PTSP je nerijetko kolateralan i s alkoholizmom, ili prekomjernim pijenjem. I toga je djelomice bilo u ratnim uvjetima: em se pio trofejni alkohol, em se konzumirala krijumčarena droga. Uostalom, u svim su se vojskama oduvijek sljedovala alkoholna pića (mornarima – rum), za suzbijanje straha pred juriš i inače i u uvjetima nedostatka zdrave vode. A predisponirani su oboljeli od alkoholizma udruženog s PTSP-om, a kasnije, u poodmakloj, kroničnoj fazi regrutirali su se iz te populacije i poneki suicidanti. I jednokratna zloupotreba alkohola pri samoubojstvu nije rijetka (kao ni ubojstvu)
Gospodin Mladen Pavković, čovjek je koji se nikad nije mirio sa postojećim i uvijek se borio za bolje. Stalni je njegov životni ideal – čovjek, te uvijek traži vrijednosti pravde i slobode, a to su od pamtivijeka bile osobine najljepših ljudskih htijenja
Napisao: primarius dr. sci. dr. med. Ljubomir Radovančević
Prije samog nemilog čina česta je imaginacija i ideacija odluke i načina izvršenja, do same ekspresije. Biraju se prije aktivni („muški“) načini (vatreno oružje, vješanje, ubod u srce…), nego pasivni (tablete, plin, vozilo, rezanje žila, skok s visine ili pod vlak).
Još se uvijek i bolest smatra sramotom u primitivnijim zajednicama i kaznom Božjom („božja pedagogija“), opomenom, a pogotovo smrt od vlastite ruke. Okolina se osjeća krivom, jer nije čula taj krik za pomoć (cry for help) potencijalnog samoubojice, a što suicidant na razne načine i šalje u svojoj sredini, čak prijeti, opominje, a rodbina to ne čuje, ignorira, smatra nevažnim ili ispraznim hinjenjem, simulacijom. A postoji i disimulacija! Svaki nagovještaj valja primiti krajnje seriozno. Ne smije se npr. upotrijebiti tzv. paradiksalna intencija („Samo se ti ubi“) , koja se inače koristi pri liječenju npr. mucanja („mucaj namjerno što više“) ili crvenjenja.
Dakle, takve suicidne poruke treba shvatiti vrlo ozbiljno i na vrijeme.
Nezbrinjavanje nekih branitelja od strane države i društva može također biti precipitirajući činitelj za odluku o samouništenju.
Agresivnost je neophodna u nagonu za samoodržanjem, kome, po Sigmundu Freudu, dominira Eros, biološki reprezentant života i ljubavi, dok je suprotan Thanatos – simbol – nagon smrti, (samo)uništavajući instinkt, s težnjom da sve organsko – živo, vrati (se) u anorgansko – prah. Tako bi i suicidalnost bila u vlasti Thanatosa, kao suluda, bolesna tendencija ka (auto)destrukciji – negaciji života.
Suicidalnost je skoro uvijek povezana s depresijom i tjeskobnošću, nedostatkom smisla (Viktor Frankl:“Zašto se niste ubili?“), u noogenoj neurozi. To su i glavni simptomi i komorbiditeti PTSP-a, od koga je najvjerojatnije bolovao svaki suicidant – branitelj.
PTSP je nerijetko kolateralan i s alkoholizmom, ili prekomjernim pijenjem. I toga je djelomice bilo u ratnim uvjetima: em se pio trofejni alkohol, em se konzumirala krijumčarena droga. Uostalom, u svim su se vojskama oduvijek sljedovala alkoholna pića (mornarima – rum), za suzbijanje straha pred juriš i inače i u uvjetima nedostatka zdrave vode. A predisponirani su oboljeli od alkoholizma udruženog s PTSP-om, a kasnije, u poodmakloj, kroničnoj fazi regrutirali su se iz te populacije i poneki suicidanti. I jednokratna zloupotreba alkohola pri samoubojstvu nije rijetka (kao ni ubojstvu) – „da se stekne hrabrost“. Samoubojstvo nije hrabrost nego kapitulacija. Kukavičluk pred životom. Hrabrost je obratno – živjeti i boriti se! Jedna definicija hrabrosti kaže: „učiniti pravu stvar unatoč strahu“. Unutrašnji pak, duševni i vanjski nepovoljni faktori nagnaju poremećenog suicidanta i dovode ga pred zid u tzv. presuicidalnom sindromu (Ringel), tako da samoubojica nema ni mogućnosti u krajnjoj fazi biti u dilemi i birati između živjeti ili umrijeti svojom rukom.
Ratna klaonica
Još jedna važna konstatacija za kraj, u kontekstu suicida branitelja. Valja pogledati kakva je to populacija bila. Svaka je armija imala svoje novačke komisije i selekcionirala liječnički ljudstvo za prijem. Toga kod nas nije bilo, jer je trebalo što više vojske, pa su se javljali domoljubi – dragovoljci. Puštani su čak zatvorenici iz kaznionica, ako su pristajali ići direktno na bojišnicu, jer se nije „javilo dovoljno fratara i opatica“, kako je bilo rečeno u jednoj TV emisiji. U takvoj je neklasificiranoj populaciji bilo mnogo i a priori duševno labilnih osobnosti, koje su bile nedorasle ratnim nesmiljenim uvjetima i podnošenju strahota zbog ustroja i slabije konstitucije svoje ličnosti, uvjetovane razvojem. Stoga je i među njima, naravno, bilo prvenstveno procentualno potencijalnih više suicidanata, koji su nažalost poklekli pred natčovječanskim naporima i teškoćama, odricanjima, neistrenirani za tako nešto, kao što je ratna klaonica i bezumni kaos. A te su osobnosti inklinativnije autodestruktivnom ponašanju i re/agiraju u frustrativnim neizdržljivim situacijama i uvjetima ratovanja suicidom, a neki pak kasnije.
Nikad nije dovoljno dati mirovinu, invalidninu za tjelesno oštećenje i/ili ranjavanje s trajnim posljedicama. Osigurati stambeni prostor, nužni smještaj itsl, ne može se mjeriti sa zapošljavanjem u struci ili nakon prekvalifikacije i doškolovanja.
Višestruke posljedice oboljevanja mogu se odraziti i na propast obiteljskog života, rastave braka, neuspjeh djece u sekundarnoj viktimizaciji itd., što dovodi nekad branitelja (pogotovo onog s PTSP-om), u osjećaj potpunog gubitništva, nedostatka daljeg smisla života.
Dostupnost oružja na dohvat ruke, prijavljenog i ilegalnog, želja za naoružavanjem („Ako zatreba neće nas naći nespremne!“), ili kolekcinarstva trofejnog, otetog neprijatelju, sve to pogoduje u trenutku slabosti i/ili alkoholizirtanosti, da ga se zloupotrijebi, protiv sebe.
Novinska izvješća, iako nisu sva i nisu dovoljno opširna u iskazu, dovoljan su pokazatelj i materijal za suicidološke studije.
Žalosne sudbine
Polazeći od konkretnih, ne fiktivnih, nego faktičnih, stvarnih katastrofalnih, činjeničnih prikaza slučajeva žalosnih pojedinačnih ljudskih sudbina, gospodin je Mladen Pavković približio nam, na jednom mjestu, čitav kaleidoskop ovog nesmiljenog fenomena, koji nažalost traje, i osvijetlio ga realnim svjetlom u referentnim, racionalnim okvirima. Knjiga je posvećenje in memoriam i svojevrsni a homage ovim tragično preminulim braniteljskim žrtvama.
Koliko je još nepoznatih, neprijavljenih, zamaskiranih, neobjavljenih slučajeva suicida branitelja sakriveno u tišini i tami, zbog stida, stigme, primitivističkog shvaćanja sramotne intonacije i društvenog haloa osude takvog nesretnog čina?
Ova knjiga omogućuje i pomaže u dostupnosti barem dijela materijala za zasluženi i vrijedan znanstveni pristup tim sadržajima, jer to je permanentan problem društva i naše države.
Gospodin Mladen Pavković, čovjek je koji se nikad nije mirio sa postojećim i uvijek se borio za bolje. Stalni je njegov životni ideal – čovjek, te uvijek traži vrijednosti pravde i slobode, a to su od pamtivijeka bile osobine najljepših ljudskih htijenja.
Ovom prilikom autor je iznašao izvore za počimanje jače brige za one kojima možda prijeti vlastita njihova ruka, te je uskliknuo: „Pozor!“ – jer ovo je stvar vrijedna znanstvenog pristupa. Radi se naime, o nezasluženo zanemarenom aspektu stradalništva naših branitelja. Uzrok je te dosadašnje društvene skotomizacije općenita stigmatizacija suicida u povijesti i svijetu, osobito sada braniteljske suicidne populacije, kojoj je potrebno izaći u susret znanstvenim suicidološkim prevencijskim izučavanjima, kako bi se, barem na neki način pokušalo stopirati, ili barem smanjiti, taj zlosretni samoubilački trend.
Velika je zasluga Pavkovićeve knjige ne samo kao početak nego kao upozorenje, poziv u pomoć potencijalnim suicidantima, koji se još vjerojatno kriju u mraku te populacije.
Svaki pojedinačni slučaj naveden u knjizi zahtijeva pomnu kritičku heurističku analizu i suicidološki komentar, kako bi se točno determinirali uzroci, te spriječio dalji tok ovakvih pogubnih tendencija, što ne služe na čast ni našem društvu, ni državi.
Pisao sam svojevremeno po detaljnom kazivanju majki katamnestičke ekspertize i vještva nakon samoubojstava sinova, kako bi dobile ikakvu materijalnu satisfakciju, izgubivši jedinog branitelja i potporu u starosti, iako se njihov nenadoknadivi gubitak ne može ničim kompenzirati.
Knjiga „Svakim nas je danom sve manje“ (Odlično opremljena od Borisa Ljubičića) je vrijedna publikacija, krajnje upozorenje mjerodavnima i nadležnima da se nešto poduzme u preventivne svrhe. To je još jedno bolno podsjećanje na sva stravična događanja, a koja su preventabilna, iskaz velike individualne brige i zabrinutosti za dalje ishode ove zlosretne pojavnosti, izraz ljubavi, skrbi i poštovanja za branitelje, autora gospodina Mladena Pavkovića, koji se već odavna dovoljno iskazao na tom polju. Isto tako knjiga je zahvalna za svoje postojanje kolektivnim nastojanjima svih onih institucija koje su pomogle da ova publikacija ugleda svjetlo dana. Stoga svima neizmjerna hvala za taj pothvat. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.