ŠESNAESTA KNJIGA MARKA BAJTE

ŠESNAESTA KNJIGA MARKA BAJTE

5. ožujka, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Pisac priznaje da ne zna kako mu je dodijeljen taj zadatak, ali ga on nastoji što bolje izvršiti. Ovdje se krije smisao postojanja čovjeka na Zemlji i njegov zemni ambijent iz kojeg nastoji proniknuti u divino i beskrajno, otkriti Boga kao nalagoldavca i projektanta Projekta, koji se zove Čovjek. Ovo je, dakle, Bajtina priča o čovjeku i njegovu putu kroz sve i svašta do sebe kao jedinog cilja i do Boga

Napisao: Ante Matić

MARKO BAJTO, Portal Projekt, Studio moderna, 2018.

Šesnaestaa po redu knjiga, Marka Bajte, naslovljena Portal Projekt, izišla je ovih dana iz tiska Studio moderna.

Na 170 stranica Bajto je ispričao svoju priču o rabljenu vremenu i čovjeku zatočenu i namučenu u prostoru, koji iz svakog dijela vapi za svoje izgubljene djeliće u ljudinjaku. Riječ je o prozi, odnosno pjesničkoj prozi za koju je teško ustvrditi kojem žanru pripada.

Autora Portala Projekta zadire dublje u minulo, u sadašnjost i ono što je zauvijek zarobljeno i izgubljeno u kolektivnoj memoriji i nedokučivosti rabljena vremena. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili, bolje rečeno, ono nešto neumrlo zbiljsko, ljudsko i sudbinsko u vremenu u kojem je Bajto živio i ovo napisao, o sudbini čovjeka na nebeskoj galiji, povijest svega što je ikada bilo pod krvavim podnebesjem.

Ako bih mu dao neko određenje, sličlno je prvoj knjizi ove trilogije Projekt 333 i valja reći; da je roman, nije, da je priča, nije, da je novela, nije, da je ep nije, da je poema, nije, da je pjesma, nije, ali je zato, pitka, britka, pjesnička proza, tiha kao živodajna rijeka, koja protiče nevidljivim koritom vremena.

Što sam dublje zalazio u rečenicu i ono što je pisac kani reći, kažem i ne lažem, odnekud mi se javilo podosta pisaca, filozofa i mislioca, koje je Bajto čitao, pa su nekim svojim mislima i riječima zalutali u Bajtinu priču i kuću od jezika.

Bajto na početku svoje priče o antroposu kaže: Čitav život slušamo, gledamo i pričamo i u svojoj izdvojenosti tražimo zajedničko, e da bi na kraju knjige udario kao maljem u stol koji ne postoji: Nitko ne zna. Sve su samo puste pretpostavke.

Što sam dublje i dalje zalazio u Bajtinu midsao i rečenicu, nema o čemu ne piše, čega se sve ne dotiče pod ovim karvavim podnebesjem, kako je znao reći njegov kompaezano Raos, gdje se događa čovjek, životinja, drvo i sve drugo, pa se sve to u astralnom mraku s mjerom pali i bez smisla gasi. Tako se dođe do istine i do ljudskog udesa i pustoši i muku nebesa.

Da bi otkrio tajnu početka, trajanja i nestajanja, Bajto kaže svemu što je u njemu i izvasn njega: Krtenimo na put brez povratka.

Na tom putu što nikud ne vodi, Bajto je išao svojim putem i svima koji su došli s njim u doticaj, govorio: „Ja mislim da sam na svome zadatku, onome koji mi je dodijeljen.“

A tko je to Bajti dodijelio zadatak, koji treba izvšiti? Pisac priznaje da ne zna kako mu je dodijeljen taj zadatak, ali ga on nastoji što bolje izvršiti. Ovdje se krije smisao postojanja čovjeka na Zemlji i njegov zemni ambijent iz kojeg nastoji proniknuti u divino i beskrajno, otkriti Boga kao nalagoldavca i projektanta Projekta, koji se zove Čovjek. Ovo je, dakle, Bajtina priča o čovjeku i njegovu putu kroz sve i svašta do sebe kao jedinog cilja i do Boga. Bajto zaključuje, da je sve ljudsko prolazno i zato čovjek svojim duhom i dušom teži božanskom, iskonu i ishodu.

U Bajtinim riječima misao je široko, a u rečenici ideji duboko, dok je u nadi visoko. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<