobito prolazeći kroz vlaškosrpska sela, u kojima su žitelji režali poput bijesnih pasa i prijetili našim životima. Moj je stričević Ruden i Franjo Sigur, te Mile Jandrić, vraćajući se kući iz logora u Zagrebu ubijeni su u četničkom Gornjem Hrastovcu kod Sunje. Sličnih su sudbina bili i Stažani, Majurčani, Kostajničani i drugi hrvatski stradalnici. – Ja sam kao sigurniji izabrao smjer lijevom obalom Une Jasenovac – H. Dubica – Kostajnica – Dvor. Kad sam stigao do Unčana, Hrvat i trgovac Milan Rabar, htio nas je pobiti. A ja sam ga kao našega čovjeka prije više godina čuvao od napada i pljačke ovdašnjih četnika. Spasila nas je moja tetka Cilika Budakova.

Dosluženje jugoarmije u Nišu

S bukvicom jugovojske u kojoj je bilo upisano moje ustaško iskustvo i vojevanje, dvije sam godine proveo na dosluženju u Nišu. Bio sam poručnikov vozač, pa sam ga često odvozio na kupanje u Nišku Banju. Moja je sreća što su u vojnu knjižicu prvi puta zavirili pred samo naše razvojačenje. Već pri otpustu, u civilu smo otpremljeni u Trst. Znate ono, zona A, zona B, bit će naše obadvije… Po povratku kući, uspio sam se zaposliti u poznatom dvorskom ŠIP-u da bih četiri godine potom otišao među austrijske gastarbajtere. Partizanski šef milicije Simo Begović, prikazujući nas kriminalcima, tražio je da se vratimo u protuhrvatsku Jugoslaviju. Bilo je i pri tome puno sreće: Njemački žandar koji nas je ispitivao u logoru na Bleiburškom polju, bio je za austrougarske vlasti policajac u Sisku, pa smo trojica šupirani natrag. Oženio se djed Josip tek 1952. i ima dvojicu sinova, koji žive u Dvoru i Zagrebu. U strmom šljiviku iznad dvorišta već su u veliku kacu nabrali oko pola tone šljive. Bit će ponovo sjedenja kod „vesele mašine“. Josip Sigur drži da je samo još on u desetom životnom desetljeću, sa skromnom mirovinom od 1500 kuna („isgenuk“!, veli vitalni starac) koji bi nešto mogao posvjedočiti o prošlim zbivanjima u svih deset naselja zrinskoga Pounja. Posredstvom internetskoga medija, stari Sigur pozdravlja stanovnika sisačke Vrbine, domobranskoga vodnika Ivu Vukovića (1923.). Nastavimo ipak nabrajati okolnosti stradanja Zamlačana. Mate Bartolović (1890.) i Mato Bartolović (1867.) ubijeni su u vlastitoj kući 1942. i 1944. Mladi Mijo Bartolović je s 23 godine smrtno stradao na križnom putu kod Pakraca. Josip Begić (1920.) i Pero Mikičić (1922.) kao pripadnici hrvatskoga domobranstva ubijeni su 1943. u obrani ustaške utvrde Žažine kod Siska. Matija, Mile i Pero Begić smrtno su stradali u kolonama očajnika, ili u Stublju kao hrvatski vojnici. I dok je Zamlačanka Vera Lucić (1912.) ubijena od partizana u svom selu 1945., Franjo Lucić (1914.) i Slavko Tkalčević (1926.) poginuli su u Žirovcu 1942. Mato Mikičić (1891.) i Tomo Mikičić (1900.) strijeljani su u Krnjaić potoku. Braća Josip (1911.) i Milan (1913.) Begić smaknuti su 1945. u Kotar šumi. Za sve Hrvate Pounja iza opustjela Pounja, stradale u poraću od zločinačke četničko-partizanske ruke, županijsko povjerenstvo za obilježavanje stratišta i grobišta jugoslavenskog komunističkoga režima postavit će početkom studenoga u suradnji sa Sisačkom biskupijom i župom sv. Katarine u Divuši bijeli „Križ istine“. Najvjerojatnije, u Unčanima, ispred kapele Krista Kralja. Ondje smo prvoga listopada, na redovitoj svetoj misi upoznali prvoga pastira župe sv. Katarine, vlč. Stjepana Filipca, koji dugo upravlja katoličkom zajednicom devet većinskih hrvatskih naselja. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Bešir
    #1 Bešir 30 listopada, 2018, 19:35

    To što su naši sunarodnjaci masovno stradavali od brutalnih martologa, genetskih potomaka osmanlijskih osvajača hrvatskoga kraljevstva, onih što ništa ne poštuju i onih koji slave Alaha, uopće ne dira sisačku boljševičku gazdaricu. Doznali smo da se među ostalim izaslanstvima na komemoraciji sudionicima krvave bitke “zengi” ( 37 žrtava) s lokalnim četnicima i svetosavskim Banjalučkim korpusom JNA prije 27 godina nije našlo i izaslanstvo grada Siska nikoga ne treba čuditi. Kretina Sotonina Ikić Baniček radi po svome i Darkovim idejama, premda su i na Trokutu kod Novske ginuli i Siščani. Gradonačelnica koja snuje puste neokomunističke snove, izgleda, uopće ne računa s bučnim padom s vlasti. Tako se, eto, zaduživši grad (građane) za 130 milijuna kuna, bezobrazna i prištava žutulja osmjelila zabranjivati treninge djeci iz KHL Siscije ili čak dopisniku HRT-a Igoru Ahmetoviću zabraniti ulazak u Ledenu dvoranu “Zibel”. Riječ je o istom medijskom trudbeniku kojem je svojedobno zabranila nazočnost sjednici Gradskoga vijeća u trenucima kad je bila odsutna iz svoga komesarijata u kojem caruje tročlana banda. Jadni Sisak, svašta je prolazio tijekom dva milenija duge povijesti, ali ovo….Da, pred Sve svete trio Ikić-Krčka-Rendulić obilazit će posljednja počivališta zaslužnih Siščana. Među njima zasigurno neće biti humak generala Janka Bobetka, koji je kao starčić obukao odoru HV-a, ali
    tročlana banda i pobočnici anonimni Đermanović, milovidna Krčelić s Komareva i družina, ne priznaju ljudske i domoljubne zasluge. Više vrijedi njena krevetna bitanga. Ipak, uz 30-ak onih koji napuštaju Gradsku vijećnicu i poduzeća, nešto nezadovoljstva primjetno je i u lokalnom pogonu razglasa “crvene” upravnice Basarić Jurašinović, koja je naslijedila vlasnika i zaljubljenika socijaldemokrata Bracu Vukovića, navodnoga kosovca s vritnjakom s HRT-a.Ipak, zakladna kapela ikić Baničekice sv. Martina u Madžarima napreduje. Bit će skupa dok se svi namire, ali vrijedi zabilježiti: parrtijašica gradi sakralni objekt, a glavni govornik pri posveti bit će zakleta komunjarčina Darko Baniček Nikogović.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • zzigho
      zzigho 31 listopada, 2018, 19:22

      Bešo j… ..
      Pogledaj fotke od danas sa sisačkog groblja.
      Ipak je napadana Ikička sa svojom svitom bila i na jankovom grobu.
      U nekim stvarima i pretjeruje i ne voli Ahmeta, no to se oni samo prijateljski prepucavaju.
      Što se tiče ledenjače, neka svi hokejaši sjednu za isti stol i dogovore se.
      Nije valjda dvorana toliko zauzeta.
      I nek ne zaborave da je u 2019. Sisak grad sporta, pa neka u tome sudjeluju sve generacije sportaša.

      Odgovorite na ovaj komentar

<