SLUČAJ PUKANIĆ NE SMIJE BITI ZABORAVLJEN

SLUČAJ PUKANIĆ NE SMIJE BITI ZABORAVLJEN

3. veljače, 2014.

 

DSC0017

Berislav Jelinić autor knjige „Zašto je ubijen Ivo Pukanić“

 

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Prije nekoliko dana na hrvatskom tržištu pojavila se još jedna knjiga posvećena Ivi Pukaniću. Knjigu je napisao Berislav Jelinić, nosi naslov ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić’, a izdala ju je tvrtka Sljedeći savjet iz Zagreba. Knjiga ima i podnaslov – Tko je naručio, tko je izvršio, a tko i zašto nije spriječio teroristički atentat u središtu Zagreba. Dijelom zbog njegove tragične pogibije, već se sada može tvrditi da se o pokojnom Ivi Pukaniću pisalo i govorilo više nego o svim drugim hrvatskim novinarima zajedno. Pukanićev gotovo filmski život i još posve nerasvijetljena pozadina atentata u središtu Zagreba inspirirali su autore da svoj publicistički angažman posvećuju Pukanićevu liku i djelu. Ovo je treća knjiga sa tom tematikom objavljena u posljednjih pet godina. Berislav Jelinić jedan je od najbližih Pukanićevih suradnika iz posljednjih godina njegova života.

U svom prvom publicističkom djelu Jelinić otkriva što je sve tragično stradali Ivo Pukanić htio razotkriti u trenutku kada je ubijen. Otkriva i tko je sve bio s Pukanićem u Veneciji 2003. na tajnom sastanku s generalom Antom Gotovinom. Jelinićeva knjiga donosi i odgovor na pitanje kako je tajni dosje o ljubavnoj vezi tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka nestao iz Pukanićeva ureda. U knjizi se otkriva i kako je bivši premijer Ivo Sanader preko Roberta Ježića neposredno nakon atentata na Ivu Pukanića htio preuzeti Nacional. U knjizi se otkriva i kako su vođe duhanske mafije djelovale u Hrvatskoj, a posebno je poglavlje posvećeno i detaljnim opisima propusta hrvatske policije. Knjiga obiluje i raznim drugim dosad nepoznatim informacijama o slučaju atentata na Ivu Pukanića. O promociji njegove knjige i njenom sadržaju razgovarali smo sa Berislavom Jelinićem.

Kako je bilo na  promociji  knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”?

-Promocija knjige održala se u dvorani Gorgona u Muzeju za suvremenu umjetnost. Na moje zadovoljstvo, pozivu na promociju odazvalo se prema nekim procjenama i više od 350 uzvanika, tako da je dvorana koja na sjedeća mjesta može smjestiti 240 ljudi bila doslovno pretrpana. Prve reakcije na knjigu su vrlo dobre, što sugerira da se može tvrditi da sam odradio pristojan publicistički posao. Cijenom knjige od 39,99 kuna nastojao sam je učiniti dostupnom što većem broju ljudi. Početna naklada je pet tisuća komada. U prvih sedam dana prodano je oko sedamsto primjeraka i taj je broj dodatno porastao proteklih dana. Rekao bih da je knjiga dobro primljena i da će se za nju tek čuti.

Koga, poslije pet godina od njegova ubojstva,  još jedna knjiga o Ivi Pukaniću najviše interesira?

-U pisanje knjige sam krenuo iz svog dubokog osobnog i profesionalnog poriva. Htio sam zatvoriti jedno poglavlje svog profesionalnog angažmana i ostaviti trajniji pisani trag o jednom dijelu tog turbulentnog vremena. Na neki način htio sam se i odužiti Ivi Pukaniću za ono što je on sa svojim timom ljudi učinio po pitanju mog profesionalnog razvoja. Knjigu sam dobrim dijelom pisao i zato da ta priča ne padne u zaborav, a čini se da taj slučaj dobrim dijelom ide prema zaboravu iako su i dalje otvorena brojna značajna pitanja. Čini mi se da taj slučaj ne zanima dovoljno niti one koje bi trebao zanimati. Tomislav Karamarko je još kao ministar unutarnjih poslova svojedobno izjavio da je istraga ušla u fazu kad treba čekati što će se dogoditi u Srbiji. Bila je to neprimjerena izjava tadašnjeg prvog čovjeka policije i neizravna poruka pripadnicima hrvatske policije da taj slučaj više nije prioritet. Knjigom sam htio potaknuti mjerodavne da preotvore neka pitanja i pokušaju doći do odgovora na neka značajna pitanja koja su u vezi s tim slučajem i dalje otvorena. 

 

SANADER I DUHANSKA MAFIJA

 

Tko je naručitelj atentata?

– Imam o tomu svoje mišljenje, ali ga dosad nisam javno iznosio, niti to želim učiniti ovom prilikom. U knjizi sam ponudio objašnjenja i neke dosad nepoznate informacije koje pokazuju zašto su pripadnici Uskoka gotovo uvjereni da iza tog ubojstva stoji milje duhanske mafije. U knjizi sam iznio i ono što neki Pukanićevi suradnici misle o pozadini tog slučaja i zašto misle da bi u pozadini tog atentata mogao biti bivši premijer Ivo Sanader.

Zašto između ostalih u knjizi nije ponuđena mogućnost da su naručitelji atentata Hrvoje Petrač ili Andrija Kević?  

– Imena Hrvoja Petrača i Andrije Kevića se nisu spominjala ni u početnim radnim verzijama profesionalaca koji su radili na tom slučaju. Bavio sam se u knjizi onim što je provjerljivo na razini rada mjerodavnih institucija. Dovođenje njih dvojice u vezu s naručivanjem atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića prljavo je podmetanje istog onog miljea koji najvjerojatnije stoji iza tog atentata, a nekritičko prihvaćanje takvih teza odraz je konformizma onih koji ih prihvaćaju bez da ta podmetanja pokušaju provjeriti.

Kako je Andrija Kević ušao u Pukijev život?

– Kao i brojne druge osobe. Upoznali su se preko nekih zajedničkih prijatelja i njihov se odnos razvio do te razine da ga je Pukanić smatrao svojim prijateljem. Zajedničkih poslova nisu imali, Kević je bio jako potresen zbog ubojstva i nakon toga je pokušao pomoći njegovoj obitelji i suradnicima što su kriminalci raznih vrsta, njihove sluge i neupućeni novinari pokušali iskoristiti za plasiranje raznih besmislenih teza da je Kević čak povezan i s atentatom. Bilo je to u funkciji pokušaja da se istraga tog atentata usmjeri u krivom pravcu.

Je li istraga stala ili policija još istražuje pozadinu atentata?

– Koliko mi je poznato policijska istraga je poodavno stala, a neki visoki dužnosnici unutar policije znali su se čak i prema nekim dojavama o tom slučaju ponašati vrlo neodgovorno. Ako se nešto u međuvremenu počelo mijenjati, bio bih ugodno iznenađen. Slučajem se bave još samo rijetki marljivi pojedinci u USKOK-u.

U kojoj fazi je suđenje u Beogradu?

– O tomu su mediji i ovih dana izvještavali. Uskoro bi se mogla očekivati presuda. Po razini iznesenih dokaza čini mi se da bi presuda mogla biti dosta nepovoljna po one kojima se sudi.

 

NOVAC OD NACIONALA

 

Kome je zaista Nacional  bio prodan?

– Nacional je uoči prodaje imao vrlo jasnu vlasničku strukturu, 75% udjela pripadalo je  Pukaniću i njegovim suradnicima, a 25% Vienna Capital Partnersu. Nekoliko mjeseci uoči atentata većinski paket udjela prodan je njemačkom izdavaču Axelu Dickmanu, čije je interese nastavio zastupati Vienna Capitals Partners. U knjizi detaljno opisujem tko je možda mogao biti skriven iza spomenutog njemačkog izdavača.

Za koliko je prodan i gdje je taj novac od prodaje Nacionala završio?

– To točno ne znam, a novac je završio tamo gdje je i trebao završiti, na računima suvlasnika tvrtke. Jedan dio novca, nešto manje od 2 milijuna eura, ostao je neisplaćen na računu austrijske tvrtke koja je bila nositelj udjela tvrtke. Što se točno dogodilo s tim novcem pitanje je za austrijsku i hrvatsku policiju. Moguće je da je novac potrošio netransparentni milje koji je na koncu preuzeo Nacional s namjerom da se ispriča protagonistima miljea duhanske mafije i potom ugasi novinu.

Kad ste vi Pukija zadnji put vidjeli?

-Nekih dvanaest minuta prije atentata. Birao je fotografije za jednu temu u narednom broju Nacionala. To je bio izuzetno marljiv čovjek, koji je radio od jutra do sutra. Do zadnjeg trenutka je bio u redakciji i radio.

 

PUKIJEVI SEFOVI

 

Vrlo zanimljivo poglavlje knjige posvećeno je sefu iz redakcije. Što se zapravo dogodilo sa sefovima?

– I to je jedno od otvorenih pitanja. Knjigu sam pisao na temelju otprilike deset tisuća dokumenata koji su proizvedeni od strane policije i DORH-a, suda i odvjetnika u tom slučaju. Može se reći da su sefovi na jedan način neprimjereno tretirani, ali dokumenti koji su u sefovima pronađeni nisu ponudili indicije na temelju kojih bi se moglo sumnjati da je zbog sadržaja tih dokumenata Pukanić ubijen. Neki dokumenti bili su posve privatne naravi, a veći dio njih objavili smo uz razne tekstove u Nacionalu.

Je li bilo novca u sefovima?

– Bilo je onoliko koliko je navedeno u službenim zabilješkama policije. Ne puno, nekih par tisuća eura. Puno je diskutabilniji postupak s dokumentima u redakciji koji nisu bili u sefu. Teško se može rekonstruktirati što je sve bilo u njegovom uredu na stolu. Uzeto je tristo različitih dokumenta i oni nisu opisani. Tomu je u knjizi posvećeno posebno poglavlje pod naslovom Tajni dosje o Tomislavu Karamarku.

Spadao sam među one koji su vjerovali da ga žele ubiti, međutim nije mi jasno zašto se Puki nije branio i bolje zaštitio?

– Na neki način je želio vjerovati da je policija upravu kad mu je rekla da nema opasnosti za njegov život, iako je duboko sumnjao u odluku da mu se ukine policijska zaštita. S druge strane je predosjećao što se događa, ali kako je toliko bio napadan u medijima počeo je pomalo i dizati ruke od svega. I o tomu se u knjizi može detaljno čitati. Zato smo u Nacionalu u broju nakon njegove pogibije objavili tekst u kojem smo eksplicitno nabrojali tko je sve od novinara suodgovoran za njegovu pogibiju i zašto. Kroz medijski linč stvorena je percepcija da je on izmislio prvi atentat što je pridonijelo tomu da mu se ukine zaštita i da se posredno olakša posao ubojicama. Mnogi u Hrvatskoj u tom slučaju imaju nečistu savjest i možda je i to razlog zašto se taj slučaj želi što prije zaboraviti.

Pratite li stečajni postupak Nacionala i zašto ste otišli iz Aktuala?

– Taj postupak sporadično pratim kroz ono što se piše u novinama. Iz onoga što sam pročitao zaključio sam da nema kandidata za kupnju brenda Nacionala. Bilo je za moj odlazak iz Aktuala više razloga, ali ponajprije sam otišao zato kako bih napisao ovu knjigu. Da sam ostao aktivno sudjelovati u radu u tom tjedniku, rad na knjizi bi trajao tri godine. Drago mi je što je Aktual i dalje prisutan na medijskom tržištu. Unatoč osporavanjima, to je praktično jedini uspješno pokrenuti ozbiljan novinski projekt u posljednje vrijeme. Dopuštam si izjaviti da sam dijelom za to i osobno zaslužan. T

 

14 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ime
    #1 Ime 6 veljače, 2014, 07:54

    A zato malo čudnije hoda, a bogac valjda će mu Large biti dovoljna navodna veličina 🙂

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Prezime
    #2 Prezime 6 veljače, 2014, 07:00

    Navodno zato jer “Ne mogu reći ni da jest ni da nije. Nešto se očito događalo ili nije događalo” 🙂

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Ime
    #3 Ime 5 veljače, 2014, 19:03

    Navodno se NE računa 😀

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Guest
    #4 Guest 5 veljače, 2014, 17:40

    Puki živi vječno !

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Prezime
    #5 Prezime 5 veljače, 2014, 12:02

    Navodno je proslog tjedna viden kako kupuje ogromne kolicine SIMBEXa velicine Large…

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Ime
    #6 Ime 5 veljače, 2014, 09:47

    Čudno kako se Karamarko još nije podigao na zadnje noge tužbom za laž i klevetu zbog svojeg poglavlja u knjizi!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code