GLAVNE TEME PRIČA

PEČARIĆ: POLEMIKE S MUSLIMANIMA NA HRVATSKOM RADIJU ZEMUN U AUSTRALIJI

29. siječnja, 2026.

Piše: akademik Josip Pečarić

Doista je upitno je li čovjek završio osnovnu školu jer se tamo uče i razlomci. Kada imamo tri subjekta koji su ravnopravni to znači da sve dijele na jednake dijelove. Da je završio znao bi da je to 1/3 kad imaš 3 ravnopravna subjekta.

Neškolovanom čovjeku bi to bili 12/100 ili 3/25.

Ali nije me iznenadila Izetbegovićeva ‘logika’.

Za nju sam čuo još davne 1992. u Melbourneu. Ive kako sam to opisao u tekstu

„Sjećanje na prvi nastup na “Hrvatskom radiju Zemun“

„Iako su mnogi Muslimani polemizirali sa mnom, ipak je moj nastup imao odjeka i kod njih. Tako je spomenuta brojka o 10 milijuna silovanja (objasnio sam je s višestrukim silovanjem svake od silovanih 30.000 muslimanki)  i ona bi trebala biti na čelnom transparentnu na slijedećim muslimanskim demonstracijama u Melbourneu.

Bio sam gost kod mnogih hrvatskih obitelji. Odazvao sam se i pozivu jedne muslimanske obitelji. I tada sam od gospođe “naučio” kako oni gledaju na ravnopravnost:

– Hrvata ima u BiH 17 posto. Dakle pripada im 17 posto ravnopravnosti.

– Draga gospođo, doista neobična interpretacija ravnopravnosti. Znači li to da ste Vi ravnopravni s vašim mužem i u slučaju da imate nula posto ravnopravnosti?“

Veliki doprinos u organizaciji prosvjednih skupova krajem kolovoza 1992. godine imao je g. Jure Lasić. Tom prigodom rekao nam je da je dobio novi radio program koji je nazvao “Hrvatski radio Zemun”. Program je išao svake druge subote od 2.00 do 6.30 ujutro. Naši radio programi u Australiji obično su imali nekog novinara koji bi se javljao iz Domovine s najnovijim vijestima. Tako je bilo i na “Hrvatskom radiju Zemun”. Međutim, novina je bila što su se slušatelji mogli izravno javljati u emisiju. Tako je “Hrvatski radio Zemun”, iako emitiran noću, ubrzo postao veoma popularan. Javljali su se i Hrvati, i Muslimani, pa i Srbi.

U listopadu iste godine g. Lasić je i mene pozvao da budem gost u emisiji. Trebao sam pričati o Boki, ali baš tada je došlo do prvog sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH. Jasno je da je to odredilo tijek same emisije. Ali desilo se još nešto. G. Lasić nikako nije mogao uspostaviti vezu sa svojim izvjestiteljem iz Hrvatske. On je to stalno pokušavao, a cijela emisija je bila prepuštena meni. Bio sam tako i voditelj i gost.

Do tada sam pored hrvatskih radio programa slušao i one muslimanske. Bio sam šokiran činjenicom da su oni svo vrijeme, dok su Srbi napadali njihove sunarodnjake u BiH, uvjeravali Hrvate iz BiH kako nisu Hrvati nego Bosanci. I to iz emisije u emisiju. To su radili i njihovi izvjestitelji koji su se javljali iz – Zagreba! Ali i njihovi političari! Kako je došlo do prvog krvavog sukoba, smatrao sam da iako u hrvatskim novinama i radio emisijama nije bilo govora o muslimanskom fundamentalizmu, ja trebam govoriti otvoreno i o tome. Svoj nastup počeo sam ukazujući na činjenicu da su Muslimani bili najvećim dijelom dio hrvatskog naroda, a s dolaskom Turaka prešli s katoličanstva na islam. Nastavio sam:

– Hrvatski narod je stoljećima živio s tom dvojnošću. Bio je nje svjestan, ali su neprijatelji našeg naroda znali često puta instrumentalizirati to naše dvojstvo.

 Razvoj fundamentalizma        

Isto se desilo i u Jugoslaviji, možda s najtragičnijim posljedicama za hrvatski narod. Velikosrpska politika, ili kako sam je nazvao govoreći na demonstracijama ovdje u Melbourneu – velikosrpska tehnologija zla, koristila je sva sredstva da od svih u bivšoj Jugoslaviji naprave Srbe. Obično bi kao prijelazno rješenje nudili neka nova izmišljena narodnosna imena, kao što su Šokci, Bunjevci, Bokelji, Jugoslaveni, pa i muslimani s veliko M, a bilo je i sličnih pokušaja i s katolicima s velikim K, ali to je bilo bezuspješno.

Kod muslimana je to imalo više uspjeha zbog više razloga. Recimo, sigurno je unutar muslimana u BiH, kao uostalom i u drugim dijelovima svijeta bilo fundamentalista. Oni su vjerovali i vjeruju da im takvo rješenje odgovara – da je upravo to bit njihovog fundamentalizma. Zagovarali su to, a pošto su na taj način u biti provodili velikosrpsku politiku, imali su veliku podršku Beograda. Zato je i njihov utjecaj bio mnogo veći od njihove brojnosti. Fundamentalisti su sigurno svjesni toga da svijest o pripadanju hrvatskom narodu, u kojem je većinski dio katolički, sigurno sprječava razvoj fundamentalizma kod muslimana. Nemojmo zaboraviti ni činjenicu koliko su muslimani stradali u bivšoj Jugoslaviji. Pada mi na pamet primjer, o kome je pisao Đilas, da je njegov otac sudjelovao u zatiranju cijelog jednog muslimanskog sela u Crnoj Gori 1924. godine. Pobili su sve do jednoga – djecu, starce, muževe, žene!  Ili, sjetimo se činjenice da su muslimani u odnosu na njihovu brojnost najviše stradali u Drugom svjetskom ratu. Stradali su najviše od četnika, koji su pri kraju rata primljeni u partizane – da bi u partizanima bilo dovoljno Srba. I tako nastavljaju vladati optužujući muslimane da su bili ustaše. Ne zaboravimo da je u bivšoj Jugoslaviji riječ “ustaša” bila najocrnjenija riječ, a između riječi “ustaša” i riječi  “Hrvat” stajao je znak jednakosti.

Tako je muslimanima u BiH pitanje opstanka bilo biti – prvo – najveći Jugoslaveni, pa zatim muslimani s velikim M. Sve samo ne Hrvati. Zato i ne čudi jedna rečenica koju je izgovorila jedna Muslimanka – prognanica u Splitu: “Poklaše nas četnici, majku im ustašku!” Nemojmo zaboraviti ni činjenicu da je u bivšoj Jugoslaviji, a i u onoj sadašnjoj, veliki broj Hrvata katolika pod istom presijom zaboravio što su i tko su. A njima ipak nije bilo toliko teško kao muslimanima. Sigurno im je bilo užasno, ali ponavljam – nikome kao muslimanima. I tako imamo tragičnu situaciju da je većina tog dijela hrvatskog naroda zaboravila tko je i što je. A ta tragedija opet pogađa najviše njih same. Naime, zapadni svijet vidi u njima jedini dio islamskog svijeta koji je zaboravio svoje narodnosno podrijetlo i izjednačava to svoje podrijetlo s vjerom. Za njih je to najveći mogući islamski fundamentalizam. Zato su oni i dali zeleno svijetlo Srbima, da rade na istrebljenju Muslimana u BiH. Svijet ne želi vidjeti pravo stanje stvari, a to je da je muslimane s velikim M stvorila njihova zločinačka tvorevina zvana Jugoslavija, i sve patnje koji je taj narod proživio i proživljava i danas u njoj i zbog nje. Sjetimo se samo najnovijih podataka iz srpskih izvora: pobijeno je 120.000 Muslimana i 30.000 Muslimanki je silovano. Tjeraju ih da moraju i rađati. Najjednostavnija računica dovodi do brojke od desetak milijuna silovanja koje su izvršili Srbi nad tim ženama!

Na žalost, sve to ništa ne znači onom fundamentalističkom djelu među muslimanima. I njima je i dalje najstrašnije zlo da se ovaj dio našeg naroda ne bi sjetio tko je i što je, te da se muslimani u BiH ne bi sjetili da su Hrvati. Zato svo vrijeme  rata, i pored stravičnih zločina koje vrše Srbi nad njima, na jednoj strani, i sve pomoći koju čine i daju Hrvati, na drugoj strani, vi imate strašno izjednačavanje Srba i Hrvata od strane ovog fundamentalističkog dijela Muslimana iz BiH. To se osjeća svo vrijeme rata kroz tisak u Sarajevu, čak i ovdje na muslimanskom radiju. I najnoviju sukob u Vitezu je upravo nametnut zbog očitog zbližavanja g. Izetbegovića, tj. njegove politike,  s Hrvatskom i hrvatskim narodom. Naravno od tog sukoba najveću korist imaju Srbi. U biti, srpska zvjerstva nad muslimanskim narodom pogoduju razvoju fundamentalizma, dok svijest o pripadnosti hrvatskom narodu to sprječava.

Moj dojam je da i sami muslimani uviđaju da im rješenje s velikim M nije bilo najpametnije, pa sad pokušavaju biti Bošnjaci. Naravno, kao i svako drugo novokomponirano rješenje i to je nespretno i nesretno, jer to je teritorijalni pojam. Zar su i Hercegovci Bošnjaci? Ili: što se može postići ako su u Bosni muslimani Bošnjaci? Što su onda Srbi i Hrvati iz BiH? Oni su izgleda i toga svjesni, pa čujem na radiju da pokušavaju uvjeriti i Hrvate i Srbe da su oni isto Bošnjaci. Kao da ovi ne znaju da jesu Bošnjaci ako su iz Bosne, kao što sam ja Bokelj jer sam iz Boke kotorske. Ali i Hrvat! To su stvari koje ne isključuju jedna drugu.

Po mom dubokom uvjerenju, za muslimane će doista biti sretno rješenje ako shvate da im je najjednostavnije biti ono što jesu – Hrvati. Jer to nimalo ne umanjuje da su oni i muslimani. Pa Bože moj, to ne isključuje jedno drugo. Razlike između Hrvata katolika i Hrvata muslimana su uvijek postojale i postojat će. Ali to treba da nas oplemenjuje i obogaćuje, a ne da nas razdvaja! A treba stalno imati i na umu da će to biti najveći mogući udar velikosrpskoj politici! Najveći mogući udar velikosrpskoj tehnologiji zla!

Poslije ovakvog mog uvodnog izlaganja slijedili su mnogobrojni pozivi i rasprave. Mnogim muslimanima doista nije bila jasna razlika između teritorijalnog i nacionalnog određenja. Znao sam im reći:

– Čak i ako se i ne osjećate Hrvatima, poslije tolikog zla kojeg su vam nanijeli Srbi, na vašem mjestu ja bih to postao. Jer, što bi bila najveća moguća osveta Srbima, ako ne dva milijuna novih Hrvata.

Pa i:

– Meni je žalosno kad Muslimani koriste svoje vjersko opredjeljenje kao nacionalno, pogotovu zato što su taj “poklon” dobili od svojih najvećih krvnika. Zato bi bilo dobro da oni pročitaju knjigu hrvatskog mučenika Safeta Jaskića “Srbokomunistički zločin nad Bosnom”, u izdanje “Drine” iz Madrida 1967.

Koncizno i točno      

Pri kraju emisije vratio se g. Lasić. Bio je iznenađen što taj put dobiva mnogo više novčanih priloga od slušatelja nego inače. Tada su se počeli javljati i neki Hrvati s pohvalama upućenim mom nastupu. Tako je jedan slušatelj počeo s time da sam ja bolji voditelj od voditelja na hrvatskim radio programima u Melbourneu. Ali, na vrijeme je shvatio da je i g. Lasić jedan od njih pa se ograničio na tvrdnju da sam bolji od onoga koji to radi profesionalno g. Zakarija na SBS-u. Lasić je, ne bez zluradosti, komentirao:

– Ali g. Zakarija kaže da ima tri fakulteta.

Na to je slušatelj rekao:

– Ako g. Zakarija ima tri fakulteta, onda naš gospon profesor ima trinaest.

Javila se i gđica Katarina Brozović,  koja je inače zajedno s g. Lasićev vodila Hrvatski radio “Vukovar” koje se emitirao svakog petka. Pohvalila je moj nastup spomenuvši da je očito da sam ja matematičar jer moji odgovori su bili koncizni i točni.

Odgovorio sam joj s jednom šalom na račun nas matematičara:

Znate bila su dva čovjeka u balunu. Zapuhao je jak vjetar. Kada je vjetar prestao nisu znali gdje su. Pored njih je prolazio jedan čovjek pa su ga zapitali gdje se nalaze. Čovjek je zastao, razmislio i odgovorio:

– U korpi od baluna.

I nastavio svojim putom. Tada je jedan čovjek iz baluna rekao drugom:

– Ovaj čovjek je sigurno matematičar!

– Kako možeš znati?

– Pa ima tri razloga iz kojih to očito slijedi.

– !?

– Prvo, prije nego što je odgovorio, razmislio je!

Drugo, odgovor je bio apsolutno točan. I treće: odgovor ničemu ne služi.

Slušatelji “Hrvatskog radija Zemun” mogli su čuti Katarinin smijeh.

Poslije te emisije sve više i više ljudi u Melbourneu je znalo za mene. Jednom su me upoznali s jednom starom bakom.

– To je onaj profesor s radija.

– Jest, poznajem ga po glasu.

Naravno, brojke koje sam spominjao bile su one koje smo mi u Australiji mogli čuti. Jasno je da je to bilo vrijeme rata, tako su i one bile takve kako je odgovaralo onima koji su ih iznosili. Iako su mnogi Muslimani polemizirali samnom, ipak je moj nastup imao odjeka i kod njih. Tako je spomenuta brojka o 10 milijuna silovanja (objasnio sam je s višestrukim silovanjem svake od silovanih 30.000 muslimanki)  i ona bi trebala biti na čelnom transparentnu na slijedećim muslimanskim demonstracijama u Melbourneu.

Hrvatsku su morali priznati               

Kako su reakcije povodom mog nastupa bile izvrsne, prilikom mog dvotjednog posjeta Adelaideu, organizirao sam u Hrvatskom klubu predavanje o Boki, s tim da su me slušatelji potom pitali o svemu o čemu sam govorio i na “Hrvatskom radiju  Zemun”. Slušatelji su primijetili kako je nedavno u posjeti bio g. Mesić. Kazali su da njegovim odgovorima nisu bili zadovoljni, a mojim jesu. Branio sam ga objašnjavajući im da ljudi iz hrvatskih vlasti ne smiju o svemu otvoreno govoriti jer oni na svojim plećima imaju brigu o sudbini cijelog naroda.

Najteže je bilo braniti pomirbu. Znale su zbog toga, uz piće, pasti i teške riječi. Ljudi s pravom nisu vjerovali da je moguća preobrazba onih koji su do jučer slali Hrvate u zatvore i zbog kojih oni godinama nisu mogli doći  doma i vidjeti svoje najbliže. Ipak pokušavao sam ih uvjeriti da u trenutcima kada je država ugrožena ostvarenje pomirbe je izuzetno važno. Znao bih reči da su sve hrvatske stranke – pravaške stranke kad je u pitanju hrvatska država. Jesam li bio u pravu? Danas je očito da su tadašnje oporbene stranke sve drugo a ne to. Ali činjenica je da je kroz ovih deset godina mnogo državotvornih Hrvata napustile ove stranke, danas vladajuće stranke u Hrvatskoj, pa je doista moguće da u to vrijeme one doista i jesu bile onakve kako sam ih ja doživljavao ili samo želio da one budu takve. Vjerojatno bi Tuđmanova ideja o pomirbi i uspjela da svjetski moćnici nisu bili svo vrijeme protiv neovisne hrvatske države. Njima nije bilo teško osokoliti i nagraditi one kojima stvaranje hrvatske države nije bilo po volji, i iskoristiti ih u stvaranju onog što je danas na djelu – nove asocijacije po formuli 6 – 1 + 1, dakle Jugoslavija bez Slovenije, a s Albanijom. Ja tada i jesam upozoravao naše ljude kako svjetski moćnici nisu odustali od svojih namjera. Hrvatsku su morali priznati, ali učinit će sve da je ne bude. Ali za uspjeh im je trebalo mnogo više – bolest prvog hrvatskog predsjednika. Vjerojatno su znali i to da je veliki hrvatski književnik Petar Šegedin govorio kako u Hrvatskoj ima puno onih koji  strasno mrze svoj narod, ili pak August Šenoa kako Hrvati znaju biti samo sluge, ipak teško bi uspjeli u svom naumu bez predsjednikove bolesti. Oni su njemu bili dorasli samo u to vrijeme.

Zato su uspjeli i dovesti svoje poslušnike na vlast u Hrvatskoj. A zadaća poslušnika je vratiti stanje u Hrvatskoj na ono kakvo je bilo prije Tuđmana. Tako je i 31. svibnja 2001. glavni tajnik NATO-a lord George Robertson nakon sastanka s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem izjavio: “Cijela regija jugoistočne Europe mora se ujediniti jer će se inače raspasti u ruševine!” Naravno, svima je jasno da ljudi u Hrvatskoj ne žele nikakve asocijacije s zemljama kakve nam spremaju svjetski moćnici. Tako od predsjednika Mesića doznajemo: “Mislim da je to pogrešna interpretacija. Trebamo se ujediniti u traženju mira. Odnosno, moramo se okrenuti strategijskim ciljevima, a to su europski integracijski procesi. Područje bivše Jugoslavije treba stabilizirati. Nikome više ne pada na pamet zamišljati neku novu asocijaciju. Misim da su za Jugoslaviju bila dovoljna dva pokušaja koja su završila u krvi.” Ali, zar nije čudno da je glavni tajnik NATO-a o tome govorio neposredno poslije susreta s Mesićem? Zar glavni tajnik NATO-a doista može biti čovjek koji baš ne razumije o čemu je govorio s njim? A što znači demanti od predsjednika koji je toliko puta govorio neistine? Sjetimo se koliko puta je tvrdio da nije bio svjedok optužbe generalu Blaškiću? A hrvatski vitez je na osnovu njegovog neistinitog svjedočenja dobio 45 godina robije.

Da, doista. Oni su Predsjedniku bili dorasli samo u vrijeme njegove bolesti. Svi oni zajedno mogli su se nositi samo s bolesnim Tuđmanom.

Josip Pečarić, Pronađena polovica duše / Deset godina s Australskim Hrvatima, Zagreb, 2002. T