PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA SUPRUGE DIMITRIJA POPOVIĆA

PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA SUPRUGE DIMITRIJA POPOVIĆA

13. lipnja, 2015.

J. Popović, Ljeto -Vivaldi, Munja, 202014. (Large)

Jagoda Popović u Studiju moderne galerije Josip Račić u Zagrebu od 16. lipnja do 5. srpnja 2015.

Napisao: Ivan Raos

Prva izložba slikarice Jagode Popović pokazuje Četiri godišnja doba – Hommage Vivaldiju

Izložba Četiri godišnja doba – Hommage Vivaldiju pokazuje zanimljiva djela kojih je autorica akademska slikarica Jagoda Popović (supruga slikara Dimitrija Popovića), otvorit će se 16. lipnja 2015. u 19 sati u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu. Izložbu su svojim tekstovima u preglednom katalogu što su mogli ozbiljenije predstavljali i prikazali, kako Lana Šetka, tako Andrija Seifried, ali i autorica Jagoda Popović, za kojeg je fotografije snimio Goran Vranić.

Riječ je o prvoj samostalnoj izložbi djela nastalih tjekom više od tri desetljeća koje slikarica u svojoj 62. godini po prvi put samostalno predstavlja hrvatskoj javnosti. Na ogled posjetiteljima izložba predočuje dvadesetak akrilika na platnu i asamblaža za kojih je inspiraciju autorica otkrila u glazbi baroknog virtuoza na violini Antonija Vivaldija. Stoga su njezina četiri godišnja doba slikarski ekvivalent emocijama kojeg je u njoj probudila baš ta strastvena Vivaldija glazba koja slavi prirodu u, kojoj se umjetnica izražava, od kad je podkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća diplomirala u klasi profesora Šime Perića na ALU u Zagrebu baš na toj temi.

Nadnaravni svijet glazbe

Zahvaljujući majci, koja je često na klaviru svirala Beethovenove sonate, Chopinove etide i Bachove preludije, zagrebačka slikarica Jagoda Popović naučila je doživljavati glazbu u najranijem djetinjstvu, dok još nije poznavala note. Za nju je to bio fantastičan i nadnaravan svijet čiju je ljepotu otkrivala sklopljenih očiju. I divila joj se kao što se i Gertrude, slijepa djevojka iz Pastoralne simfonije Andrèa Gidea divila svijetu koji nije vidjela, ali ga je uspjela učiniti vidljivim, pa čak i ljepšim nego što on uistinu jest, zahvaljujući bogatstvu probuđene nutrine. U tom kontekstu valja doživjeti i fascinaciju Jagode Popović baroknim venecijanskim skladateljem i virtuozom na violini Antonijem Vivaldijem i njegovim djelom, a osobito njegovim četirima koncertima za violinu i orkestar.

Ali tu prestaje i svaka daljnja usporedba. Vivaldijeva glazba bila je Jagodi Popović samo poticaj da svoju impresiju materijalizira kroz dvadesetak akrilika na platnu. Svojim slikama dočarava duboke i vibralne emocije koje u njoj izazivaju sva četiri godišnja doba koja u cikličkim krugovima obilježavaju naš život. A snažnu ekspresivnost svojih likovnih kompozicija, kojima se prvi put samostalno predstavlja hrvatskoj kulturnoj javnosti, uspjela je naglasiti iznimnom kromatskom snagom svog izričaja.

Proljetno bujanje prirode, pjev ptica, radost života koja nas obuzima s prvim ljepšim danima, umjetnica je dočarala plavom i zelenom bojom. Njezine “proljetne” slike ne pršte koloritnim vatrometom, već bi se prije reklo da su pomalo zagasito pastelne, ali ipak svjedoče razigranu fluidnost.

Ali zato je ljeto potpuna vatra. Dominantnom crvenom, te žutom i narančastom bojom Jagoda Popović oslikava iscrpljujuću žegu i vrelinu, a svojim kistom, poput trzaja gudalom po violini, najavljuje povjetarac koji je uvertira u iznenadnu ljetnu oluju. Crvena munja posred polja žita ili teški grimizni oblaci koji su se nadvili nad žednom zemljom samo su dio njezine umjetničke simbolike.

Jesen donosi smiraj, ali i u tom smiraju, naglašenom smeđim i žutim tonovima, ima veselja – od odlaska u lov do berbe grožđa – o čemu govore slike Rujni kup i Jesenji lov.

Siva, koju vidimo zatvorenih očiju i u potpunom mraku, provlači se poput lajtmotiva kroz zimu Jagode Popović, te pomaže bijeloj da dočara zaleđene prozore, a crnoj da naglasi ledenu hladnoću koja iz tople sobe djeluje vrlo idilično.

Simbolika boja u radovima Jagode Popović olakšava prepoznavanje i razumijevanje sadržaja i uvodi nas dublje u naš vlastiti svijet, pa stoga konačnu interpretaciju umjetnica ipak prepušta nama samima. Kazala je o izložbu galerijska suradnica Lana Šetka.

Otvaranje zatomljene stvaralačke duše

U ovome mračnom razdoblju sve mračnije civilizacije Jagoda Popović poseže za ljepotom (ljepotom glazbe), riječi i likovnoga nadahnuća. O, Poezijo, nismo li isti u ovomu dobu tolikih mijena, kao što su glazba i likovnost ostale iste, potrebne našoj naravi. Ta vječnost inspirirala je umjetnicu da otvori svoju „zatomljenu“ stvaralačku dušu i osluhne Vivaldijeve note te da dodirom kista u boju pretoči i sabere prošlo i sadašnje s budućim. Jagoda nas ovdje i sada opslužuje glazbom boja koje upravo u ovim „njenim godišnjim dobima“ vode dijalog kontinuiteta neuništivosti i ponovne reinkarnacije ljepote. Naslovivši ciklus glazbenim terminom slikarica ide za asocijacijom ritmičke razigranosti pojedinoga stavka ili motiva koje možemo „iščitavati“ i kao note na partituri. Poetika izričaja u stvaralaštvu Jagode Popović dira nas poput glazbe, a ona sama stvara kistom, kao da nas dirigentskom palicom uvodi u sve doživljaje emotivnoga stanja izraženog lazurnošću boje koja upravo donosi svu ljepotu svakoga godišnjeg doba ponaosob. Redaju se tako Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima; sve iste, ali ipak različite… Različite u stvaralačkoj ideji umjetnice koja ih, slušajući glazbu, intonira na jedan sebi svojstven način. Nije li ovdje riječ „osobnoga doživljaja“ koji umjetnica želi podijeliti s nama?

Jagoda Popović kao da počinje „ab ovo“, ali ipak ukazuje da je savršeno svjesna svoje kreativne moći i pomno traga za poetskom tajnom koju tek djelomično, ali uspješno razotkriva ovim ciklusom. Kao što i sam život prepliće materijalno i metafizičko, tako i kod ovih slika dolazi do preplitanja materijalne i metafizičke strukture, konkretnih nanosa boje s aplikacijama detalja (cvijet, list, peruška…) s čitavim nizom slobodnih asocijacija na koje nas autorica, zahvaljujući vještoj obradi materije, navodi.

Ova izložba otkriva iznimne mogućnosti kreacije i pretapanja od svijetloga (Proljeće) prema tamnome (Zima) u širokom tonu moćnog, kreativnog nastanka, koji u svakoj slici simbolizira tajnu života, preko rasplamsanoga Ljeta i tmurne Jeseni. Očigledno je da su sklad i harmonija nešto što postoji duboko konstitucionalno u srži ove umjetnice koja sve slikane plohe oblikuje jednom osobnom taktilnom kvalitetom, koja je psihološki produbljena i oživljena svjetlosnim registrima i tišinom koja uistinu imponira.

S izvanrednom lucidnošću Jagoda Popović varira svoja „godišnja doba“ jednim iznimnim likovnim registrom ne zapostavljajući njihovu funkciju i oživljavajući ih iskreno poput Vivaldijevih glazbenih registara dočaravajući nam svu ljepotu svoje misli i svoga likovnog senzibiliteta. Makar postoje kod Jagode Popović dva razloga za povratak osobnim „početcima“: prvi bi mogao biti traganje, traganje za osobnim tajnama slikarstva, koje vše desetljaća tinja u njoj, a drugi je potreba, potreba da se ta njezina „poetska linija“ okruni konačnim otkrićem osobnoga likovnog umijeća.

Svojedobno je pojedinac rekao kako pored četiri godišnja doba postoje i ona koja su u nama samima, od postanka svijeta do danas, pa je tako i ova izložba posvećena ne samo godišnjim dobima, nego i čovjeku (njegovoj krhkosti, njegovim mijenama, trajnosti, ali i njegovoj dubokoj tajni). Tijekom zime 2014. zapisao je Andrija Seifried govoreći o djelima Jagode Popović.

Autorica Jagoda Popović o svoja Četiri godišnja doba

Inspirativni izvor za moj ciklus radova Četiri godišnja doba bila je istoimena kompozicija Antonija Vivaldija. Željela sam na likovni način prenijeti impresije koje je u meni stvaralo slušanje Vivaldijeve glazbe, njezina bogata izražajnost, ljepota ritmova, raskošnost tonova, sve ono što je melodijom i zvukom stvaralo slike proljeća, ljeta, jeseni i zime. U tomu smislu rabila sam apstraktni slikarski izraz u kojemu kolorit ima poseban značaj. Na simboličan način kolorit je usklađen s karakterom godišnjih doba: proljeće – plava i zelena; ljeto – žuta, crvena i narančasta; jesen – smeđa i žuta; zima – bijela, siva i crna boja.

Pokušala sam likovnim izrazom spojiti doživljaj Vivaldijeve glazbe s neposrednim doživljajem prirode, njezinim mijenama kroz četiri godišnja doba. Jer takav je pristup utjecao na karakter kompozicija u kojima izim dominantnoga karakterističnog kolorita rabim strukture slikanih podloga i odgovarajućih aplikacija. Rađanje prirode i bujnost proljeća simbolizirano je apliciranim jajetom, vegetacijom, ptičjim perjem, ptičjim letom… Ljeto suncem užarenim diskom ili stiliziranom munjom, simbolima ljetnih žega i oluja… Jesen zrelošću i nagovještajem umiranja prirode uvelim lišćem, ranjenim pticama, tmurnim tonovima pejzaža… Zima bijelom hladnoćom i sivilom, u kojima dominira osjećaj opće pustoši i tjeskobe. Međutim, kao što je u prirodi smjena godišnjih doba, tako sam na simboličan način u slikama zime unosila diskretne akcente crvenkaste boje kao naznake sljedećeg ciklusa nadolazećeg proljeća.

Slušajući Vivaldijeva Četiri godišnja doba nisam željela ilustrirati glazbu jer je to nemoguće; željela sam, instinktivno vođena doživljajem muzičkih dionica, u kompoziciji ostvariti slikarski likovni ekvivalent u kojemu se allegro, adagio odnosno largo očituju u kolorističkim „dionicama slike“, linijskim strukturama, ritmovima poteza kistom, slobodnim nanošenjem pigmenata u smislu iskustva action paintinga ili enformela. Kazala je slikarica Jagoda Popović o svojim djelima. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code