GLAVNE TEME

SAFET I MESSI

18. lipnja, 2014.

Igra Bosne miriše na ćevap i sevdah  

Piše: Zvonimir Magdić

Ne izlazi se na Maracanu, baš svaki dan. Na ovom Mundialu, Safet Sušić protiv Messija! Pun pogodak. Safet je, kao igrač, bio –  u toplim vodama –  čudesnog Argentinca.Visoka klasa. Dribler i pucač. Ivić je jednom priznao: „Boljeg igrača ja nisam vježbao“! Sad je Pape, kako su ga zvali u Bašćaršjiji, ona široka raja, uz Hasetov ćevap, poslije Ćire Blaževića, poveo izabranu vrstu Bosne i Hercegovine. Zasluženo. Možda bi tu sjeo, eventualno, samo Blaž Slišković. Nitko – treći. Prolaz do samog Brazila, njegov je osobni, stručni  uspjeh. Pod naočalima debelih okvira, na onom karakterističnom orlovskom nosu, okrenuo  je  Zmajeve, protiv Gaučitosa. A, ti su imali  sjajne jahače. Od pet posljednjih  svjetskih nogometnih velikana, trojica su Argentinci: Di Stefano, Maradona i Messi. I, upalo se u okršaj – mirno.Toliko je toga bilo simpatičnog u igri bosansko- hercegovačke vrste, da je pljesak bio otvoren. Ne baš ispunjen do vrha, ali contra Argentine,uz palmar dlanova Safetovim momcima.

KLUB HRVOJE IZ BANJA LUKE

Zavukao sam ruku pod mojih osamdeset nogometnih godina i sjetio se ovoga. Priča. Bio sam još kratkih hlača, kad su za Nezavisne Države Hrvatske u Zagreb dolazili ligaši iz Sarajeva, SAŠK i Djerdjelez, iz Mostara Zrinjski, iz Banja Luke (hopa!) HBŠK i Hrvoje. Nisam zaboravio ni poneko ime tih klubova, izuzetne vrijednosti. S punim smislom za igru. Konjevod iz SAŠK-a ili Mustagrudić iz Djerdjeleza ili Leo Hrvić iz Zrinjskog. Uvijek, pod  pljeskom visoke simpatije. Dosta ljeta kasnije, BiH je ‘izrodila’ nekoliko nogometnih čarobnjaka.Ni danas nisam siguran, tko je od njih najbolji. A, blistali su visokom individualnošću, koja se danas rijetko sreće Asim Ferhatović, kojem je nogometanje bila čista pošalica. Bio je sav sretan među svojom rajom. Za njih je i driblao. Po onoj  radioreportera Kamenjaševića: „Dok Hase dribla, poslušajte glazbu iz našeg studija.“ Mostar je gurnuo visoku klasu sjajnog pjevača sevdaha, ali i nogometnog topnika  Sulu Repca i pametnog Muhameda Mujića. Nije li ni  taj lovac na vrapce, imao sluha za igru, lagan ko’ perce – svoj –  Franjo Vladić. S Grbavice je došao  visoki, štrkljo, dugih nogu,  još dužeg driblinga, kojeg su zvali zbog hrvatstva ali i plave kose, Švabo. Da,  Ivica Osim. No,taj je znao kako s povlači ta lopta.Volio je okruženje  mnogih. Uz nogometnu glazbu Straussa. Bečki valcer. Blaž Slišković  toliki maher, najprije u Veležu,. a  onda u Hajduku, da je zabijao golove čak  – iz kutnika.!I, na kraju tih starih filmova: Safet Sušić. Pape je znao sve. I – više. Imao je i brata, Seada,za kojeg su mnogo tvrdili da je čak i bolji od samog Pape.Stajao sam, na prvenstvu mladih, uz Miljanića. Čuo sam: „Crvena Zvezda, iz principa, ne uzima muslimane, ali ovog, mi ćemo uzeti.“ No, njemu tamo nije bilo baš po ćefu. I, nije dugo potrajalo. Eto, to je križaljka bosansko-hercegovačke nogometne povijesti.

DAŠAK ODLUČNOSTI ZA BOMBU

A sada jedan iz tog jata, Safet Suišć  izbornik BiH, na jednom je  Mundialu.Prvom. I, gle! Svijet je otvorio širom oči. Znalo se: mogu.I, dugo su pokrivali ne tijelima – igrom slavne Argentince, koji, usput nisu igrali kao Argentina. A kad su nagazili loptu i pustili je –  u promet, a na vrhuncu jednog trenutka, Messijevim golom, osigurali  pobjedu. Tek u dubokoj podsvijesti, bili su superiorno mekim, lakim i kombinatornim Bošnjacima. Pokazali su ‘ Zmajevi’ svoje lice. I, dobili – poljupce. Dašak neke više odlučnosti nedostajalo je Safetu za ‘bombu’, ne jedinu, ( Costarica) ovog Mundiala. A, sutra? Sve miriši na čevap i sevdah.