PEHAR NIJE BIO PODIGNUT NA TERENU NEGO JE STIGAO U DRVENOM KOVČEGU

PEHAR NIJE BIO PODIGNUT NA TERENU NEGO JE STIGAO U DRVENOM KOVČEGU

30. svibnja, 2015.

heysel-disastro

Stadion Haysel 29. svibnja 1985.

Napisao: Zvonimir Magdić

U završnici Kupa prvaka u Bruxellesu, 29. svibnja 1985. u naletu engleskih huligana na talijanske tifose, u silnoj gužvi, u neredima, srušenim ogradama i djelom tribine na ohinjenom Hayselu, na utakmici Juventusa i Liverpoola bilo je trideset devet mrtvih(!), na stotine ranjenih, i tko zna koliko šokiranih. I, crna priča svjetskog nogometa.

«Mama sono qui»

‘Z’ ! Ima nešto kobnog u tom zadnjem slovu abecede. Jezivog. Nesmiljenog. Mrtvačkog. Poslije njega, još je samo Stiks, sa svojim šutljivim Haronom i njegovom mirnom rukom veslača čiji zamasi nikad  ne prestaju. Sector ‘Z’ na ohinjenom Hayselu. Ne, tu za tolike  nije bilo izlaza. Trideset devet Juventusovih tifoza, Talijana, nisu iz njega izvukli živu glavu. Ne, tog 29. svibnja l985. Smljeli su ih engleski huligani. To čak nisu bili ni fans of Liverpool. Zna se točno: puno je među engleskim ‘ kolonijašima’ bilo cockney- spike. Očito, Londonci. To nisu bili pravi drukeri ‘Crvenih đavola’. Ne. To su bili huligani. Sijači razaranja, razbojništva, ako treba i  ubojstava. A, kad su zgazili ogradu od željeza, – a tako ju je doživio  jedan od očevidaca, – ograda za dječje obdanište, u silnoj panci uzmaka, tifosi su padali kao snoplje. Nikada neću zaboraviti jedan mali pano na visokom stupištu, iznad mrtvih i ranjenih, napisanih, očito, rukom dječaka, na bijelom papiru: :’Mama, son qui.’Mama, ja sam tu. Za suze sina razmetnog. Bol, koja bode nožem, do dna duše. Mama, ja sam tu. Bože, živ. U paklu Haysela.(da imam tu fotografiju, ona bi bila sve o Hayselu. Ništa više. Nažalost, ja je nemam. A snimatelju –  desetka, čista ko’ suza Juventina, op.a.).U sektoru ‘ Z’. Užas, lom, slom jedne športske civilizacije. Takav je bio  ton na D – dayu huligana. Opijeni snažnim belgijskim pivom, naoružani i noževima, batinama…  nahuškani još prije finala Kupa prvaka, iskrcali( pretežno kola i autobusi,  i op.a.) su se hooligani u Bruxellesu. I  počeo je krvavi pir. Nogomet to nije nikada doživio. Nikada! Haysel! Jer jednog od njih, mališna, jedanestgodišnjeg Andrea Casula, mati nije dočekala. Ni njegova oca ni njezina supruga. Pali su na Hayselu. U jednom ratu divljih mačaka. Anna je sva zdvojna. Sjeća se svega: Mi smo iz Cagliarija. Moj je muž znao voditi našeg sina na utakmice. Mali je bio zaljubljen u nogomet. Igrao  je u ‘ pulicinima’ Cagliarija. Ali, ovo je velik put. Bruxelles. Andrea je bio sjajan u školi, i za nagradu, tata ga je odlučio povesti u Bruxelles. Sjećam se, molio je tatu: «Papa, ma kakav god opasnost  bila, tata, povedi me.» Mali, očito, zna za opasnost. Jer kad igraju Englezi, uvijek je ‘crveno’.Uzbuna! Mati je mati: ‘ Bilo je predosjećaja u toj skrušenoj molbi našeg Andrea. A nisu se vratili ni Andrea ni Giovanni Casula. Pali su na Hayselu. Samo jedna od tolikih tužnih i bolnih priča jednog nogometnog (hej!) finala. Juventusa i Liverpoola. I zato, do bijesa, taj sektor ‘ Z’. Tu su ostali i Giovanni i Andrea. I još trideset osam njih!

Bilo je stravično, na stotine ozlijeđenih, tisuće u šoku

U ludom stampedu huligana pod zastavom ‘crvenih đavola.’ Red devils. Na stotine ozlijeđenih, tisuće u šoku, svijet zgranut. I u tom užasu, kad gorke suze guše imena i prezimena, zna se samo jedno:   netko drži tragediju na hozentregerima debelih trbuha. Užasnuta brutalnost: ‘Igra se’ To je onaj zlokobni Brandegov: ‘Show must go on…! Igra se za čije babe zdravlje. Na čiju radost. Siamo uomini o caporali? Jesmo li ljudi ili kaplari!( Renato Rascel, op.a.). Hej!’ Vratar Tacconi  je zgranut:’Bili smo u ludilu, nismo više htjeli na teren. A, onda nam probija uši pripadnik belgijskih specijalaca: ‘ Zbog sigurnosti, morate igrati’. U protivnom, može biti još gore.’U tom trenutku nismo bili svjesni težine zla. Mehanički smo poslušali. Zašto, ne znam. Trapattoni nam nije ništa govorio. Niti jednu riječ: kako igrati. Izašli smo i odigrali. S jednim dubokim vjerovanjem: spriječili smo nove nerede. Tacconi je i poslije deset godina ostao pod dojmom težine trenutka: ‘Bilo je stravično. S prezirom sam buljio prema huliganima na tribinama, a kad mi je prilazio neki Liverpoolov igrač imao sam dojam ću ga izlupati.’ Roberto Beccantini koji je pokupio Tacconija za ‘Oggi,’ vrlo je slikovit. Platini je zabio gol ( iz čega, iz jedanaesterca, koji uopće nije postojao, a je li to uopće važno iz čega i kako, op.a.) i nije se veselio: ‘Poslije utakmice pobjegli smo u svlačionicu i pehar nismo primili na terenu nego su ga nam predali u jednom drvenom kovčegu. Sjetio sam se kovčega koji će prekriti one jadne ljude koji su izgubili život zbog jedne glupe utakmice’. Ogorčenje ga ubija: ‘Pogledajte snimku, pa igrači su Liverpoola, otišli do svojih bodritelja i pljeskali im.’ Moj  znanac Miguel Moreno, ‘fotić’ barcelonskog tjednika ‘Don Balona’, bio je na samom terenu tog pakla: ‘Nikad u životu nisam se našao u sličnoj situaciji. Oni sretnici koji su se izvukli i sve to preživjeli, jurili su pokraj mene, izbezumljeni. Mene je ostavljao strah, a smrt je bila na njihovim licima. To nikada neću zaboraviti. Sve ove slike koje sam napravio aparatom, ništa ne znače do onih koje nosim u sebi. Oni će me pratiti do vijeka. Argentinski ‘El Grafico’ imao je svog čovjeka na tribinama. Luis Hernandez je uvjerljiv: ‘ Gledam kako  skupina poludjelih engleskih militanata prebijaju s nekom toljagom jednog ‘ tifosa’. Drugi se tifoso  bacio s tribine kako bi izbjegao masakr, tamo gore. Vidio sam izbezumljenog Engleza koji je nožem, s leđa  napao Talijana. Da, bio je čudesno ožaren ( najbolje da nije drogiran, op.a.), plesao je od zadovoljstva. Por Dios! Gdje sam to ja…? ‘Očito, u paklu Haysela, senor Hernandez. U ludilu stampeda engleskih huligana, u srušenom dijelu tribina. I vapaj! On ne vraća ‘nestale’, ali hoće debele upitnike, obješene o vrat tolikima. Tko je kriv? Odgovora je sva sila, ali čvrstinu ih ima samo nekoliko. Belgijski ministar unutrašnjih poslova Ferdinand Notomb: ‘Očekivali smo između Engleza i Talijana, naše, belgijske bodritelje. Njih nije bilo.’Da, to je upitništvo broj jedan: zašto fans Engleza i tifosi Talijana nisu bili razdvojeni? Notombovo objašnjenje djeluje kao priča o baki, Ivici i Marici. Pitanje broj dva: zašto nije bile više policajaca koji bi u slučaju nereda uskočili. Pa, iskustva ‘ Engleza’ po euro-stadionima već su imali  debele dossiere. Notomb: ‘To je u redu. Mi smo imali u trenutku izbijanja nereda, 120 žandara i stotinjak policajaca u akciji. Jasno, naša je matematika bila tanka, jer je na drugoj strani bilo dvadeset tisuća razjarenika crvenih i bijelo-crnih boja’. A ovo: je li Haysel, već pomalo olupina. uopće bio u stanju držati jedan ovakav spektakl? Michel Lou, šef londonskih  vatrogasaca : ‘Ne, na takvom stadionu se ovakva priredba, tog ‘žara’ ne bi sigurno igrala. Tu temu polijeva uljem tajnik FC Liverpola Peter Robinson: ‘Stadion je prestar, posebno tribine, rubovi sjedala od betona lome se pri jačem udaranju nogu, što su brzo uočili huligani shvativši da im je ispod sjedala dragocjena ‘municija’. Istina je i ovo da su policmeni bili slabo organizirani i loše razmješteni. Ministar Notom. ‘Ja sam čestitao našoj policiji na držanju(!). A predsjednik belgijskog nogometnog saveza Luis Vouters je pomalo i cinik:’Nije valjda trebalo na Haysel dovesti sve belgijske žandare.’! Trener Juventusa Trappatoni: ‘ Za sve je kriva policija. Da smo znali da je toliko nesposobna  zahtijevali bi finale u – Moskvi!'( još je bio SSSR, sa žustrim snagama sigurnosti, op.a.). Ipak, najviše pljuska opaljeno je  organizatoru. Engleska policajka Denise Farington, bila je na utakmici, ali ne i na dužnosti: ‘To se ne bi moglo dogoditi u Engleskoj. Policija bi otišla ravno u središte sukoba. Belgijanci to nisu učinili, barem ne odmah. Na samim ulazima nitko nije nitko pretraživao drukere da li eventualno nose oružje, vatreno ili hladno ili nešto treće, s kojima bi se moglo nekoga raniti. Ulaznice su, protivno preporukama Uefe prodavane i na sam dan utakmice.’ A ovo zvuči jezivo: ‘Ja sam s trojicom prijatelja ušla na stadiona da me nitko nije pitao za kartu ‘!

Očito stotinu propusta, svi su se oni pretvorili u apokalipsu Haysela. Talijani su bili obliveni krvlju, Englezi potišteni. Nitko nije pokušao opravdati Haysel. Ni Margareth Thatcher. Tražila je željezna Lady hitni saziv kabineta, dan poslije. I, savjetnike. A što sada? Ante Kuzmić Bekin je na licu mjesta, u Liverpoolu: ‘Trideseti je svibanj, Dan poslije. Podne. Toplo. Luka se zove Felixstow, u pokrajini Suffolk. Feriboti s Kontinenta pristižu jedan za drugim, dovodeći jadnu, čemernu i tužnu, krvlju poprskanu armiju ‘ crvenih’ navijača. Na pognutim leđima donose pečat osude barbarstva, stravičnog zgražanja  svjetskog auditorija. Kordoni policiji dočekuju ih mirno. Skidanje do gola, fotografiranje, uspoređivanje sa slikama s televizije neposredno traženje inicijatora ovog nečuvenog krvoprolića i masakra koji je ponizio i posramio Englesku. Žig stida ujedinio je i konzervativce i laburiste i liberale. Predsjednik Liverpoola John Smith bio je kratak: ‘ Što se ovo s nama Englezima zbiva…?!’ A sve govori izljev jada Michaela Sebbya, dvadestdvogodišnjeg stolara, sav u modricama, poprskan mrljama krvi, jedan od krunskih svjedoka Haysela: ‘Ja sam pravi druker, ja pratim Liverpool kod kuće i vani. Ja sam bio okružen crvenim šalovima onih ‘mesara’ koji su bili naoružani lancima, noževima, pijani drogirani. Bili su gori od životinja. Silvije Tomašević je javio iz Rima: ‘Talijanski predsjednik Sandro Pertini na rimskom je uzletištu Ciampino, očima punih suza, dočekivao zrakoplove u kojima su bili ljesovi  prekriveni talijanskim  zastavama, Zrakoplovi su se osim u Rimu spuštali u Milanu, Pisi, Bariju, Cagliariju, Cataniji. I kraj sve tuge bilo je i pitanja: ‘Kako su igrači Juventusa  s toliko veselja slavili osvajanje pehara okrvavljenog smrću tolikih tifosa.!’ Postoji samo jedna negacija: ne ponovilo se! Ovo je najcrnija stranica ovih nogometnih priča.

P.S.

Suđenja su otkrivenim krivcima trajala gotovo sedam godina. Od dvadeset pet huligana, na prvom suđenju oslobođeno ih je jedanaest, a ostali su dobili zatvorske kazne od šest mjeseci do tri godine, uvjetno! Uefa je platila obiteljima stradalnika sedam milijuna DM. Engleski klubovi nisu iduće četiri godine igrali euro-kupove. I – amen. Ili, vuk pojeo magare…Mali Andrea nikada neće više biti pulicino Cagliarija. Bože!

Juventus 1 (0) – Liverpool 0

Bruxelles, 29. svibnja 1985. Stadion Haysel. Gledatelja 50.000. Sudac: Daina (Švicarska)

Strijelac: 1:0 Platini (60 – 11 m)

Juventus: Tacconi, Favero, Cabrini, Bonini, Brio, Scirea, Briaschi (Prandelli, 85), Tardelli, Rossi (Vignola, 88), Platini, Boniek, ( trener: Trapattoni)

Liverpool: Grobelaar, Neal, Beglin, Lawerson (Gillespie, 3), Nicol, Hansen, Dalglish, Whelan, Rush, Walsh, (Johnston, 46), Wark (trener: Fagan)

Izvještaj, komentar, ocjena – nepotrebni. Jedanaesterac, koji nije postojao. Točka. Bog mira u nemirnoj kući, punoj mrtvih. Requiem. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code