Piše: Milan Sladonja
S obzirom na velik broj stranica, koje se bave sa bazom podataka o bendovima,pa i iz potrebe da progovorim o nekim problemima koje smatram bitnima u rock’n rollu, odlučili smo malo promijeniti koncept rubrike «Domaća distorzija». Opet ću prvo iznijeti neka svoja stajališta, a kasnije ću nadam se iznijeti stajališta i drugih.
Sinoć sam gledao izvrstan dokumentarni film Michaela Moorea: Kapitalizam – Ljubavna priča, koji je fenomenalno opisao kapitalizam u SAD-u, tj. kakvim ga prikazuju njihovi političari, a kako se odražava na svakodnevnicu običnih ljudi, koji su dovedeni do samog ruba egzistencije, bez ikakve nade u sretniju budućnost.
Jedno je sigurno, savršeno društveno uređenje je čista utopija, ali umjesto da se bavimo standardo glupim pitanjem, je li bolji komunizam, tj. društveno vlasništvo, u kojem smo živjeli 50 godina ili demokracija, samim time privatno vlasništvo tj. kapitalizam, ajmo se bavit ovim drugim i eventualno nekim alternativnim rješenjem, koje će se postupno, a možda i naglo morati naći kad tad. Dogodit će se prvenstveno kad najveća kapitalistička velesila doživi svoj socijalni krah, a možda revoluciju i rušenje monopola i multinacionalnih kompanija.
ROCK I SREDNJI STALEŽ
Razlog zašto pišem uopće o ovome je taj što smatram, da je sudbina rock’n rolla usko vezana uz sudbinu srednjeg i nižeg društenog sloja u kapitalističkom društvu, jer od rock’n rolla se nemože živjeti, a sve teže i od posla, ko je sretan da ga uopće još ima.
Dakle, pod pravim bendom (rock, jazz, blues, metal itd uz dužno poštovanje i drugim glazbenim pravcima; klasici, etnu itd.) smatram sljedeće; skupina individua, koja je veliki dio svoje ličnosti izgradila slušajući i svirajući glazbu iskreno vjerujući, da ih energija tog zvuka hrani i oplemenjuje i nakon sati, dana,mjeseci i godina građenja sebe kao glazbenika, uspijeva stvoriti sinergiju, ustrajući vjerom u jedini časni motiv, a to je ljubav prema glazbi. Ne želim ispasti pop, ali nit želim da se rock’n roll pretvori u pop, pa ne mogu da se ne osokolim na one šminkere koji se prijavljuju u reallity show-ove, glumataju po televiziji ne bi li stekli publicitet i bili primljeni među smrdljive estradne zvijezde… Ne možeš bit roker i zvijezda u svojoj glavi, davno sam to rekao jednom kvazirokeru, koji i dalje nažalost uspješno prodaje muda pod bubrege.
Ekipa se nađe u garaži, skrpa nekako za neku opremu, svira, diše, mantra zajedno u istom ritmu i evo ti benda. Krenu svirat pred ljude i ljudi to osjete, žele bit dio toga. U tom trenu individue, kojima je njihova osobnost iznimno dragocjena, dozvoljavaju da se dogodi ta kolektivna sinergija i žele još. To bi trebalo bit jednostavno, ali nažalost nije, a nije jer nas je kapitalizam nagazio i u rock’n rollu.
DRUŽENJE I GUBLJENJE VREMENA
Da bi glazbenici mogli vježbat zajedno i uspjeli stvoriti nešto s čim bi prvenstveno oni bili iskreno zadovoljni, pa onda i publika, potrebno je golemo odricanje, puno dragocjenog vremena i puno para, što za instrumente, koji su vrlo skupi i probe. Uglavnom, veliki minuli rad, koji pitanje hoće li se ikad isplatit, barem da se troškovi pokriju, ako več nema kruha, a u većini slučajeva čak iznimni glazbenici ne uspiju kroz svirke niti to. Sve se svodi na druženje, koje je u društvu odavno stigmatizirano i shvaćeno kao zajebancija i gubljenje vremena.
Mnogi pod izgovorom «ti nećeš nikad uspjeti» bez problema pragmatično, a neki i u potpunosti postaju nelojalna konkurencija, zabiju nož kolegama, kao več navedene estradne zvijezde. Također, mnogi vješto kombiniraju biznis i tzv. rock’n roll dolazeći pri tom do ničim suštinski zasluženih statusa uspješnih rokera. Mislim da je tu i veliki krivac rokerska publika, koja to propusti i prihvati kao takvo. Prihvati, jer je postala sve ljenija slušati i istraživati muziku, nego čeka gotov proizvod, koji joj se vješto servira kao drek i pojede ga bez razmišljanja, bez da i pomiriši, tj. posluša. Ok, ljudi nemaju vremena, ali ipak onda neka radije slušaju neke antologijske albume, da čuju koliko je ovo sranje od tzv. domaćeg TV rock’n rolla daleko od toga.
Vraćam se na isto, bend vježba, kad je dobar ode svirat van iz garaže i to je rock’n roll, sve ostalo bi trebalo biti, a nažalost nije nebitno.
Publika je postala u toj mjeri lijena, da uopće više ne podržava autorske bandove. Na svirkama naših autorskih bandova, osim ako nemaju neku jebenu reklamu, će uglavnom doći prijatelji članova benda, ako i oni… ljudi nemaju para više nit za otići na svirku i popiti pivu.
Neusporedivo je teže napravit nešto svoje, nego svirat covere (ti pak imaju izgovor da to vole, a ako se mene pita cover bandovi su jer ili nemaju ideje ili sviraju radi para), ali pošto publike nema, nema nit nagrade za uložen trud za autorski band. Tu sam već kapitulirao, pa smislio slogan svog banda «mi sviramo radi sebe, koga smeta, tko ga jebe».
Često čujem glupost da nema više dobrih bandova i kako je period novog vala bio zlatno doba. Pa da, može se reči da je to bilo Periklovo doba za naše bandove, ali ne zato jer se onda sviralo bolje, nego jer se sviralo po prostorima u društvenom vlasništvu, kojih je tada bilo na izobilje…mjesne zajednice, KUD-ovi, DVD-ovi itd. Ekipa koja je tada svirala prizna, tada se od svirke dalo i živjeti.
IDEALI I DOBIT
Današnji vlasnici ionako rijetkih rock klubova gledaju isključivo dobit. Autorski bandovi imaju redaljke, ne bi li skupili nešto publike i sviraju za 0 kuna uglavnom, ali zato je sve više festivala gdje se dijele prestižne nagrade kao npr., naslov i fotka u novinama. U jeee, bravo dečki, baš ste face, postat ćete ko Stonesi ili Metallica, para ko blata, samo tako nastavite, trud vam se isplati. Netko drugi masti brk, sigurno ne bandovi. Pitam se, koji je smisao uopće napravit svirku za autorski band, taman i da je stvarno super, ako nema cijelu medijsku mašineriju iza sebe? Da li da pozovemo prijatelje na svirku izbijem im iz džepa ono malo para što imaju, da vlasnik kluba zaradi neku pinku, jer eto, nepoznat je band, a band može bit sretan da je uopće svirao, tj kad postanu poznati onda mogu tek svirat za novce, možda čak i troškove pokrije. Kako će postati poznat band? Na takvim svirkama siguran sam ne! Samo mogu dosadit prijateljima sa zivkanjem preko facebooka i eventualno u boljem slučaju stvorit neku ekipu. Sve je to lijepo, ali od nećega treba živjeti, a ako to nije rock’n roll, onda je nešto drugo, dakle uživaj dok možeš, ali sve iluzije zaboravi, ako želiš ostat pravi!
Jedno sam siguran, sve koji se namjeravaju iskreno bavit rock’n rollom će iscijedit prije ili kasnije, a opstat će oni sitni žmukljeri kojima do rock’n rolla nit nije bilo stalo, jedno su bili dovoljno «snalažljivi» da zarađuju na takvim sudbinama sanjarskih rokerskih duša.
1 Comment so far
Uskoči u raspravuBravo Milane,
kao da si mene opisao… jebote… jadna li je ta država đe rokenro sviraju oni koji imaju para…