AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

ŠTO ČEKA ROJS?

18. travnja, 2022.

Ostali s ovog popisa: Gotovina, Domazet Lošo, Miljavac, a poglavito Ivan Čermak neka i dalje budu na „udbaškoj“ strani i plešu kolo s notornim Antom Nobilom, s kojim su se udružili samo iz njima dobro poznatih razloga.

Kad bi predsjednik RH uvažio ovaj zahtjev, a ne bi brojne zahtjeve hrvatskih branitelja koji se također nalaze po zatvorima, onda bi to bila najveća sramota za istinske hrvatske branitelje i stradalnike nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata

Napisao: Mladen Pavković

Malo po malo raspada se „slavna“ Nobilova generalska sedmorka, koja je potpisala zahtjev za pomilovanje bivših Udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Prvi je  na ovom sramnom popisu povukao svoj potpis  umirovljeni general Krešimir Ćosić, a kad je uz ostalo  general Pavao Miljavac (kako mu je ono navodno bilo kodno ime?) izjavio laž nad lažima  da je Tuđman rekao „da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni mene ni HDZ-a ni države“ vjerojatno je i to bila „slamka spasa“ da svoj potpis povuče i predsjednik Hrvatskog generalskog zbora (HGZ) Marinko Krešić i na taj način barem malo spasi čast i ugled svojih kolega i suboraca, tim prije jer nisu svi generali  u udruzi, a još manje za ovakav sramni zahtjev.

Neke općine zbog ovog pisma već su počele  otkazivati i gostoprimstvo hrvatskim generalima, a većina braniteljskih udruga ne može se načuditi kako su nisko pali pojedini najviši časnici hrvatske vojske.

Udbaška strana

Nakon Ćosića i Krešića bilo bi pošteno da svoj potpis povuče i Ljubo Ćesić Rojs, također umirovljeni general, inače, kao što je poznato  veliki Krešićev prijatelj   i dopredsjednik HGZ-a. Krešić je ljudski priznao pogrešku i to mu se mora oprostiti.

A ostali s ovog popisa: Gotovina, Domazet Lošo, Miljavac, a poglavito Ivan Čermak neka i dalje budu na „udbaškoj“ strani i plešu kolo s notornim Antom Nobilom, s kojim su se udružili samo iz njima dobro poznatih razloga.

Kad bi predsjednik RH uvažio ovaj zahtjev, a ne bi brojne zahtjeve hrvatskih branitelja koji se također nalaze po zatvorima, onda bi to bila najveća sramota za istinske hrvatske branitelje i stradalnike nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata!

Ponižavanje umirovljenika

Pred najveći kršćanski blagdan Uskrs, i pojedini umirovljenici „došli su na svoje“. Naime, većina općina i gradova je preko sredstava javnog priopćavanja pozivala umirovljenike da im udjeli ni manje ni više nego 200 kuna!

Tako se za umirovljenike s mirovinom do tisuću kuna  uglavnom  odobravao iznos od 200 kuna, dok su oni koji primaju mjesečnu mirovinu  od 1000-1500 kuna mogli dobiti – 150 kuna. Osobama starijih od 65 godina bez ikakvih mirovinskih primanja također se odobravala  isplata jednokratno  od 200 kuna.

Dakle, kao prvo nitko se javno nije zapitao kako ti ljudi, među kojima nažalost ima i hrvatskih branitelja, uopće mogu živjeti s tako niskim ili bolje rečeno nikakvim primanjima?

Drugo, svi ti umirovljenici u određene dane uglavnom su morali doći u „društvene domove“ da dokažu da imaju mala primanja, odnosno da žive „od zraka“ te da svi mogu vidjeti koji su to ljudi, koji su stajali u velikim redovima da bi dokazali svoju jad i bijedu.

Pored određene dokumentacije trebali su priložiti i broj tekućeg računa kojeg su morali otvoriti u nekoj banci, a nakon toga „svaki dan“ odlaziti na neki od njihovih šaltera i pitati: Molim vas, je li stiglo mojih 150 ili 200 kuna? Banke su na taj iznos sigurno uzele i proviziju(nema džabe ni u stare babe!).

Evo, na taj način općine i gradovi unijeli su, kako su govorili njihovi načelnici i gradonačelnici, malo svijetla u domove onih svojih sugrađana  koji teško ili bolje rečeno nikako ne žive.

S druge pak strane, predsjednici Uprava, članovi Nadzornih odbora, predsjednici Sindikata, razni menageri (koji su se namnožili kao muhe), gradonačelnici i župani, žive i mjesečno zarađuju  (i hvale se) kao stotinjak onih koji krpaju kraj s krajem.

Naime, većina tih koji danas primaju 1000 ili 1500 kuna, tijekom svog života zasigurno su negdje bili zaposleni. A mnogi se sjećaju da se poglavito u velikim tvrtkama poput Podravke, Plive, Kraša i drugih, radnike neprestano uvjeravalo da moraju štedjeti, pa čak i na toaletnom papiru, kao što je to  jedno vrijeme bio slučaj i u Podravki. Također su govorili, ako ćete štedjeti onda će se u vašoj firmi moći zaposliti i vaša djeca, i na taj način tijekom čitavog radnog staža prodavali  maglu. Kad su svi ti ljudi jednom napustili svoja radna mjesta i otišli u „zasluženu“ mirovinu za njima su se jednostavno zatvorila vrata tvrtke u kojoj su proveli 10, 20, pa i 40 godina života. Došli su drugi, „sposobni i podobni“ i prvo su si podigli plaće, bonuse i „nakrcali se kao brodovi“. Za one koji su stvarali firmu više ih nije bilo briga, odnosno što oni imaju s njima!?

Tu i tamo neke firme „brinu“ o svojim umirovljenicima na način da im svake godine udjele neki skroman paketić ili ih pozovu u neki šator na zajedničko druženje, a većina ni to.

Sva je  sreća da tada „uskaču“ kao ove godine općine i gradovi i da ne zaboravljaju  ljude s najnižim primanjima i da im velikodušno, ako se pojave na „prozivki“ u nekom društvenom domu, udjele milostinju od 150 ili 200 kuna!

Među njima su nažalost i neki od hrvatskih branitelja koji se  srame reći da su bili među prvima kad je trebalo i da se za „šunku, sir, salamu i mladi luk“ nisu borili!

A načelnici, gradonačelnici i slični hvale se u medijima da „pomažu koliko mogu“!

Sramota je blaga riječ! T