POGREŠKE SLOBODANA NOVAKA

POGREŠKE SLOBODANA NOVAKA

27. siječnja, 2013.

 

rijecju-kreten-smanjeno-je-pravo-da-se-cuje-drukcije-misljenje-slika-673344

Akademik krivo govori o Mili  Budaku

Piše: Marijan Grakalić

Fotografija:wwwvecernji.hr

Povijest bi ponekad morala zamoliti za odsustvo kako bi onda i ono što se nije dogodilo ili što se želi tek pretplatiti na istinitost izgledalo kao neka manja greška, ili pak ostavljalo uvjerljiv dojam da greške uopće nema. Sudbina pri tome ne štedi nikoga. Ponekad pokorava ili se igra tako da njene obmane pri tome ostaju nedokučive. Posebno danas kada se čini da bi pravi hit u knjižarama bio onaj naslov s početka stoljeća – ”Opasnosti onanizma”, i nije čudo što neki pisci nastoje popraviti prošlost. U neku ruku svi tome težimo iz različitih pobuda i na različite načine, no neke su stvari prelaze onaj nivo kakav ima recimo noćni strah od regrutacije ili pak tupog očajanja kojeg dožive oni što pate od nedostatka neizvjesnosti. Neke stvari su i gore jer se tiču povijesti koja je dugo bila tabu i o kojoj se desetljećima i nije javno govorilo kako bi onda za euforije devedesetih sve to isplivalo i postalo prilikom za  naknadnu autopsiju hrvatskog nacionalnog bića i njegove književne prošlosti. Posebno se to odnosi na književno djelo i lik pisca Mile Budaka, koji je u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obnašao više visokih funkcija. U početku bio je nekoliko dana predsjednik privremenog državnog vodstva, potom ministar bogoštovlja i nastave, na žalost i sramotu i potpisnik onih odvratnih Rasnih zakona koji su ozakonili strašna zlodjela. Iz javnosti se povukao 1943. godine nakon što je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova tzv. NDH. Mile Budak ubijen je 7. lipnja 1945. godine kao ratni zločinac po odluci vojnog suda.

ZABRANJENE KNJIGE MILE BUDAKA

Književnost ima tu privilegiju da ne dijeli sudbinu svojih autora. Kao pisac Budak se javlja u raznim časopisima kao što je ”Mlada Hrvatska’ koju je i uređivao, ‘Hrvatskoj smotri”, ”Pobratimu”, ”Beharu”, ”Novim listu” itd. Prvu knjigu ”Pod gorom” objavio je 1930. godine, a potom čitav niz drugih: ”Opanci dida Vidurine” (1933), ”Raspeće”, ”Na ponorima”, ”Direktor Križanić” (1938), ”Ognjište 1-4” (1939),  ”Rascvjetana trešnja 1-4”, ”Veliki petak” i ”San o sreći 1-2” (1940), ”Musinka”, ”Na vulkanima”, ”Pritvor”, ”Vučja smrt” (1941), ”Ratno roblje” 1942, ”Kresina” (1944), ”Gospodin Tome” i ”Hajduk” (1945). Ograničenja kad se radi o umjetnosti i tako uvijek ispadnu privremena, a učiniti knjige dostupnima posao je svakog urednika. U ono vrijeme pred rat i tijekom njega bio sam uredio za nakladnu kuću ”Azur” iz Zagreba prvo ”Ognjišta 1-4” (1990), a potom godinu dana kasnije i ”Ratno roblje ¨C albanski križni put zarobljenih austrougarskih časnika”. Moguće je kako je to jedan od najboljih putopisa koje imamo u našoj književnosti. Dakako, objaviti knjigu ne znači  maknuti krimen s leđa pisca niti opravdati zločine. To ustvari ne mogu niti sve sile koje vladaju ovim svijetom i koje su do toga dovele. Međutim, bilo je tu podosta uzbuđenja koje prati tiskanje štiva koje je dugo bilo zabranjeno i nedostupno, polemika, konkurencije i neslaganja.

BUDAKA NIJE OSUDIO STUDENT PRAVA BERČIĆ

Iznenadilo me kada je naš uvaženi akademik Slobodan Novak u nedavnom razgovoru za ”Večernji list” (16. 12. 2012) cijeloj toj ujedno i tužnoj i strašnoj  priči pridodao i svoja sjećanja s kraja Drugog svjetskog rata u gdje je sudjelovao kao partizan, a koje uistinu predstavljaju nove spoznaje glede zadnjih dana Mile Budaka.  Tako piše: ”U Postojni kad sam bio ćato, Budaka su doveli u štab Četvrte armije gdje je bio pritvoren dok ga nisu odveli u Zagreb ili gdje je već ubijen… Poslije sam saznao da ga je osudio Vojdrag Berčić, kasnije režiser splitskog kazališta koji je u to vrijeme bio student druge godine prava, šmrkavac. Taj Berčić je bio mizerija od čovjeka i inače. Druga godina prava. Zar nisu nekog suca ili advokata?” I još kaže: ”…Čim sam došao u Split intendant Silvija Bomardeli mi je rekao: Osloni se na Berčića. Mislio sam da je to zato što je Berčić bio jedini pravi intelektualac u tom kazalištu. Kad sam već otišao iz kazališta, Berčić mi je dao neki svoj scenarij za film o ubijenim Splićanima koji su otišli u partizane, ali sam mu rekao da to nije dobro. Tek sam kasnije saznao da je on osudio Budaka.”

SPLITSKI PROFESOR ĂIRO GAMULIN

Mile Budak stvarno je bio sproveden u svibnju nakon što je zarobljen u Postojnu u štab Četvrte armije kojom je zapovijedao Peko Dapčević. No, ubrzo je odveden u Zagreb u zatvor u Petrinjskoj ulici. U cijeloj dokumentaciji iz Budakova fonda u Hrvatskom državnom arhivu  ne spominje se nikakav Berčić. Budaka je osudilo sudsko vijeće vojnoga suda Druge armije, a sudom je upravljao Josip Hrnčević. Kao  član suda spominje se kapetan Ranogajec, a Budaka je branio poznati odvjetnik  Politeo. Nova saznanja koje je iznio naš poznati akademik svakako će zainteresirati one povjesničare što se bave tim predmetom, naravno, ako nije riječ o zabuni. Naime, u istom razgovoru za spomenuti dnevni list pojavila se jedna osvjedočena omaška. Naime akademik Novak napisao je kako je nesretno skončao splitski profesor Ćiro Gamulin. On kaže: ”U Splitu sam bio u klasičnoj gimnaziji, gdje je profesor bio i Ćiro Gamulin, simpatičan starček. Došao je u razred i đaci su mu rekli da bi trebali imati slobodno jer je dan Druge armije koja je oslobodila Dalmaciju. A on je rekao: Ma draga djeco, danas je više dan za plakanje. Prijavili su ga, odveli na policiju gdje su mu palili tabane izmrcvarili ga ko životinju i na kraju ubili.”  Na ovo je reagirao u smislu ispravka akademik Stjepan Gamulin, koji je napisao: ”Istina je sljedeća. Moj otac Ćiro Gamulin bio je profesor na Realnoj gimnaziji u Splitu. Kada je na godišnjicu talijanske okupacije Splita ušao u razred neki su se đaci smijali. Rekao je ‘nemojte se smijati danas je naš najžalosniji dan’. Istu noć fašistička ga je policija uhitila, a dva dana kasnije, 17. travnja 1942., u zatvoru je od zlostavljanja preminuo u 39. godini.”

Nije uostalom stvar književnosti da poriče prošlost, naročito ne onda kada je ona čvrsto drži u svojim zamkama. Objaviti knjige Mile Budaka stvar je koja nadilazi cenzuru koja je štetna za književnost, ali staviti neki povijesni događaj na vjetrometinu zato da bi se ustvrdilo ono što nije, upleli neki sporedni i moguće posve nevažni likovi ili da bi se pogodovalo tek preziru prema negdašnjoj partiji i njenom karakteru na način koji nije vjerodostojan, stvar je koja je promašila osnovnu bit. Mnogi su uostalom kivni na dogme kojima se može biti dugo vremena služilo i pokrivalo. Nekako se uvijek stiče dojam o jakoj želji da se osudi ona prošlost u kojoj se sudjelovalo, da je se odrekne, i pošto po to iskaže njena osuda iako se desetljećima u njoj sasvim dobro bivalo i zbivalo i gdje su se dogodili najveći uspjesi.

Pomalo sve to sliči na prigodu anakronog ruralnoga mentaliteta tipičan baš za Budakova djela u kojima se nađe poneki lukavac. Postoji tu i jedna pritajena dijalektika žrtve koja bi trebala ovjeriti tragičnu sudbinu pisca, bilo da je on pogubljen od partizana bilo da je pak ostao živ i zdrav ali zatočen u ideološkom društvu. Onom u kojem nema priliku ili snagu da bude ono što istinski jeste i zato je rezigniran i melankolično upućen na svijet djetinjstva, otoka i mašte. No u svakom slučaju i to je bolje od toga da se dijeli politička sudbina Mile Budaka kao ustaškoga doglavnika i satrapa, ili se pak očekuje da se pak s nivoa književnosti rehabilitira i ono što je strano svakoj humanoj ideji i pravednosti. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. bbg
    #1 bbg 28 siječnja, 2013, 19:46

    [quote name=”Zenga”]Kako to nazivaš državu, kokošaru!
    Ti pišeš tzv. NDH. Tako su komunisti pisali pedeset godina. Nije Nezavisna država Hrvatska bila neka TAKOZVANA, nego DRŽAVA Hrvatska,stvarna i priznata tada u svijetu takvom kakav je bio taj svijet u najvećem i nakrvavijem ratu u ljudskoj povijesti.
    A to što bulaziniš o Budaku nebni pas s maslom polokao.Sikter komunistička fukaro! Iš, kokošaru![/quote]

    Vidim, neki kulturni tip. Tzv. domoljub.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Zenga
    #2 Zenga 28 siječnja, 2013, 14:22

    Kako to nazivaš državu, kokošaru!
    Ti pišeš tzv. NDH. Tako su komunisti pisali pedeset godina. Nije Nezavisna država Hrvatska bila neka TAKOZVANA, nego DRŽAVA Hrvatska,stvarna i priznata tada u svijetu takvom kakav je bio taj svijet u najvećem i nakrvavijem ratu u ljudskoj povijesti.
    A to što bulaziniš o Budaku nebni pas s maslom polokao.Sikter komunistička fukaro! Iš, kokošaru!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code