GLAVNE TEME

PREDSJEDNIK I UDBAŠI U OBRANI GENERALA ČERMAKA

16. siječnja, 2012.

Umjesto ratnih profitera progoni se Saša Radović

Piše: Dražen Stjepandić

Prije nekoliko dana objavili smo da je Saša Radović pušten iz pritvora još krajem prošle godine i da će se iza 11.siječnja obratiti javnosti i prikazati nam svoju verziju priče oko ucjene generala Ivana Čermaka. Nažalost, još nije dobio dozvolu, sad nisam najbolje shvatio je li od odvjetnika ili sudskih vlasti, ali jedno i drugo je pogrešno jer kad je bio uhićen o tome su dramatično javljali čak i  najbenigniji mediji poput vijesti lokalnih radijskih postaja. Objavili su  da je poznati antivladin aktivist zajedno sa suprugom uhićen u trenutku dok su od donedavnog haškog uhićenika generala Ivana Čermaka,  dobivali obilježenih sto tisuća eura, odnosno prvu ratu od iznuđrnih  pola milijuna eura. U medijskim podmetanjima pisalo se i javljalo kako je Saša tražio milijun, ali kao na kraju je pristao na polovicu.

Nedugo zatim prvo se saznalo da u trenutku dramatičnog uhićenja na parkiralištu s istarske strane Učke u automobilu nije bila prisutna Sašina supruga. Prva je to javno na našem portalu Tjedno rekla Nataša Srdoč, predsjednica stranke Hrvatska 21.stoljeće. Saša je na proteklim izborima bio na listi te stranke. Kasnije smo iz dobro informiranih krugova doznali da pri uhićenju ne samo da nije bilo Sašine supruge, nego nije bilo ni generala Čermaka, a cijela operacija  nije se događala kod tunela Učka nego u Opatiji.

Toliko krivih podataka, još neobjavljenih u javnosti, može značiti samo da je pogrešan i zaključak  na sva zvona iznesen u javnosti. I zato čudi zašto se oklijeva s iznošem druge strane medalje ili je ratno profiterstvo zabranjena tema čak i za one koji su se donedavno borili protiv toga kao časnik Hrvatske vojske Saša Radović, dragovoljac od 1991.-1995., koji je nakon Domovinskog rata shvatio da su branitelji i narod prevareni i pokradeni. Opsesija mu je postala  prokazivanje ratnih i pretvorbenih profitera. Skupljao je podatke objavljujući članake i knjige: „Tko je jamio, jamio“, „Vratite opljačkano, bando lopovska“ i „Histria terra nigra“. Tu su bile i informacije o švercu hrvatske nafte koja je snabdijevala srpske tenkove i ubijala njegove  suborce.

Ivan Čermak bio je glavni logističar Hrvatske vojske, te neosporno zapovjedno odgovoran, tužio ga je za klevetu.  Skupljene dokumente i informacije koje su javno objavljeni i nikada demantirani, temeljem člana 300. Kaznenog zakona RH Saša je bio dužan proslijediti DORH-u, te je to  i učinio. Primio je dopis da su dokumenti u ŽDO u Zagrebu. Predmetne spise uputio je sudu i predsjedniku RH, Josipoviću. Prošlo je godinu dana, a  nije pokrenuto ništa.

JEDVA PREŽIVIO PROMETNU NESREĆU

Krajem 2010. godine, nakon promocije  knjige „Histria terra nigra – vratite opljačkano“  doživio je  prometnu nesreću, pod sumnjivim okolnostima, s teškim ozljedama opasnim po život, s 14 fraktura (3 frakture lubanje – difuzna ozljeda mozga). U mjesec dana šok sobe imao je stalne halucinacije s ratnom tematikom. Pri otpustu iz bolnice sugerirano je psihijatrijsko liječenje.

Opsesija razotkrivanja ratnih profitera eskalirala je, posebice nakon poticaja predsjednika Josipovića koji Sašu dopisom ohrabruje za  intenciju razotkrivanja ranog profiterstva.

Ljeti 2011. telefonom mu  se javlja emisar Ivana Čermaka, Tomislav Mičić i najavljuje dolazak u Premanturu zbog procesa klevete. Dolazi u Premanturu s prijedlogom da se proces „smiri“. Kaže da ga je na to uputio „Joža“, Josip Perković koji se spominje u dokumentima, kao suradnik Čermaka pri trgovini oružjem za BiH,  s namjerom „da mu pomogne“. Najprije prijeti „da mu se može dogoditi mnogo toga neugodnoga“, a zatim nudi novac za ispriku i „smirenje“.

Mičićeve predratne veze sa Zemuncem  i krim miljeom u Frankfurtu, njegove prijetnje svjedocima u sudskim procesima, davanje lažnog alibija za ubojstvo Vinku Sindičiću kao i poratna suradnja s neoudbaškim elementima u novoj Hrvatskoj – bile su  jasan znak da to nije običan razgovor, nego dobro planirana akcija zaštite ratnog profiterstva.

Saša je Miciću pokušao objasniti da se njegova kaznena prijava ne može povući, te da je bio dužan prijaviti svoja saznanja po članu 300. KZ. U protivnom slijedi novčana kazna i zatvor do tri godine. A dostavljeni stenogram VONS-a i ostali spisi nedvojbeno dokazuju da je šverc hrvatskom naftom notorna činjenica i da je odgovorna osoba Ivan Čermak.

Tijekom ljeta 2011. Sašu zovu telefonom iz Ureda predsjednika Josipovića. S njim je razgovarao savjetnik Saša Perković i načelno dogovorio sastanak, ali do toga ne dolazi. Predsjednik Josipović poručuje Saši  e-mailom „da će pravda pobijediti“ i tako odbija njegovu  molbu za pomoć.

Ponovno ga naziva i Mičić, koji  poručuje da Čermak opet želi nagodbu. U tom istom snimljenom razgovoru Saša se čudi tomu  jer je Čermak na nedavnoj sudskoj raspravi rezolutno i ljutito odgovorio da pomirbe ne može biti. Mičić  inzistira i uvjerava ga da ipak Čermak pristaje na dogovor. Ovaj preokret u Čermakovom rapoloženju nedvojbeno je potvrdio da  pokušava izbjeći objave u javnosti. Jasno je da od istražnog postupka šverca hrvatske nafte u SAO Krajinu i o ratnom profiterstvu   neće biti ništa i da hrvatska vlast želi ovu veleizdaju gurnuti pod tepih.

ČERMAK ANGAŽIRA UDBAŠE

Također je jasno da će cijela akcija biti stručno planirana po iskustvu dugogodišnjih agenata paradržavnih i državnih struktura, ali da to neće moći proći bez javnih objava. Kako je ispričao prijateljima Saša se tada odlučuje za rizičnu varijantu žrtvenog janjeta u cilju da se pokrenu institucije i da se slučaj ratnog profiterstva zaista otvori. Ukoliko Čermak pristaje na isplatu novca  to bi bio neoboriv dokaz da je kriv.

Na sastanku u Opatiji dogovorena je odšteta za navodno neizdavanje nove knjige. Smatrao je da se neizdavanje knjige ne može smatrati ucjenom. Pretpostavio je mogućnosti snimanja razgovora i telefonskih poziva kao i videosnimki, jer je informatički educiran, ali sve to navodilo je na mogućnost otvaranja procesa ratnog profiterstva. Otvaranje istražnog postupka protiv ratnog profiterstva Ivana Čermaka  neosporno bi anuliralo sve optužbe protiv njega.

Nakon Sašinog uhićenja, konačno se pokreću državne institucije, ali umjesto Ivana Čermaka procesuiraju samog Sašu Radovića. Istog dana uhićuju i Sašinu  suprugu u 21 sat i 45 min. U kući u Premanturi  dokazano je boravila cijeli dan, a dostavljeni su medijima lažni podaci da je bila s njim pri  uhićenju u 17 sati i 15 minuta istog datuma kod tunela Učka. Supruzi uzimaju mobitel i neopravdano oduzimaju svu njezinu ušteđevinu iz sefa u njenoj kući i na taj način onemogućuju plaćanje odvjetnika. Ženu ispituju 5 sati bez upozorenja na njezina prava da se može braniti šutnjom ili pozvati odvjetnika. Novinarima je prezentiran lažan podatak da je Čermak osobno Saši  predao novac kod tunela Učke, a njega tamo nije bilo. Čermaka je Saša uživo  vidio samo jednom na raspravi u sudu i nikad s njim nije  razgovarao ni direktno, ni telefonski.

Neopravdano ga upućuju u pritvor u Zagrebu i na nenadležni sud u Zagrebu, a ta nenadležnost je kasnije, nakon  žalbe  potvrđena rješenjem. Sašinom odvjetniku uskraćen je uvid u spis na što je on odmah uložio pritužbu. Produženje pritvora, nakon ispitivanja svih svjedoka temelji se na mogućnosti ponavljanja djela što je suprotno svakoj logici. U tisku objavljena mogućnost bijega također je nelogična, jer zbog trajne abrazije lijevog kuka, potrebno je ugraditi umjetni kuk, pa Saša Radović hoda uz pomoć štake.

Ime Tomislava Mičića, jedinog svjedoka u cijelom ovom procesu, do sada je u javnosti bilo potpuno zaštićeno i ni u jednom mediju nije spomenuto,  što nedvojbeno upućuje da bi objava ovog kompromitiranog svjedoka bila nepovoljna za državne institucije.

GLAVNI SVJEDOK MIČIĆ IZ MILJEA LJUBE ZEMUNCA

Tomislav Mičić  bio je povezan s vođom jugoslavenskog podzemlja u Frankfurtu, Ljubomirom Magašem Zemuncem. Nakon raspada Jugoslavije i povratka u Hrvatsku Tomislav Mičić se zaposlio u Ministarstvu obrane RH, te je postao blizak suradnik posljednjeg šefa Udbe u Zagrebu, Josipa Perkovića. Na marginama jednog izvješća Josip Manolić, ravnatelj UZUP-a vlastoručno je nadodao pod točkom  „Tomislav Mičić je posljednjih godina potvrdio svoje karakteristike kao “Perkovićevo zujalo”, jer je igrao ulogu teklića između Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila u Zagrebu i Helmuta Rosenbrocka, odvjetnika Krunoslava Pratesa u Münchenu.“

Objavljeno je da je prilikom tog suđenja Pratesu, T. Mičić prijetio svjedoku Petru Penavi djelatniku SIS-a: “Poist će vas crne vrane” kao i “Poist će, vas crna rđa.”(objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 21. lll. 2008..) Prates je, kao što je poznato, osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, dok je za Perkovićem raspisana međunarodna tjeralica zbog sumnje da je, među ostalim, bio jedan od glavnih organizatora Đurekovićeva ubojstva.

Neoudbaška struktura u Hrvatskoj angažirala je Mičića i za zastrašivanje aktera podnošenja zahtjeva u Njemačkoj da se oduzme odličje koje je tamo svojedobno dobio Josip Broz Tito. Mičić je nazvao Gojka Bošnjaka, podnositelja tog zahtjeva, i prenio mu poruku „da će nastradati zajedno s Božom Vukušićem“.

Njemačke vlasti ponovno istražuju ulogu Tomislava Mičića u udbaškim ubojstvima. Naime, Sindičiću, koji je nakon ubojstva Senića bio uhićen u Njemačkoj, Mičić je dao lažni alibi, nakon čega je Sindičić bio oslobođen iz pritvora i daljnjih sumnji.

Zaštita imena ovog svjedoka navodi na sumnju o objektivnosti.

PRIMJEDBE NA OPTUŽNICU

U optužnici je taksativno navedeno kako je „u vremenu od 28. rujna do 16. studenog 2011. u Zagrebu“ učinjeno inkriminirano djelo, a ništa se nije događalo u Zagrebu.

Nadalje u optužnici stoji suprotno navedenom razdoblju od „28. rujna do 16. studenog 2011.“ da je „počinjenje konkretnog kaznenog djela i to iz „iskazane upornosti, ustrajnosti kroz razdoblje od više mjeseci u počinjenju konkretnog kaznenog djela iz bezobzirnosti …“

Razdoblje „od više mjeseci“ u ovom konkretnom slučaju je faktički jedan mjesec i osamnaest dana. Nadalje opis „iskazana upornost, ustrajnost i bezobzirnost“ ni u kojem slučaju ne može se primijeniti osim u tendencioznom tretmanu.

Traženje da se trajno oduzme ušteđevina Sašine supruge oduzeta iz sefa njene kuće u Premanturi koja nema nikakvu svezu s konkretnim predmetom, može biti isključivo u svrhu onemogućavanja plaćanja odvjetnika, a nikako ne može biti utemeljeno na zakonu.

Iz svega navedenog proizlazi da javno treba postaviti pitanje zašto se progoni samo ratni veteran spisateljskih sklonosti, a ratno profiterstvo se opet zaobilazi i sve ono što je učinjeno u svrhu prikrivanja te sramotne djelatnosti kako od strane medija i pravosuđa, tako i od najviših istanci vlasti Republike Hrvatske.