GLAVNE TEME

SJAJAN DRUGI MEĐUGORSKI REKET

9. srpnja, 2013.

Od naših najviše ostvario od kojeg se najmanje očekivalo

Piše: Igor Koruga

Ćudljivi Wimbledon 2013, kako ga je nakon prvog tjedna nazvao John McEnroe u čudu neočekivanih poraza wimbledonske legende Rogera Federera, dvostrukog pobjednika Rafaela Nadala, dvostruke pobjednice Serene Williams te pobjednice 2004, Marie Sharapove, završio je za većinu Britanaca poput sna – pobjedom Škota Andyja Murraya. U napetom srazu prve dvojice nositelja i igrača svijeta, prvom tenisaču, Novaku Đokoviću, nije ostalo previše prostora da se razmaše i suparnika rastrči te neočekivanim potezima pronađe ključ za preokret i pokaže svoj pobjednički mentalitet. Murray je u svega tri seta (6:4, 7:5, 6:4), ustrajavši na koncentriranoj i inteligentnoj igri, nesnosnoj za Đokovićeve promjenjive ideje koje ga, između ostalog, već godinama drže na vrhu ATP ljestvice, uspio svoje drugo uzastopno finale okončati toliko željenom pobjedom. Takvu Murrayevu igru, kao i britanski san o pobjedniku nakon 77 godina kada je trijumf proslavio čuveni Fred Perry, bez sumnje je kreirao Ivan Lendl koji se nakon superuspješne sportske i poslovne karijere s identičnim uspjehom okušao u proizlazećoj, trenerskoj i savjetničkoj  ulozi.

FRACUSKA VETERANKA

Na wimbledonskim kladionicama ponajviše su trljali ruke oni koji su svoj novac uložili na francusku veteranku Marion Bartoli (1984) koja je u kratkom završnom ogledu rezultatski uvjerljivo (6:1, 6:4) savladala Njemicu Sabine Lisicki, inače već dulje vrijeme polaznicu čuvenog IMG kampa Nicka Bollettierija. Lisicki se u ovogodišnjim razornim ogledima protiv Serene Williams (6:2, 1:6, 6:4) i supertalentirane poljakinje Agnieszke Radwanske (6:4, 2:6, 9:7) predstavila kao dolazeća zvijezda i prijetnja svakoj tenisačici iz topa 5.

Od naših predstavnika najveći je rezultat i u pojedinačnoj i u konkurenciji parova, pokazao onaj od kojeg se, iskreno, najmanje očekivalo. Četvrto kolo (pojedinačno) i finale (muški parovi) najvećeg teniskog turnira dosegnuo je drugi međugorski reket, Ivan Dodig, tenisač i sportaš koji je, pridruživši svom talentu i beskrajan trud, shvatio – makar u poznijim godinama kao i legendarni Ivanišević – kojim smjerom i tempom grabi profesionalni tenis. Hrvatske nade u juniorskoj konkurenciji, Borna Ćorić (1996) i Ana Konjuh (1997), zapeli su u četvrtzavršnici i u poluzavršnici, izgubivši tamo mečeve od nepostavljenog Koreanca, ovogodišnjeg vice-prvaka, Hyeon Chunga (1996) te od pete nositeljice, Amerikanke, Taylor Townsend (1996).

TENISKI PRODUCENTI

Obzirom na upitnu sustavnu podršku mladih tenisača u Hrvatskoj, spomenuti dvojac je ostvario i zapažen uspjeh. Nadam se da će u predstojećim godinama, najtežima za tenisačice i tenisače koji iz juniorske (nadarene) prelaze na seniorsku (discipliniranu) razinu, naši mladi sportaši uspjeti izbjeći teret nagle ekspanzije vlastoga dara te nekom srećom naići – poput Maria Ančića i Marina Čilića, a pod utjecajem Gorana Ivaniševića ili nekog sličnog – na prijem svjetskih teniskih producenata koji ulažu znanje i logistiku, a baštine, sudeći po ovogodišnjem nadrealno financiranom Wimbledonu, bajkovit novčani iznos za sebe i svoje radišne pulene.