GLAVNE TEME

PELE SIGURNO STENJE I ŠKRGUĆE

19. lipnja, 2014.

Kanarinci će teško letjeti do kraja

Napisao: Zvonimir Magdić

Gledam, i ne vjerujem. Jedan se nogometni kolos, trese.Brazil s etiketom nogometa za sva vremena, na klimavim je nogama.Ovaj, Filipa Scolarija, djeluje sablasno. Čak i s genijalnim Neymarom! To nije Brazil moje mladosti.Pune ludosti i plesa. Brazil igra, ali Brazil ne pleše. Gdje mu je samba?!. Gdje su te golišavice koje opijaju svijet. Premazane su  bojama i velikih očiju, punih strepnje. Jer –  Seleccao ne špana. Nema igru.

KLOZET OD 0:0

Uzburkan, stresen, nesiguran. Bez arhitekata igre, bez driblinga. I, loših gađanja. Jesu, imali su protiv Meksika šest prilika, možda i više, jasnih i glasnih. Nepobitno. A, kaj su s njima napravili? Niš! Zapucali.Nema isprike u sjajnom branjenju Ochoe na astečkim vratima.No, s pravom vagom u ruci, sve je to posljedica izrazitih  promašaja. Nedostatka  pucačke lukavosti. Netko, tko hoće do krune prvaka svijeta, od njih šest ( možda i više), žmirećki, mora zabiti bar jednu. Ovako, taj “klozet” od 0:0, vrišti strahobalno. Peterostruki prvak svijeta, u temeljima,  gadno se njiše. I ne vidim kako se može bolje. S ovim umjetnicima? To nije ni risrarija poluličnih grafita. Djece, u preletu. Koja,  bježe zbog svojih nesuvislih črčkarija, da ne budu uhvaćena. To je Brazil, u ove dvije utakmice vlastitog Mundiala ’14! Neki dan u najavi je libar Saganove: ‘”obar dan tugo”.Ili, šlagera San Rema, “Boun giorno tristezza”. Tužno. I, žalosno.Uvijek su bili, ti brazileirosi,  lakonogi, žonglerski raspoloženi, puni majstora slave jedne  renesanse. Graditelji velikih igara. Ja ih znam, kao takve. Oni su nogometna ljubav čitavog globusa! Tako  vam je nekoć bilo…

BRAZILAC BEZ SMIJEHA

Danas, otvoren sam u pitanju, samom sebi, mogu li “kanarinci” letjeti,  sve do kraja… Ne vidim, i jedan razlog, na koji bi bacio svoje uvjerenje.Takvih karata ja nemam. U niti jednoj ruci. Znam sigurno, nogometni kralj, koji će to ostati, dok je ovog svijeta i ovih  vijekova, Pele, sigurno stišće pesti. Stenje. Škrguće. Jednim je nadjevkom, još prije početka orisao situaciju državnoj momčadi: “Neymar je premlad da sam iznese jedan “Mundial””!I tu leži tajna, tih crnih rupetina, u igri Brazila. Samo jedna – zvijezda. I ta, nije u razigrana u onoj mjeri u kojoj se to od njega očekivalo. Svi drugi oko njega, barataju s loptom. Ali, nogomet nije cirkus. Ni žongleraj. To Brazil ima. Ali, nema – igru. Nisu se u stanju nametnuti. Dominirati i čekati. Mirno. Kao u ona dobra vremena Didija i Garrinche. Pa Pelea i Gersona. Kriknuli su, igračima,  još jednom. I,  igrom – iako rezultatski nisu uspjeli. S Falacom, Zicom i Socratesom. Danas, od svega toga – ni traga. Samo, Neymar. Sve ostalo, pusto. Bez radosti.  Bez srca. I sreće. Taj Fred nije to, ni Oscar. Marcelino nije Nilton Santos. Scolari skače s klupe, pravda svoje igrače čak se osmjehuje i na onaj isforsirani jedanaesterac protiv Hrvata: ” Od sada, tko će nam suditi najtežu kaznu”. Nema, na krcatim tribinama veselja.Tutnji pjesma, ali ona je praotaca koji su, u nogama, bili sputani negvama. Brazilac bez smijeha, nije ni pravi Brazilac. Ne, u nogometu…

Popravak? Teško. Ipak, čekajmo.Tolika je težina  blistave nogometne povijesti ‘ kanarinaca’.