RODNA IDEOLOGIJA ĆE PASTI NA GRAMATICI

RODNA IDEOLOGIJA ĆE PASTI NA GRAMATICI

8. srpnja, 2021.

 

Globalno-lingvistički gledano, čini se, međutim, da trenutno gramatika ima mnogo više problema s rodnom ideologijom nego rodna ideologija s gramatikom. Sumanuto ucjepljivanje „rodne korektnosti“ u jezik nauštrb njegova prirodnog razvoja prije bi, međutim, predstavljalo kukolj u žitu negoli kompromitaciju rodne ravnopravnosti. Takav kukolj u žitu humanizma bila je, uostalom, i politička korektnost, koja je, umjesto da zaista pokaže empatiju s ranjivim skupinama, jeziku nakalemila nečuvenu i neslućenu impotenciju. Dugoročno će sva ta ludila splasnuti, jer jezik je ipak živ organizam, ali dotad nam nema spasa, kad, kako samo napisali u prethodnoj knjizi, car nije gol, već samo „promovira odjevno-opcionalni životni stil“. A za rodnu korektnost naš se jezik ionako odavna pobrinuo sam, ta ne vuče li riječ „muškarčina“ neodoljivo na imenicu ženskog roda

Razgovarao: Dražen Stjepandić

„Priručnik za ekstremiste“ (Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.) autora Borisa Perića i Tomislava Pleteneca je jedna od najprovokativnijih neumjetničkih knjiga u zadnje vrijeme objavljenih u Hrvatskoj. Premda u naslovom vuče na edukativno štivo, njen tekst nije lako žanrirati. Najprije bi to bila parodija na standardne priručnike, ali parodija samo u konceptu, nikako u erudiciji. Ima tu svega od eseistike, filozofske antropologije, psihologije, sociologije, povijesti, bitničke protestne poetike do satire i humora. Autori su toliko involvirani i upućeni u fraze i floskule suvremenog političkog života, napose ekstremizma i onoga oko njega, da bi mogli držati katedre na više fakulteta društvene provijencije i to polaznicima postdiplomskog studija.

Ne samo da dešifriraju i objašnjavaju domaće, susjedske i vanjskopolitičke suvremene društvene pojave  nego se često i sprdaju s onima što vide i jasno znaju, za razliku od mnogih od nas, što se to iza brda valja. Intelektualnu kapacitiranost potvrđuju i leksičkim bogtstvom. Nekolicina fenomenologa, katastrofičara, politologa, filozofa, povjesničara  i svakojakih publicista nailazi na odličan prijem kod pismenije publike, no, ovaj fenomenološki tandem nadilazi funkcionalnost u pisanju i po pitanju stilistike i tekstualne strukture nudi nešto više.

Svojim književnim stvaralaštvom i zapaženim prijevodima Boris Perić je odavno stekao ugled među hrvatskim kulturnjacima, a s posljednje dvije knjige u tandemu s profesorom na Akademiji likovne umjetnosti Tomislavom Pletenecom ozbiljno se kandidira za upečatljivog domaćeg mislioca, ozbiljnog hrvatskog pajdana Slavoju Žižeku.

Ekskluzivni intervju za portal Tjedno napravili smo dopisnim putem. Posjetiteljima našega portala Tjedno eksluzivno prvi u domaćem medijskom prostoru po odabiru autora  nudimo i poglavlje iz nove knjige „Priručnik za ekstremiste“.

U uvodu Vašeg priručnika ekstremizmu napomenuli ste da je to uvod u anatomiju slabašne misli. Mislite li da su svi ekstremisti slabašni mislioci?

-„Slaba misao“ (il pensiero debole) filozofski je termin koji se autorski pripisuje talijanskom filozofu i političaru Gianniju Vattimu, a odnosi se, ovisno o interpretaciji, što na slabljenje struktura bitka, što na slabljenje subjekta u mišljenju današnjice. Kako većina ljudi koji sebe smatraju ekstremistima (premda će malo tko to za sebe priznati), a ekstremizam k tome još vide i u pozitivnom svjetlu, ima problema i sa svijetom kao temeljnom strukturom bitka i sa sobom kao subjektom vlastite konfuzije, skovali smo termin slabašna misao (il pensiero debile), koja prestaje biti filozofski termin i pretvara se u predmet biheviorističkih istraživanja. Možda će ovo zvučati paradoksalno, no ne mislimo da su ekstremisti „slabašni mislioci“, jer ih se teško može svrstati u kategoriju mislioca uopće, s obzirom da se ekstremističko misaono zdanje, čega smo posljednjih godina više nego svjedoci, ne temelji na logičkom zaključivanju, već na čuvstvu koje, jednom oćućeno, automatski postaje potvrđenom istinom, koja, k tome, može još i sasvim legitimno proturječiti sama sebi. Zoran primjer za to bile bi, recimo, dvije posljednjih mjeseci sasvim ravnopravno korištene premise, koje glase: „korona ne postoji, ona je obmana tajne i zlohotne svjetske nad-vlade“ i „korona postoji, ona je proizvod zakulisnog laboratorijskog rada tajne svjetske nad-vlade“. Teško je zamisliti da bi klasična logika preko njih mogla dospjeti do valjane konkluzije, a da se Aristotel u grobu ne pretvori u ventilator.

Andrenokrom, najskuplja droga na svijetu, plaća se stotinama tisuća eura, a dobiva se ubijanjem preplašene djece, prije ubijanja tuku ih zbog podizanja andrenalina. Tvrdite da osoba koja se zanima za tu zlikovačku djelatnost ima sve osnove postati ekstremistom?

-Uistinu, kad smo naišli na taj pojam, naša prva pomisao je bila da se radi o adrenalinu koji kromiranjem zadobiva malo veću trajnost i otpornost na koroziju (usp. The Sisters of Mercy: „Hey, now, hey now, now, sing this corosion to me“, ali kad smo zamijetili da dečki uopće nisu pjevali „this corosion“, nego nešto tipa „disco-rosion“, shvatili smo da su se stvari otele kontroli. Inače, adrenokrom je metabolit adrenalina, čija su se svojstva ranih pedesetih godina 20. stoljeća istraživala u kontekstu njegove moguće učinkovitosti u kliničkom liječenju shizofrenije. Hipoteza o halucinogenim svojstvima što bi ih adrenokrom trebao imati, ispostavila se, međutim, pogrešnom, što, opet, nije zaustavilo njegovu mitologizaciju u bauk koji predstavlja u suvremenim teorijama zavjere. Uz to, nije nam jasno zašto bi adrenokrom, kad već nije droga, trebao biti osobito skup, to više što ga naš adrenalin proizvodi sam, pa bismo se njime mogli sasvim jeftino drogirati, primjerice, za vrijeme gledanja horor-filmova ili prije odlaska zubaru. Umovi poput Davida Ickea ovome će, naravno, smjesta suprotstaviti tezu da jetra „ljudi guštera“ uopće nisu sposobna lučiti adrenalin, ali time još uvijek nije dan odgovor na pitanje zašto bi se adrenokrom morao umjetno proizvoditi baš u podrumima picerija, što je, priznajmo, tu još najveća enigma. Stoga naša pretpostavka glasi da mit o adrenokromu uopće nije lansirala svjetska reptiloidna elita, nego mafija vašingtonskih pizza-majstora, koji vještim navođenjem hordi Trumpovih sljedbenika u podrume suparničkih picerija nastoje nauditi konkurenciji. A i to bi već bilo prilično ekstremno. Isto tako nije nam jasno zašto su The Sisters of Mercy u jednoj drugoj, izrazito antikatolički intoniranoj pjesmi, tako uporno nastojali diskreditirati sami sebe: „Speed on adrenochrome / for the Sisters of Mercy“).

Jeste li čuli za sajam za prodaju djece na sajmu MEN HAVING BABIES u Bruxellesu, pred očima EU institucija, zajednice država s navodno razvijenim ljudskim pravima. Je li to ekstremizam?

-Trgovina djecom, kao i trgovina ljudima općenito, nije ekstremizam, već oblik organiziranog kriminala i prije svega vrlo bešćutan zločin. Nažalost, inicijativa „Men Having Babies“ poznata nam je samo kao program roditeljskog educiranja homoseksualnih muškaraca pri usvajanju djece, dakle, nešto strukturalno slično, recimo, našim zaručničkim tečajevima, ali ne i kao ilegalno trgovačko društvo pod pokroviteljstvom Europske unije. Iskreno rečeno, institucije EU-a, traljave i bespomoćne, kakve već jesu, uopće ne smatramo sposobnima za organizirani kriminal.

Distribucija nastranosti 

Zašto LGBT aktiviste posebice one koji negiraju pedofiliju ne smatrate ekstremistima?

-Za pedofiliju, dječju pornografiju i slično vrijedi isto kao i za trgovinu ljudima: posrijedi nije ekstremizam, koji bi u svojoj praksi htio posredovati kakvu god političku poruku, već egoistični kriminal, koji je prema svim svjetskim zakonodavstvima kažnjiv. Negiranje pedofilije jednako je besmisleno kao i imputiranje iste pod svaku cijenu LGBT zajednici. Skromnog smo mišljenja da distribucija nastranosti i na njoj zasnovanog kriminalnog biznisa zahvaća sve spolove i rodove podjednako, ma što o tome grmjele grmoje našeg parlamentarnog Hyde-Parka.

Kako će se u budućnosti odnositi rodna ideologija i gramatika? Hoće li rodna ideologija pasti na gramatici? Što vi kao poliglot mislite kako će se rat rodne ideologije i gramatike odvijati u stranim jezicima?

-Bojimo se prije svega za naš jezik, čiju su slabašnu stabljiku sasvim drukčije ideologije već nagrizle do uvenuća. Ipak, ima i tu nekih svijetlih točaka, jer u nas, primjerice, „čovjek“ (kao „čelo vijeka“), iako je imenica muškog roda, zajedno sa svojom množinom „ljudi“ ne stoji isključivo za taj rod, što se nikako ne bi moglo reći za englesko „Man/Men“. Globalno-lingvistički gledano, čini se, međutim, da trenutno gramatika ima mnogo više problema s rodnom ideologijom nego rodna ideologija s gramatikom. Sumanuto ucjepljivanje „rodne korektnosti“ u jezik nauštrb njegova prirodnog razvoja prije bi, međutim, predstavljalo kukolj u žitu negoli kompromitaciju rodne ravnopravnosti. Takav kukolj u žitu humanizma bila je, uostalom, i politička korektnost, koja je, umjesto da zaista pokaže empatiju s ranjivim skupinama, jeziku nakalemila nečuvenu i neslućenu impotenciju. Dugoročno će sva ta ludila splasnuti, jer jezik je ipak živ organizam, ali dotad nam nema spasa, kad, kako samo napisali u prethodnoj knjizi, car nije gol, već samo „promovira odjevno-opcionalni životni stil“. A za rodnu korektnost naš se jezik ionako odavna pobrinuo sam, ta ne vuče li riječ „muškarčina“ neodoljivo na imenicu ženskog roda, ma koliko joj se rodnih macho-stereotipa gramatički trudili upisati?

U objašnjavanju i dešefriranju stvarnosti u vašoj knjizi coronavirus najavljujete kao novu religiju?

-Iskreno, ne najavljujemo je, ali sad ste nam otvorili oči. Prenosili njen virus kineski netopiri ili ga stvarali američki znanstvenici, korona je svakako kruna kreacije i valja je na adekvatan način kultno štovati. Naposljetku, koronaška religija, u osnovi tako slična katoličkom samokažnjavanju u doba kuge, mogla bi dugoročno nadomjesti mnoge teorije zavjere koje će sa sakralizacijom virusa postati bespredmetne, u čemu također vidimo zanimljivu paralelu s velikim svjetskim religijama.

„Lijevo-desno nigdje glavnog stana“. Tvrdite da je za ekstremizam politički predznak nevažan?

-Bojimo se da su se politički predznaci kao što su lijevo i desno sa stoljećima svog sumanutog, često i nesuvislog korištenja, što bi kajkavci rekli, zdošli. Prihvatimo li rečenicu iz devetanestostoljetnih političkih analiza, prema kojima je Starčevićev HSP u Saboru predstavljao „skrajnju ljevicu“, dok se drug Tito na „bombaškom procesu“ ponašao blago rečeno desno-ekstremistički („Priznajem samo sud partije“), više nismo sigurni je li lijevo-desna podjela političkog spektra ikad zaista vrijedila, ili je posrijedi ipak bilo puko gomilanje teksta, kako bi si novinari podebljali honorare. Osim toga, ekstremizam, ako je pravi, polaže pravo na totalitet, te bi ga političke oznake samo nepotrebno limitirale.

Gdje je rušilačka politička energija jača u lijevom ili desnom ektremizmu?

-U svakom, ako je pravi. No, pokažimo malo sućuti i sa samim ekstremistima: bilo bi neoprezno ekstremističku čuvstvo odmah, ad hoc i na prečac povezivati s terorizmom, jer je, što smo također nastojali pokazati, većini ekstremista ekstremizam neka vrsta intrinzične motivacije, kojoj vanjski čin nije ni potreban. Uostalom, ne vjerujem da ekstremisti vlastitu praksu nužno smatraju rušilačkom, već prije nekom vrstom prosvjećivanja masa ili bar nemuštog skladanja budnica i koračnica. Kako ono reče poljski filozof Leszek Kolakowsi u kontekstu Mojsijeva egzodusa? „Je li Bog pravedan? Pitajte Egipćane!“

U uvodu tvrdite da su svi Balkanaci po vokaciji radikali i ekstremisti?

-Tu bi smo trebali prvo utvrditi što je radikalizam, što je ekstremizam, a što je Balkan? Prvo, radikalizam je takav –izam koji taman još priznaje zakonski okvir i parlamentarnu borbu, dakle, kad su Bugari onomad rasturili skupštinu, ponašali su se radikalno, ma bili i na Balkanu. Ekstremizam, međutim, ne priznaje ni zakonske okvire, ni parlamentarnu arenu, i kao takav na mikro-makro-planu dovodi samo do nepotrebnih balkanskih ratova, taman im poprišta bila i na samom rubu poluotoka, kao, recimo, kod nas. Ostaje, međutim, tvrdnja mnogih umnih ljudi od Marije Todorove (Balkan) do Mladena Dolara (Slovenija), prema kojoj je Balkan, najblaže rečeno, nesvjesni imaginarij Zapada i zagonetna slijepa mrlja na zrcalu Europe. A i radikalizam i ekstremizam su koliko nesvjesni i zagonetni, toliko i slijepi (bar prema logičkom zaključivanju). Uostalom, nije li se i sam zenitistički Barbarogenij kao nehotična parodija balkanskog nadčovjeka kompromitirao zgodimičnim jurišanjem na parlamentarne izborne liste?

One koje u Europi migrante smatraju nepotrebnim također nazivate ekstremistima. Što bi se dogodilo da su Europljani u ulozi migranata i da se bez dokumenata upute u države iz kojih nadire većina migranata? Kakav bi u tim državama bio prijem da je situacija obrnuta?

-Onako, zdravo geopolitički dogodilo bi se nepremostivo usko grlo, gdje bi se europski migranti bespotrebno naguravali s azilantima iz Azilije. Uostalom, nešto slično već se dogodilo tijekom minulih stoljeća i nazivalo se kolonijalizmom. Vjerojatno se nitko osim nas dvojice sad neće prisjetiti nekadašnjeg zagrebačkog humorističkog lista, koji je od Austro-Ugarske do duboko u Kraljevinu SHS izlazio na njemačkom jeziku pod imenom „Die Klatschrose“ (po naški: Trač-ruža). U jednom broju tog lista može pronaći aforizam, prema kojem se nekoć popularna kolonijalistička fraza „poriv da se kultura pronese na Istok“ u nas može prevesti i kao „poći trbuhom za kruhom“. E sad, prijem europskih migranata u zemljama današnje Azilije ovisio bi prije svega o tome koliko su oni u njima voljni ostaviti para, ali i to već odavna postoji i zove se turizam. Dakle, htjeli mi to ili ne, migrantsko-azilantska politička kretanja oduvijek su dvosmjerna, višeslojna, te klasno i interesno pozicionirana. Etnološki gledano upravo je dražesno konstatirati da se u Hercegovini već stvara mala hrvatska zajednica (azilanata), koji financijski baš i nisu da nisu potkoženi, dok ih na migraciju nagoni jedino zakon.

Ovo vam je već druga knjiga. Je li tandem Perić-Pletenac hrvatski odgovor na Slavoja Žižeka u dešefriranju stvarnosti? Ima li interesa za vašu knjigu u inozemstvu?

-Točnije gledano, ovo nam je četvrta zajednička knjiga, ali točno je, sa Slavojem Žižekom najviše komuniciramo u posljednje dvije. Uistinu, mogao bi čovjek tom novodobnom slovenskom misaonom „sverazaraču“ pozavidjeti na mnogo toga, primjerice, na braku s zasad jedinim modelom za donje rublje koji se savršeno razumije u Heideggera, no, nas prije svega raduje činjenica da Žižek u svojim argumentacijama koristi formu vica, što ni nama nije mrsko. A možda nas donekle povezuje i činjenica da je Žižek jedan od onih filozofa koji se deklarativno razumiju apsolutno u sve, a k tome sam sebe još i naziva „jednim od dvojice najopasnijih ljudi na svijetu“, te u elitnim londonskim restoranima skupo prodaje mjesta za trpezom za kojom demonstrativno večeraju on i Julian Assange. Kako se nas dvojica još nismo vinuli do takvog stolnog društva, iako nam u kupaonicama i kuhinjama dosta toga curi (leaks), molili bismo Zdravka Mamića da se hitno vrati i izvede nas na ćevape. Predbilježbe, kao i mito, rado primamo. O tome ujedno ovisi i hoće li za našu knjigu biti interesa bar u najbližem inozemstvu. Što se, pak, dešifriranja stvarnosti tiče, posegnuli bismo za jednom mudrošću iz teorije suvremene lirike, prema kojoj je šifra samo nerazumljiva osobna metafora, a mi metaforama zaista nismo skloni. Više bismo voljeli da nas se u raspravama oslovljava kao „human Enigma-machine“.

Ekstremizam u umjetnosti je poželjan

Je li ekstremizam u kulturi i umjetnosti poželjan, za razliku od politike ili on kasnije postaje politički ekstremizam?

-Pa, bilo u povijesti i umjetničkih pokreta kojima je svojevrsni ekstremizam bio itekako poželjan. Zapravo, kad bolje razmislimo, nije bilo pokreta koji bi mogli bez njega, čak ni konzervativnih, jer ustoličenje tradicionalnih vrijednosti katkada ne ide bez terora. Utoliko o ekstremističkoj umjetnosti ne možemo ni govoriti, eventualno o umjetničkom ekstremizmu. Pitajmo se, primjerice, koliko se ljudi – kad je onomad Joseph Beuys, čije su blizine neonacističkim krugovima danas povjesničarima umjetnosti puna usta, svoj čuveni stolac premazao mašću – dakle, koliko se ljudi na toj masti moglo okliznuti i gadno unesrećiti? Malo drukčije stvari bi stajale kod Marcela Duchampa, čiji obrnuti pisoar nije toliko ekstremistički artefakt, koliko bi se ekstremni pokazao posjetitelj izložbe koji se zaista pomokrio u njega. Ukratko, ekstremizam je u čuvstvu samopromatrača. Pa neka je netko neprobuđen i okarakterizirao politiku kao „umijeće mogućeg“, ekstremizam će se, bar onaj estetski, prije držati žvrljotinama na pariškim zidovima poput one „Budimo realni, tražimo nemoguće!“ A ako nas je Jacques Derrida svojom razlučnošću ičemu naučio, to je da se ta šezdesetosmaška parola danas može pisati i ovako: „Budimo realni – tražimo nemoguće.“ Gramatičari bi rekli, jebo ti imperativ.

Zašto u Hrvatskoj nije moguća izravna demokracija, je li to ekstremizam vladajućih?

-Izuzmemo li Švicarsku, koja se, bar parcijalno, kupa u čokoladi, siru i francima, izravna demokracije nije moguće nigdje, pa ni u Hrvatskoj, koja ionako nikad nije blistala kao zemlja rada i solidarnosti, jer, kako reče već spomenuti Žižek: A tko to nakon radnog dana, ma čime ga proveo, ima volji još i za javne poslove? Na tome je, naposljetku, propalo i samoupravljanje, a ni današnji sindikalizam ne djeluje baš zdravo. Na radost vladajućih, koji nakon napornog radnog dana također nemaju pretjerane volje za ekstremizam, možemo samo reći da jedan referendum ne donosi jesen, eventualno onu srednjeg vijeka.

Što ima novo u vašem književnom stvaralaštvu?

-Pa, eto, ova knjiga. A ekskluzivno možemo najaviti i da nam za koji tjedan izlazi „Hrvatski politički bestijarij“ posvećen svim nedužnim životinjama koje su dosad pale žrtvom hrvatske političke retorike i stilistike, od plamenog jazavca do gusaka u magli, od Titovog nosoroga do herojskog zeca ili (uz malo preuranjene nostalgije) hrvatske kune. Za iduću, pak, godinu pripremamo zbirku psihoanalitičkih radova posvećenih tekstualnoj strani hrvatskih lakih i teških nota, pod nenadjebivim naslovom „Prisiljen da razmišljam ja shvatio sam sve“. I da, svaki od članova tandema piše i vlastite knjige, ali to bi sad već bilo previše. T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code