IZBORNI PRAG

SRETNI BANDIĆEV GRAD

9. rujna, 2011.

Piše: Zoran Milanović

Milan Bandić već je duboko zagazio u izbornu kampanju. Ovih je dana građanima hrvatske metropole  i njihovim gostima ‘poklonio’ parking sa 600 parkirnih mjesta na Paromlinskoj cesti u centru Zagreba. Kažem poklonio, jer će parking biti bespalatan, a taj nesumnjivo dragocjeni i hvale vrijedan  veledar porezne obveznike, odnosno  Bandićeve sugrađane, stajao je,  zajedno s javnom rasvjetom,  nešto više od 4 milijuna kuna.

Gotovo je sigurno da će u naredna tri mjeseca koliko je preostalo do parlamentarnih izbora  takvih Bandićevih  višemilijunskih i manjemilijunskih pokolna  plaćenih iz džepa poreznih obveznika  biti još  puno, a onda ćemo vidjeti hoće li birači  u znak zahvalnosti za sve te silne darove zagrebačkom  gradonačelniku pokloniti svoj glas. Bandić je uvjeren da   hoće pa poručuje  novinarima da na izbore izlazi sam uz potporu građana Zagreba koji  ga podržavaju već dugi niz godina.’Oni su moji partneri i moja najveća snaga’, samouvjeren je zagrebački gradonačelnik. Možda se u tom predizbornom zanosu, kada političari potencijalnim biračima obećavaju brda i doline, doista sve promatra kroz ružičaste naočale, pa se tako ne vidi surova realnost, u kojoj sve veći broj siromašnih i gladnih ljudi u očaju čeprka  po smeću u potrazi za hranom i plastičnom ambalažom.

Možda se promatrano u tom kontekstu  mogu i shvatiti   Bandićeve riječi da hodajući ulicama ovoga grada on  vidi samo  sreću i zadovoljstvo, a ne kako pokazuje najnovije istraživanje Nacionalnog indeksa sreće prema kojem su građani Zagreba najnesretniji. Možda će naredni put u zanosu reću da ‘ulicama moga grada trubaduri sviraju’, jer u razdraganoj masi koja kliče gradonačelniku, neće moći razlikovati primjerice nekog flautistu od dubrovačkog trubadura, jedino će na svim licima građana vidjeti zadovoljstvo. Primjerice, kada je Bandić nedavno svečano otvarao preuređenu Petrinjsku ulicu, na licima građana i to isključivo onih  koji žive u  njoj doista se iskrila sreća i zadovoljstvo.

Bili su razdragani jer su konačno, nakon toliko godina čekanja, dobili ulicu dostojnu življenja u njoj. No, Bandić nije vidio ili nije želio vidjeti, one nesretne sugrađane, samo par ulica dalje, kako prekapaju po kontejnerima u očajnoj potrazi za nekom bečenom koricom kruha. On je nesumnjivo vidio i na otvaranju parkinga u Paromlinskoj samo razdragane građane jer su dobili besplatno parkiranje u centru grada. Dakle, Bandić ne laže kada kaže da hodajući ulicama Zagreba vidi samo sreću i zadovoljstvo, jer ulicama kojima on hoda, kao prethodnica idu njegovi emisari trijumfalno najavljujući gradonačelnikov dolazak, a građani mu onda u hipu trče i na brzinu iznose svoje životne probleme. Bandić im obeća da će sve biti riješeno, a građanima se,  nakon njegovih olako izgovorenih  obećanja, na njihova lica  opet vraća izgubljeni   osmijeh i zadovoljstvo. Ipak, treba biti pošten pa reći, da Bandić ima mnogo veća prava vjerovati u sugrađane koji su mu više puta dali povjerenje, od onih političara koji se, isključivo pred izbore, sjete  svojih građana  obećavajući im  Potemkinova sela, presijecajući  svečane vrpce i zakopavajući  kamene temeljce do narednih lokalnih ili parlamentarnih izbora. Bandić bar, osim mnoštva olako izgovorenih obećanja, gradi mostove, stanove, vrtiće, sportske dvorane, parkirališta, asfaltira ulice, pušta u promet nove tramvaje u kojima se građani osjećaju kao u ugodno klimatiziranom hotelu, i da ne nabrajam.

Dovoljno za povjerovat da mu građani to neće zaboraviti bez obzira koliko svi ti projekti koštali porezne obveznike. Jer iza Bandića ostaju građevine, ulice i tramvaji, a iza brojnih drugih političara samo prazna obećanja, presječene vrpce i  zakopani kameni temeljci, koje će do narednih izbora prekriti ‘snjegovi, ružmarin i šaš’.