POSTOJI SAMO BOSANSKI JEZIK

POSTOJI SAMO BOSANSKI JEZIK

28. rujna, 2014.

 stecak

Ostali okolni jezici su varijante

Napisao: akademik Mirko Vidović

Što sve čovjek nije pročitao o Vuku Karadžiću, posebno u Politici ‘bez politike’?, to je pitanje na koje nam duguju odgovor čopori svih vukovaca i u Srbiji i izvan Srbije. U beogradskoj ‘Politici‘, naime, objavljen je (od 22.07.2006., st. 1 i 4.) odulji pamflet s nadnaslovom: ‘Obnova serbistike’ i pod njom tipično srbijanskim naslovom: ‘Naši i njihovi jezici’ (opet neka ‘istraga jednih ili drugih’). Napisa to ‘izvesni’, Mile Medić, pozivajući se naprije na Borzovićevog (Brozović je bio bliski suradnik gosp. Tuđmana) bliskog suradnika Pavla Ivića (jednog od najblizih savjetnika pok. Slobodana Milosevića), kojeg sam vidio zajedno na nekom jezikoslovnom seminaru u Amsterdamu, u travnju 1980.

Ne čekajuci što će na ovu poparu od starih buđavih kora uzvratiti Mile Mamić sa zadarskog Filozofskog fakulteta (u neku ruku Brozovićev nasljednik za katedrom hrvatskosrpskog jezika), najbolje je ipak citirati, u prvom redu, srbijanske stručnjake i to baš iz ergele ‘Politke’.

Mile Medić, kad se svede na zajednički nazivnik sve buđavo u njegovoj popari, tvrdi da su Hrvati u neku ruku uzurpirali Vukov, odnosno srbijanski jezik i da se sad prave nevješti pak izvrću nakon Domovinskog rata, ‘istorisku istinu’ o jednom te istom jeziku – jeziku Vuka Karadžića čija djela da su su Hrvati nekako oteli Srbijancima i proglasili svojim, te ga nazvali ‘hrvatski književni jezik’. Grossièrement modo dit…

POVIJEST I NASTANAK SRBA

Prvo, dobro bi se bilo podsjetiti se na to tko su Srbi i otkud oni na balkanskim prostorima. Plinije Stariji, koji je živio u Augustovo vrijeme (-23 – +79) spominje (u svom djelu ‘Historia naturalis’, VI, 19) neko pleme Serbi u središnjem prostoru zapadne Sibirije, dok grčki pisac Ptolomej (koji je živio početkom II. stoljeća) spominje pleme Serboi u istom području (V.8,12). Nakon prvog svjetskog rata, kad je počela grabež i prisvajanje u povodu ‘prisajedinjenja’, N.Zupanić (u svojoj knjizi ‘Bela Srbija’, Zgb.1922, ss.107-1018). to potvrdno priznaje i odatle počinje opisivanje povijesti Srba na – srbijanski način: kako god okreneš, sve se dogodi po Vuku: Srbi svi i svuda…

Prirodno je da se čovjek zapita: kakvim jezikom su govorili ti zapadnoazijski Serbi, alias Serboi? Oni su bili čestica u sarmatskoj ukupnosti, a za Sarmate se zna, od Herodota do Prokopija da su tamošnji narodi govorili niz različitih jezika. Prokopije (u svom djelu ‘Rat s Vandalima‘ (napisanoj polovicom šestog stoljeća), izričito tvrdi da su sarmatska plemena od istoka do zapada vema duge Sarmatije, govorila jezicima srodnih – gotičkom jeziku v. n.d. I, 2 -3,5). Ni u vrijeme provale Avara i nekih ‘Slavena‘ na Balkan nitko od pridošlih pljačkaša nije sobom mogao donijeti neki – slavenski jezik, koji sjeverno od Karpata, tada, ni po Josipu Hammu, nije postojao.

Prema K. Porphyrogenetu, Srbi su se okrenuli protiv svojih gospodara Avara prilikom najopasnije opsade Bizanta i za nagradu car Heraklije im je dao na upravu opustošene zemlje u zaleđu Soluna. Taj kraj je nazvan ‘Srbiste‘ (Serblia). Kasnije je taj prostori prosiren na sjever, na Dardaniju i na vlašku pokrajinu ‘Dacia secunda’. Taj prostor od Pirota na jug nazvan je skupnim imenom – Serbija.

Ni Prokopije ni Porphyrogenet ne daju ni naslutiti da bi Hrvati došli u Dioklecijanovu Panonsku Dijacezu (Ilirik i obje Panonije, po zapisu cara Porphyrogeneta u desetom stoljeću) zajedno s Avarima, kako je to slučaj s Bugarima i sa Srbima. Prvi podvig Bijelih Hrvata bio je – izgon iz Srijema Avara i njihovih saveznika Slavena, koje je, prema Prokopiju, car prebacio na sjeverozapad Male Azije. Kad su se tamo počeli ponovno povezivati s neprijateljima Bizanta – car ih je dao sve poubijati i baciti u more (v. J.Norvich: ‘A short history of Bizantium’, s.126.).

ZAHUMLJE I DUKLJA

Neovisno od tog stvaranja srbijanske države na području između Ilira i Tračana, na zapadnom dijelu Balkana opstojale su zemlje banova, koje su bile sastavljene od župa i veležupa. Jedna od tih veležupa bila je sigurno i Veležupa Raška (nazvana po gradu Ras), koja je i lingvistički pripadala Velikoj Banovini Bosni. Nemanja je pod svaku cijenu htio doći na položaj Velikog Bana Bosne i počeo je s osvajanjem južnih krajeva – sa svojim batom Miroslavom, koji se je već bio domogao vlasti u Humu, nakon što je sestru Bana Kulina uzeo za ženu (kad je papi Aleksandru III. ukrao neke novce, o čemu postoje sačuvana dokumenta), da bi se upustio, sa svojim starijim bratom Stevanom Nemanjom u – svrgavanje Bana Kulina s najvišeg polozaja u Velikoj Banovini Bosni. Ostalo je iz tognvremena prekrasno Evanđelje pisano bosančicom i s divnim ukrasima odnstarohrvatskog tropleta. Iz tog djela se vidi da su bili katoličkog obreda, a ne istocnjačkoga. Pođe im, ipak, za rukom da osvoje i pokorei Duklju (danasnju Crnu Goru), pa sve to povežu u jednu državnu cjelinu.

Udarili su i na Dubrovnik ali tu su izvukli debele batine na moru i nakon tog poraza – sklopili su mir sa Dubrovčanima. To je ostalo njihovo pravilo: Njihovo je sve što se može osvojiti, a kad dođu do zaključka da nešto ne mogu oteti, onda – priznaju zakonitom posjedniku da je to njegovo (do daljnjega). Hrvatsko-ugarski kralj Andrija, sin kralja Bele III. je s vojskom i uspostavio svoje vrhovništvo i nad Raškom i nad Humom, nakon čega je Veliki Župan Nemanja odlučio da prepusti vlast svojim sinovima i da se povuče (25.03.1196.) – u samostan na Svetoj Gori. Njegova tri sina: Stevan, Vukan i Rastko (kaluđer Sava) odlučili su o daljnjoj sudbini Raške. Vukan se je poklonio starijem bratu i dosao na položaj Župana u Zeti, dok je Stevan imao biti okrunjen za kralja Raške i njezinih posjeda, uz pomoć Pape iz Rima.

No, još u vijeme sukoba Bana Kulina s bizanstinskim carem Emanuelom Komnenom (1168.), i nakon što se je zarobljeni ban Kulin vratio iz bizantinskog zarobljeništva da ponovno preuzme vlast u Bosni, Stevan Nemanja, ogorčen tom odlukom (uglavljenom između Bizanta i hrvatsko-ugarskih kraljeva), nastojao je nadmudriti Bana Kulina, svrgnuti ga pomoću stranih utjecaja i – sjesti na bansku stolicu u  Vrhbosni. Da bi to ostvario, Veliki Župan Velike županije Raške – koja je Teodozijevom podjelom carstva na Istočno i Zapadno po toku rijeke Drine, ostala na istočnoj strani i za nju su se na vjerskom polju otimali i Carigrad i Rim, optužio je kod Pape Bana Kulina da nije dobar katolik i tražio od Svete Stolice pomoć u novcu i u ljudstvu da osvoji, i Papi daruje kao pravovjernu – cijelu Veliku Banovinu Bosnu. Da bi to postigao, on se je upustio i u vojni savez s hravatsko-ugarskim kraljem u borbi – protiv Carigrada. No, i s Papom i s Banom Kulinom su bili u vrlo dobrim odnosima hrvatsko-ugarski kraljevi i to baš u svojim odnosima prema Carigradu, pak je taj pokušaj svrgnuća Bana Kulina pod isprikom katoličkog pravovjerja, posao protiv interesa urotnika iz Raške.

BARTOL KAŠIĆ I SAVO MRKALJ

Prvu gramatiku bosanskog govora, pod naslovom Institutionum linguae illyricae’ napisao je pažanin Bartol Kašić, ‘otac hrvatskog jezikoslovlja’ – i objavio godine 1604. – 250 godina prije Vuka. Papa je u Bosnu poslao posebnu komisiju, da ispita pravovjernost velikog bana Kulina. Ta komisja je, na Saboru na Bilinu polju (osmog travnja 1203., kod današnje Zenice) došla do uvjerenja da je Bosanska crkva posve u skladu s naukom Rimske crkve osim što sve vjerske čine obavlja na domaćem jeziku, jer tu nitko ne razumije latinski. Stevan Nemanja je, kako smo naveli, imao sina Stevana i odlučio je da od Pape dobije privolu da ga okruni za prvog raškog kralja. Bilo je ozbiljnijih sukoba oko toga koji će od Nemanjine braće biti okrunjen za kralja, Stevan ili Vukan. Stevan je dobio zadovoljštinu, a od tada se je Vukanu zameo svaki trag. Papa mu je za tu potrebu (1217.) poslao krunidbenu svitu i s blagoslovljenom krunom i žezlom, tako je došlo do uzdizanja Velike Županije Raske na razinu nezavisne kraljevine, a sina Velikog Župana Raške na čast Kralja ‘Stevana Prvovenčanog’.

No, kad nije uspio da svog kralja namakne, uz pomoć Rima još i Bosni, on se je okrenuo opet prema Bizantu. Tražio je da pristupi k istočnoj crkvi i za uzvrat da se njegov okrunjeni sin Stevan Prvovenčani’ prizna za – kralja Raške i Srbije (v. ‘Pov. hrv.zemalja BiH, Napredak, Sarajevo, ss 205-209.).

Ono što je ovdje vazno znati je da se je u Raškoj, onda kao i danas (u Sandžaku) govorio isti jezik – jezik Bosne! U istočnim krajevima koje je car Heraklije dao Srbima na upravu, sjedilačko pućanstvo je govorilo istim jezikom kao i u Makedoniji, a i u današnjoj Bugarskoj. To su bila i ostala dva različita lingvistička područja. Posve je prirodno shvatiti da je i ‘Miroslavljevo evanđelje’, pisano bosančicom i na jeziku Bosne bilo nešto drugo od jezika kojim su govorili, a i danas govore istočno od Raške (u sopskom kraju) – Srbijanci. Oni su se grčevito opirali dolasku jezika Raške na položaj službenog jezika u Srbiji i po idejama Vuka Karadžica, koji je rođen u tim krajevima, a time i njegovog prethodnika hrvatskog pravoslavca – Save Mrkalja. Naime, u Mrkaljevoj svjedodžbi koju je dobio po završetku nauka u Zagrebu, stoji da je Savo Mrkalj ‘hrvatske narodnosti i grčko-istočne vjere’.

POMICANJE SRBA PREMA ZAPADU

No, da bismo shvatili kako je došlo do pomicanja vojne i političke prevlasti Srba na zapadne krajeve, treba citirati dio članka ‘O svetom Savi’ iz beogradskog ‘Pravoslavlja‘: “I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika, da nam država bude čvrsta i dugoveka. Sve je slično, samo što je danas veće nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rasana, Zečana, Humljana i  Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata, Slovenaca i mnogih drugig stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska narodna celina” (v. ‘Prav., od 22.01.1970.). Dakle oni iz zapadne Sibirije doklatareni Serbi su postajali gospodarima niza zemalja i onih koje su im dali carigradski basileiosi, i onih koje su oni uspjeli pridobiti na svoju stranu pod isprikom vjernosti Carigradu, a ne Rimu. Prema tome – Serbija je politički, a ne etnički pojam. Sapienti sat!

Bosančicom i na jeziku Bosne (od koje je odvojena Veležupa Raška) napisan je i ‘Dušanov zakonik’, kao i srednjovjekovna crkvena literatura Nemanjina kraljevstva. No, nakon prerane smrti Stefana Dušana, kad su na scenu stupili Mrnjačevići, dogodio se je početak pada Raške u drugi plan. Budući da je Srbijanska crkva uvijek bila uz one moćnike koji su bili sposobniji da se domognu vlasti i održe na kormilu njihove države, i jezik koji je bio u uporabi nije bio isti u liturgiji i u svjetovnom životu: u liturgiji je opstao staromakedonski, a u svjetovnoj pak uporabi jezik Raške, odnosno Bosne. Podsjetimo se još jednom da je zametak Serbije nastao u Makedoniji, u zaleđu Soluna i prirodno je što je jezik tog, odavno krštenog naroda, ostao u religiji isti, pa i kod tih novih serbskih osvajača.

RUSKO-SERBSKI JEZIK

Padom Srbije pod Turke nastala je pustoš i u crkvenoj književnosti te složene države koja je konačno dobila naziv Serbija. Nova pisana djela počinju se javljati tek u osamnaestom stoljeću, ali na nekom čudnovatom jeziku kojeg su sami Srbijanci nazivali “slaveno-serbski”. Vjerojatno to dolazi od velikog upliva bugarske kulture na srbijansku, posebno pojavom djela Grigorija Camblaka te Konstantina Filozofa, itd.

Njihova azbuka ostala je pismom crkvenog štiva, ali ona nije više odgovarala živom jeziku većine Srbijanaca, i onih na teritoriju koji je neka pripadao Tračanima i zapadno od njega na tlu koji je odvajkada pripadao Ilirima. Tu činjenicu uzeo je u obzor i česki autor Zdenek Vana u svoje ilustrirane povijesti “Slaveni” (prevedenoj na razne jezike po svijetu), gdje se tvrdi da kultura svih ‘Slavena’ počinje na hrvatskoj jadranskoj obali, i u kojoj se nalazi karta južnoslavenskog prostora na kojemu između Bugara i Hrvata nema drugih etnički definiranih naroda. Koncem osamnaestog stoljeća u Trstu je u nekoliko brojeva izlazio i  “Slavenoserbski magazin” (1768.), koji su financirala dva srbijanska emigranta, Gligorije Trlajić i Đorđe Magarašević. Nakog tog razdoblja panslavenske orjentacije, zbog tijesno uspostavljenih veza izmedju Pećke Patrijaršije i Ruske Patrijaršije uMoskvi (o čemu je pisao opširno francuski putopisac i geograf Charles Yriarte u svom velikom prilogu o Crnoj Gori, u povremeniku “Le tour du monde” (od 1877., ss.337 – 416). No s vremeno je, zbog tih intenzivnih veza s Rusijom, došlo do pojave novog jezika u književnosti Srbijanaca – do “rusko-srpskog” jezika. U tom odlično ilustriranom prilogu možemo doznati kako je Pećki patrijarh prisvojio Crnogorsku crkvu, stavivši se pod svoj autoritet, a sebe na raspolaganje – ruskom Patrijarhu, koji je zatim i u to ime, vodio ‘brigu’ o dušama – ‘Srba na Jadranu’, odnosno o Crnogorcima… No, kako na tom ‘rusko-srpskom’ jeziku nije napisano bog-zna-šta, ‘slavenoserbski’ je i dalje bio obveza onih koji su njeogovom uporabom morali dokazivati i svoje pravoslavlje i svoje srpstvo.

REFORMA SRPSKE ĆIRILICE

U Hrvatskoj se je početkom devetnaestog stoljeća pojavio pravoslavni sjemeništarac i budući monah, brat Julijan’, odnosno Savo Mrkalj. Navikao na jezik Ante Starčevića (ličkog sina katolika i pravoslavke), on je došao do zaključka da bi taj jezik, kojim su govorili pravoslavci u Hrvatskoj trebao postati moderni jezik i za sve Srbe u Srbiji. Tako je došlo do pisanja i objave njegovog književno-jezikoslovnog pamfleta “Salo debeloga jera libo azbukopotres u Budimu Gradu” (1810). Time je Savo Mrkalj protiv sebe izazvao – sve sto je u pravoslavlju disalo srpskim pravovjerjem. Njegov život je postao sličan onom Galileo Galileja – morao se je odreći svoje vizije  modernog jezika za sve Srbe pa i za Srbijance, a da u to nikad nije prestao vjerovati. Na Mrkaljevu biografsku tragediju osvrnuo se je i beogradski “Politikin svet” (od 12.08.1987., s.52), i u tom osvrtu možemo pročitati i slijedeće tvrdnje, koje nam pojašnjavaju i kako je Vuk, pred Gajem pojeo Mrkalja: “U svojoj kritici pod naslovom ‘Otpor‘ štampanoj u ‘Novinama srpskim’, br. 97/1817., Sava je naprosto iskasapio grešnog Milovana  Vidakovića, dokazujući da Milovan nije poznavao ni poštovao granice koje treba da postoje izmedju poezije i proze… Do pojave Savinog ‘Sala debeloga jera’ srpskim kulturnim radnicima vladala je potpuna pometnja jer su u srpskoj književnosti 18. veka vladala četiri tipa književnog jezika sa 46 slova u ćirilickoj azbuci. To su: srpskoslovenski, narodni, ruskoslovenski, i slavenoserbski. Vuk je vodio borbu protiv ovog posljednjeg, slavenserbskog jezika…

“Sava Mrkalj, obrazovani lingvista, poliglot i filozof, vaspitanik racionalisticke filozofije, čovek iz naroda uspeo je da pronikne u postojeći haos i da srpsku azbuku ‘pretrese’ i očisti od nepotrebnog trnja. Od 46 slova odacio je ravno 20. Pod gavnim udarcem našlo se jeslovo ‘debelog jera’, taj ‘peti točak u kolima’, barjak zaostalosti. Mrkalj je prethodnik Vukov… “Samim tim, ne smemo danas, pri objektivnoj oceni pitanja reforme naše ćirilice u 19. veku, neopravdano i nepravedno zaobilaziti ime i delo Save Mrkalja, tog malog čoveka zaklonjenom do danas ogromnom Vukovom  figurom, koji je imao hrabrosti i znanja da napiše i objavi ‘Salo debeloga jera’ 1810., četiri godine prije pojave Vuka Karadžića. Sava i Vuk upoznali su se u Pešti 1810., kad je Sava studirao, a Vuk boravio u kupalištu trazeći leka svojoj bolesnoj nozi… “Mrkaljeva molba da uđe u kaluđere beše uslišana. Sava Mrkalj se preobrazi u monaha Julijana. Mladi monah se snebiva: kud sam ja to zabasao: zar ovde da ne prevodim Horaca, Vergila i Ovida; zar tu da pišem svoj ‘Jezikopotres‘; s kime da podelim svoje mišljenje? Zadirkuju  ga: zasto ne namažes odeću, kad imas ‘sala od debelog jera’? Sava je doveden u stanje krajnje razdražensti (nije više dao da ga zovu đakonom, nego – Savom). Konzistorija je 13. juna 1813. donela odluku da se Mrkalj liši monaškog čina i otpusti iz manastira…

“Samo još zavežljaj spisa i knjiga o ramenu podseca na nekadašnjeg intelektualca, ali i taj rekvizit izaziva u običnog sveta jos veće čudjenje: gle, gle, lude!… “Upoznaje se sa učiteljem crtanja, nekim Milinkovićem, i otpočne mu davati lekcije iz latinskog jezika… Milinković ne stiže da umakne od besomučnika, jer ovaj zaključa vrata da mu žrtva ne pobegne, hvata se noža i zabada ga Milinkoviću ‘u vrat nize uha’. Ipak Sava smrtnu ranu ne zada…. “Dvadeset godina tumaranja bolovanje, gladovanja, raspadanja, bolesno neurotičnih ispada i trzaja ka spasenju, totalno bezuspešnih. Svaki pokušaj da s koči uvis završava se padom u u još dublji ponor , i sve tako dok ne završi u mračnoj komori Bečke Ludnice, 1833…

Vuk je oduševljeno podržao Savine ideje. Četiri godine kasnije Vuk je o Savi Mrkalju napisao, u svojoj ‘Pismenici’: ‘Ovo rješenje G.Merkala jetako istinito i tako jasno, da svaki Srbljanin, koji zdrav razum ima i bezpristrasno sudi, oče i mora odobriti”.

Savo Mrkalj, sve u svemu, htio je da hrvatski jezik kao jezik srpskih “prečana” postane zajednički jezik svih Srba.

BEČKI SPORAZUM 

No, ovdje valja spomenuti da je Jernej Kopitar bio u Beču službeni cenzor knjiga za područja na kojima su narodi carevine govorili nekim ‘slavenskim’ jezikom. On se je razvio u Zoisvom krugu, tu je postao slavistom, uz rame Čeha Dobrovskog. On je objeručke prihvatio ideje Vuka Karadžića, a zatim mu je pridružio i ljude okupljene oko Ljudevita Gaja. Trebalo je pod svaku cijenu ugasiti vatru ilirizma koju je Gaj razvio u svojoj ‘Danici’. Trebalo je, kod Hrvata stvoriti zanos za novu, panslavensku ideju i navesti ih da, zajedno sa Srbijancima, uđu u područje političke promidžbe pod isprikom znanosti i jezikoslovstva – naviknuti ih da oni nisu izvorni narod na svom tlu, negoli neki dotepenci. Uspio ih je navesti da, 1850. uglave tzv. ‘Bečki dogovor’ po kojem je jezik Hrvata i Srba – stvoren na temelju jezika Bosne – jedan te isti jezik.

Srbijanci su se za živoga Vuka odrekli Vukovog potpisa na ‘Bečkom dogovoru’ i vratili se svom šumadijskom govoru, k ekavici, uz mnoštvo tuđica, najviše turcizama i bugarizama. Kako dugo nisu imali književne tradicije, u taj seljački govor trebalo je unijeti mnoge riječi iz razvijenijih jezika, najviše iz tek nastalog – hrvatskog jezika. To u novije vrijeme ne smeta ovim Medićima da dokazuju u kakvom mentalnom stanju se nalaze mitomani, koji nisu zapamtili danas što su govorili jučer, a sutra će biti opet nesto drugo.T

36 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code