IZDVOJENO SERIJAL

SREDNJA EUROPA JE DOMOVINA SLOVENACA I HRVATA – 1. DIO

18. lipnja, 2025.

Na početku Prvog svjetskog rata, naša nekadašnja domovina, Austro-Ugarska, našla se pred klasičnom kornelijskom dilemom – morala se odlučiti između dvije jednako teške mogućnosti: prihvatiti atentat na prijestolonasljednika bez značajnijeg odgovora ili napasti Srbiju. Pomirba s ubojstvom značila bi priznanje slabosti i potaknula daljnje napade na njezin autoritet, dok bi rat mogao izazvati širi europski sukob. Odlučila se za napad – što je pokrenulo lančanu reakciju međunarodnih savezništava i dovelo do svjetskog rata. Dilema je bila kobna, jer je Austro-Ugarsku na kraju koštala opstanka. Tim događajem započelo je i 20. stoljeće, najkrvavije u povijesti. Završilo je 1989. godine padom Berlinskog zida

Slovenija i Hrvatska bile su dijelom Kraljevine Jugoslavije i dijelile su isto razočaranje. Monarhijska samovolja dinastije Karađorđević već je unaprijed uvela proizvoljne i nasilne mjere kojima je željela nametnuti vlast nad stanovništvom. Teror je onemogućio svaki oblik otpora. Zbog rasipništva na saveznoj razini (Beograd), najviše su trpjele slovenska i hrvatska regija

Napisao: prof. dr. sc.  Boštjan Marko Turk

Kada se upustimo u pregled slovensko-hrvatskih odnosa iz povijesne perspektive, možemo uporabiti izraz Kornelijska dilema. Pierre Corneille (1606.–1684.) bio je francuski dramatičar, pjesnik i književnik, kojega se smatra utemeljiteljem klasične francuske tragedije. Njegova najznačajnija djela obilježila su zlatno doba francuskog kazališta u 17. stoljeću. Corneille je bio genijalan jer je uveo pojam kompleksne moralne dileme, koja se i danas naziva po njemu. U njegovim dramama junaci se suočavaju s izborom između dužnosti i osjećaja. Time je kazalište uzdigao na razinu intelektualnog i etičkog promišljanja te postavio temelje za razvoj europske klasične tragedije.

Te dileme ne smijemo razumijevati kao jednostavnu alternativu koja sadržava suprotstavljene prijedloge među kojima je potrebno izabrati. Naprotiv, Kornelijska dilema mora ispunjavati dva osnovna uvjeta. Prvo, već od samog početka drame mora postojati harmonija. Ključno je dugoročno povjerenje i bliskost. Ako uzmemo za primjer tragikomediju Le Cid, vidimo da su glavni likovi Rodrigue i Chimène zaručeni. Ne povezuje ih samo međusobna ljubav: još ih čvršće vežu njihovi očevi, koji su odlučili da njihova djeca trebaju zajedno provesti život.

Očevi su prethodno uključeni u dobrobit para. Da bi bio ispunjen drugi uvjet, u sred tišine mora udariti munja i izazvati tragičan preokret. Taj preokret mora biti u obliku slučajnosti koja – poput snježne grude – preusmjerava uobičajeni tok događaja. U Le Cidu je upravo slučajnost ta koja preuzima unutarnju ulogu u kazališnom mehanizmu, iako je u suvremenom smislu banalna. Iako njihovo međusobno poštovanje i ljubav nisu ugroženi, protagonisti su vanjskopolitički prisiljeni na dilemu. Ima li Rodrigue, kojeg čast prisiljava da u dvoboju ubije oca svoje zaručnice Chimène, jer je njegov otac uvrijedio njezinog, pravo oženiti se ženom koju voli? Napetost drame razrješava se tek kada Kornelijska dilema prestaje postojati, drugim riječima, kada intervenira najviša autoritet (kralj) i ukidanjem dileme ponovno uspostavlja red u svemiru. Poruka koja slijedi je očita: da bismo izbjegli pogrešan izbor, bolje je slučajnim događajima – osobito ako su suvišni – ne pridavati suštinski značaj, jer u takvom slučaju riskiramo narušiti cjelinu.

A Kornelijska dilema šire, izvan kazališta, na način koji nas sve pogađa? Njezin najpoznatiji primjer odredio je vrijeme u kojem smo se oblikovali, a time i naš mentalitet. Na početku Prvog svjetskog rata, naša nekadašnja domovina, Austro-Ugarska, našla se pred klasičnom kornelijskom dilemom – morala se odlučiti između dvije jednako teške mogućnosti: prihvatiti atentat na prijestolonasljednika bez značajnijeg odgovora ili napasti Srbiju. Pomirba s ubojstvom značila bi priznanje slabosti i potaknula daljnje napade na njezin autoritet, dok bi rat mogao izazvati širi europski sukob. Odlučila se za napad – što je pokrenulo lančanu reakciju međunarodnih savezništava i dovelo do svjetskog rata. Dilema je bila kobna, jer je Austro-Ugarsku na kraju koštala opstanka. Tim događajem započelo je i 20. stoljeće, najkrvavije u povijesti. Završilo je 1989. godine padom Berlinskog zida i posljedično raspadom Sovjetskog Saveza. To je imalo velike posljedice za oba subjekta, Sloveniju i Hrvatsku, o kojima govori ova refleksija.

Prve paralele

Osnaženi ovim uvodom, možemo povući i prve paralele: u suvremenoj povijesti gotovo da nema primjera da su dvije države nastale tako paralelno i usklađeno kao što su to učinile Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Zavjeznici su, uskoro blizanci. Obje su proglasile svoju samostalnost 25. lipnja 1991. godine, čime su prekinule državno-pravne veze s raspadajućom Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Slovenija je svoju odluku utemeljila na Temeljnoj ustavnoj povelji o samostalnosti, a Hrvatska ustavnom odlukom o suverenosti. Uslijedio je Brijunski sporazum, koji je objema državama nametnuo tromjesečni moratorij na provedbu samostalnosti.

Nakon 8. listopada države su formalno i neopozivo prekinule sve veze s Jugoslavijom. Iako je njihovo pravno-političko osamostaljenje bilo gotovo potpuno usklađeno, put svake od njih prema stvarnoj neovisnosti bio je znatno različit. Slovenija je doživjela desetodnevni rat koji je brzo završio povlačenjem Jugoslavenske narodne armije. Hrvatska je pak bila prisiljena na dugotrajan i krvav rat koji je trajao više godina (1991.–1995. –1998), s brojnim žrtvama i velikim razaranjima.

No ono što njihovo osamostaljenje čini posebno iznimnim nije samo vremenska usklađenost, nego i uzvišen cilj koji ih je povezivao: afirmacija demokracije nasuprot totalitarizmu. Obje su države težile uspostavi demokratskih sustava i slobodnih država nasuprot autoritarnom, jednostranačkom sustavu Jugoslavije, koji je u svojoj kasnoj fazi bio sve više obilježen velikosrpskim imperijalizmom. Hrvatska i Slovenija nisu nastale kao rezultat osvajanja, već kao izraz volje svojih naroda da ostvare pravo na samoodređenje i uđu u zajednicu demokratskih zemalja.

Usto, treba istaknuti još jedan ključni vidik osamostaljenja – afirmaciju vjerske slobode nasuprot službenom ateizmu koji je desetljećima bio službena doktrina SFRJ. U tom duhovnom smislu, Slovenija i Hrvatska izražavale su i potrebu za povratkom vjerskog identiteta koji je u socijalizmu bio sustavno potiskivan. Upravo zbog tog simboličkog značenja Vatikan je prvi priznao neovisnost obiju država – već 13. siječnja 1992., dva dana prije većine europskih država – čime je istaknuo svoju podršku narodima koji su težili slobodi ne samo političkoj, već i duhovnoj.

Tako osamostaljenje Hrvatske i Slovenije predstavlja jednu od najusklađenijih, najsnažnijih i simbolički najizražajnijih afirmacija demokratskih i duhovnih vrijednosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali istodobno i jasan otpor pokušajima očuvanja totalitarne, centralističko-nacionalističke tvorevine. Kao na početku Corneilleovih drama, tako je i pri rođenju obiju država, uz njihov najveći povijesni uspjeh koji su postigle, vladala harmonija.
Slovenija i Hrvatska su se osamostaljenjem oslobodile iz jugoslavenskog „zatvora naroda“ i vratile u svoj prirodni povijesni prostor – u Srednju Europu, na zapadnu stranu ključne granice koja već više od tisućljeća i pol dijeli Europu prema povijesnoj pripadnosti zapadnom ili istočnom dijelu Rimskoga Carstva. Ta granica nije samo zemljopisna, nego i civilizacijska. Slovenija i Hrvatska su, prema svojoj povijesnoj, kulturnoj, pravnoj i vjerskoj baštini, oduvijek pripadale zapadnom, latinskom dijelu Europe.

Rimsko pravo

To je osobito važno za temu kojoj je posvećeno ovo predavanje: za bilateralne odnose između Slovenije i Hrvatske, kako ih određuje sadašnjost i povijesni kontekst, u skladu s identitetom svake od država. U tom smislu možemo utvrditi da je zapadni dio Rimskoga Carstva snažno utjecao na pravni i politički sustav zemalja koje je obuhvaćao. Rimsko pravo, koje je nastalo na Zapadu, postalo je temelj europskog pravnog poretka i poslužilo je kao osnova za kasnije pravne sustave država.

Osim toga, Katolička Crkva je u tim regijama postala je snažna kulturna i vjerska sila. Katoličanstvo je utjecalo na razvoj obrazovanja, umjetnosti i arhitekture te oblikovalo društvene vrijednosti na kojima su se zasnivale buduće moderne države. Katolička Crkva je sačuvala brojne kulturne tradicije i poticala širenje obrazovanja, što je posljedično potaknulo razvoj znanosti i umjetnosti. Upravo je Katolička Crkva bila jedan od ključnih čimbenika u povratku Slovenije i Hrvatske sa Balkana (Jugoslavije) na Zapad.

Područje zapadnog dijela nekadašnjeg Rimskoga Carstva, ako ga razumijemo u najširem smislu kao vanjski okvir slovenskog i hrvatskog postojanja kroz stoljeća, preciznije nazivamo Srednjom Europom. To je domovina Slovenaca i Hrvata u svakom smislu te riječi. To je bilo osobito očito u doba velike katastrofe. Mislimo pritom na događaj koji nazivamo najpoznatijom Kornelijskom dilemom u povijesti. Riječ je o atentatu u Sarajevu 28. lipnja 1914., kojim je srbijanska vojno-obavještajna pozadina potkopala jedan od temeljnih stupova staroeuropske političke strukture – Austro-Ugarsku Monarhiju, kako smo već ustanovili.

Od Karađorđevića do Tita

Dvadeseto stoljeće bilo je stoga i najpogubnije stoljeće za Slovence i Hrvate u svakom smislu te riječi. Na njegovu početku (1918.) premjestili smo se u istočni dio nekadašnjeg Rimskog Carstva, gdje nikada nismo pripadali niti smo ikada prije bili. To je, po svim objektivnim kriterijima, bio šok. Postali smo sjeverozapadni dio nove monarhije kojom je vladala dinastija Karađorđević. Zvala se Jugoslavija.

Većina Slovenaca i Hrvata našla se u novoj državi koja je nijekala njihov povijesni identitet. Ulaskom u zapadno kršćanstvo u 7. i 8. stoljeću, narodi obiju država stupili su i u zapadnu civilizaciju, preciznije u povijesnu zonu Srednje Europe. Postali su dijelom Habsburške Monarhije, na isti način kao i ostali narodi istoga područja. Slovenci i Hrvati, dakle, svoj povijesni identitet duguju Srednjoj Europi.

Povratkom u tu zajednicu Hrvatska i Slovenija potvrdile su dijelove svoje povijesti koji su im bili zajednički. U svom razvoju, obje države nalazile su se na sjecištu važnih kulturnih prostora. Obje su bile dio habsburških zemalja, koje su 1867. godine postale Austro-Ugarska. Hrvatska je bila nasljednica srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva, koje je do 1102. bilo samostalno, a potom povezano s ugarskom krunom (Pacta conventa). Slovenska kneževina izgubila je svoju samostalnost ranije. Od 9. stoljeća nadalje, područje današnje Slovenije prelazilo je iz ruke u ruku zbog upada susjednih sila, poput Bavaraca, Francuza i Habsburgovaca. Slovenci su do 1918. ostali pod habsburškom vlašću, bez stvarnog pravnog statusa, ali s predstavništvom u Beču.

Slovenija i Hrvatska potom su postale dijelom Kraljevine Jugoslavije i dijelile su isto razočaranje. Monarhijska samovolja dinastije Karađorđević već je unaprijed uvela proizvoljne i nasilne mjere kojima je željela nametnuti vlast nad stanovništvom. Teror je onemogućio svaki oblik otpora. Zbog rasipništva na saveznoj razini (Beograd), najviše su trpjele slovenska i hrvatska regija, jer su bile gospodarski razvijenije od ostalih dijelova kraljevine.

Cenzura je bila sveprisutna. Dovoljno je navesti zabilješke Roberta Schumana o Jugoslaviji (napisane u rujnu 1934.): „Uporaba riječi ‘slovenski’ i ‘hrvatski’ je zabranjena; treba reći ‘jugoslavenski’. Upravne jedinice potpuno su ukinute kako bi se izbrisala sjećanja na povijesne i etničke granice.“

Monarhijsku diktaturu 1945. godine zamijenio je komunistički totalitarizam. No to je bila samo druga strana iste medalje: “Životno načelo jugoslavenske države od njezina nastanka 1919. (možda 1918.), a još više nakon 1945., bilo je – na neki način u njezinu DNK-u – uvijek diktatura.” (Marc Gjidara, profesor emeritus na Sveučilištu Paris-Panthéon-Assas).  Hrvatska i Slovenija ponovno su bile žrtve. Budući da su bile najrazvijenije republike unutar saveznog tijela, jugoslavenski titoizam ih je iskoristio tako što ih je ponizio u korist nerazvijenih republika na jugu države. T