Kao što je najavljeno, Glavna skupština Badela 1862, koja je održana 20. kolovoza ove godine rezultirala je brojnim odlukama koje mogu imati vrlo štetne posljedice za ovo trgovačko društvo u vrlo skoroj budućnosti. Skupštinu su obilježile brojne proceduralne nepravilnosti i sukobi dva dioničarska tabora, jednog koji je bio blizak aktualnom menadžmentu i drugog, kojeg je predstavljao bivši predsjednik Uprave Badela 1862 Anto Perković.
Sporno pretvaranje potraživanja u vlasništvo
Uz sve te brojne nepravilnosti i manjkavosti, na Skupštini je kao glavna odluka prihvaćen dugo najavljivani “program C”, kojim Vlada pomaže tvrtkama u poteškoćama, tako što svoja potraživanja pretvara u vlasništvo tvrtke, što i ne bi bilo sporno da se poštivala načelna odluka prethodne Skupštine društva od 31. kolovoza 2010. godine. Naime na toj Skupštini načelno je prihvaćeno da se ide u program C , gdje bi država ušla u vlasništvo Badela sa oko 30-ak posto udjela i to prije smanjenja temeljnog kapitala. To je raspravljano i na proširenim sjednicama NO, a s ovim je bila suglasna i većina malih dioničara.
Međutim, u međuvremenu je zbog rješenja HANFA-e kojim je određenom broju dioničara (M.Ruždjak, B. Lozo, I. Perković i A. Perković) utvrđena obveza objave ponude za preuzimanje Društva, a koji su zajedno sa oko 700 malih dioničara držali preko 42% temelnjnog kapitala. Njima je onemogućeno glasovanje na Skupštini, pa je na izvanrednoj Skupštini od 25. listopada 2010. donesena odluka o opozivu članova Nadzornog odbora koji su zastupali interese malih dioničara, a na njihovo mjesto imenovani su novi članovi.
Taj novi Nadzorni odbor zajedno s Upravom društva „složili“ su novi prijedlog za Skupštinu i osigurali državi učešće u kapitalu društva Badel 1862 u visini 75,6 % temeljnog kapitala.
Da bi mogli doći do tolikog postotka prišli su prethodnom smanjenju temeljnog kapitala tvrtke zbog smanjenja vrijednosti nekretnina, a zatim u dogovoru s određenim državnim institucijama dobili su odgodu plaćanja trošarine za period preko godinu i pol dana da bi iznos duga zajedno s zateznim kamatama došao do zadanog iznosa , koji osigurava učešće države u temeljnom kapitalu tvrtke preko 75%
Ova odluka i “program C” prihvaćeni su bez problema budući da dioničarima koji drže preko 42% temeljnog kapitala nije omogućeno glasovanje na Skupštini, a među njima je i oko 700 malih dioničara koji su dali punomoć za glasovanje Anti Perkoviću, bivšem predsjedniku Uprave društva i predsjedniku Udruge malih dioničara „Badel- badelovcima“.
Porezni reket
Ovakva današnja nezavidna pozicija Badela 1862 rezultat je permanentnog pritiska na tu tvrtku od strane bivših političkih moćnika s kojima Uprava na čelu s Antom Perkovićem nije htjela surađivati na projektima stranačkog financiranja, pa su primijenjene metode poreznog reketa, kako bi se uništila tvrtka i smijenio nekooperativni menadžment. Vladi ništa nije značila ni činjenica da je tvrtka od 1994. do 2009. godine u proračun uplatila preko 1,5 milijardi kuna dok su druge tvrtke iz iste branše dobivale državnu pomoć ili otpis potraživanja. Za razliku od Badela 1862, uprava Dalmacijavina odlučila je «surađivati» s političarima, u prvom redu s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, te je od ilegalne zarade na švercu alkohola punila stranačku blagajnu i džepove političara. Za nagradu, Dalmacijavinu otpisuju se sva državna potraživanja za PDV i trošarinu.
Ovom posljednjom odlukom Glavne skupštine nanesena je ogromna šteta svim malim dioničarima koji su čuvali vlasništvo Badela, a naročito onim u udruzi malih dioničara „Badel-badelovcima“ koja je osnovana prije više od 10 godina kad su se mali dioničari suprotstavili „tajkunizaciji“ Badela i preseljenju u drugu državu. Mali dioničari koji su čuvali vlasništvo Badela nisu željeli prodati svoje dionice ni onda kad im je cijena bila više nego deseterostruko veća od današnje, jer su vjerovali u program malog dioničarstva.
Ovom odlukom o ulasku države u vlasništvo gube čak i kontrolni paket, a njihove dionice postat će bezvrijedne, bez obzira što se radi o firmi koja posjeduje ogromne nekretnine u realnoj vrijednosti od preko 100 milijuna eura i koja u svojih skoro 150 godina poslovanja nije nikad imala gubitak iz tekućeg poslovanja sve do 2010. godine.
Znakovito je da Skupština nije prihvatila dopunu dnevnog reda dioničara Ruždjaka i Perkovića o imenovanju posebnog revizora, kao ni protuprijedlog o povećanju temeljnog kapitala.
Tužbe Trgovačkom, Upravnom i Ustavnom sudu
Dioničari kojima je onemogućeno glasovanje podnijeli su niz tužbi Trgovačkom, Upravnom i Ustavnom sudu. Sve te tužbe čekaju na red, jedino je Trgovački sud poništio odluku s Izvanredne Skupštine o opozivu dotadašnjih i imenovanju novih članova Nadzornog odbora, međutim, ova odluka kao da nije ni donesena jer je ova „krnja“ Skupština ponovno donijela istu odluku.
Simptomatično je da je da nakon prihvaćanja svih prijedloga Uprave i Nadzornog odbora Skupština nije dala razrješnicu ni predsjedniku Nadzornog odbora Zdenku Ljevaku a ni predsjednici Uprave Zvjezdani Blažić.
Prihvaćanjem «programa C» je, zapravo, izvršena nacionalizacija ovog dioničkog društva te je Badel 1862 postao tvrtka u kojoj je većinski vlasnik država u iznosu od preko 75 posto dionica. Kao većinski vlasnik, pored malih dioničara koji bi trebali izgubiti čak i kontrolni paket dionica, država bi mogla donositi odluke koje ne bi bile u skladu sa dosadašnjom poslovnom politikom društva, a upitno je hoće li država trajno zadržati vlasništvo nad ovom tvrtkom, ili će ju prodati zainteresiranom kupcu kada se za to ukaže najpovoljnija prilika.
Inače, temeljni kapital tvrtke je do ove Glavne skupštine iznosio 225 milijuna kuna.
Zagreb 07. 08. 2011.
(D. Petričić – opunomoćenik malih dioničara Badela 1862)
3 komentara
Uskoči u raspravuOvo bi mogao biti školski primjer privatizacije u Rvata…