Piše: Mladen Pavković
U Hrvatskoj je dosad otkriveno oko 150 masovnih grobnica iz obrambenog Domovinskog rata. Na većini od njih nema imena i prezimena žrtava, već su napisane samo brojke. Ono što je još strašnije za te zločine iznimno je malo zločinaca odgovaralo.
Ostali su nekažnjeni
Stoga se danas mnogi s pravom pitaju o ukidanju Zakona o općem oprostu, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 20. rujna 1996. Ovim se zakonom dao opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se odnosi na djela počinjena od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. Na taj način iznimno veliki broj zločina pripadnika agresorskih postrojbi Srbije, Crne Gore, a poglavito onih koji su bili u zločinačkoj JNA (kao i domaće izdajice i dezerteri) ostali su nekažnjeni, iako su učinili brojna zvjerstva u vrijeme rata. Taj Zakon donesen je u dobroj vjeri, da se “primire” strasti, da se više “ne ratuje”, ali svjedoci smo da su ga oni koji su bili počinitelji brojnih kaznenih djela, koji su nas poglavito u vrijeme rata nazivali „ustašama“, naprosto zlorabili i da nam se sada smiju u lice. Hrvatski organi gonjenja svako malo pronađu nekog hrvatskog branitelja i ako ništa drugo, a ono ga optuže za neki navodni zločin prema Srbima, kao da su Srbi ratovali u Srbiji, a ne u Hrvatskoj.
Notorni pupovci
Ljudi poput notornih pupovca nikad i ne spominju ovaj Zakon, već se prave kao da za njega nisu ni čuli, pa neprestano ističu kako je u ratu bilo zločina na jednoj i drugoj strani. Nu, ako smo oprostili tolikim četnicima, -i navodnim ubojicama, onda zašto primjera radi Hrvatska nije donijela ili ne donese, recimo, Zakon o oprostu za navodna kaznena ratna i ina djela hrvatskih branitelja? Zbog čega kod nas ne funkcionira „komisija za oprost hrvatskim braniteljima“, odnosno zašto i zbog čega komisija za ovakve stvari (pri predsjedniku države) dosad navodno nije oslobodila ni jednog (ni jednog!) branitelja? Svaka čast, ako se varamo. Tko će, pitaju se mnogi, i kada odgovarati za sve one koji su pronađeni u masovnim grobnicama diljem Hrvatske? Još se ne zna sudbina oko 1.800 hrvatskih branitelja i civila. Vode se kao nestali, iako se pretpostavlja da su ubijeni. Srbi ne žele otkriti grobnice gdje su ih pokopali, (vjerojatno u Srbiji!?) bez obzira na Zakon o oprostu, koji se pokazao kao još jedan u nizu “promašenih”. Stoga se ovaj Zakon treba i mora ponovno preispitati, tim prije što smo svjedoci da Republika Hrvatska, kako smo već istaknuli, ne oprašta ni onima koji su bili na strani pobjednika, tj. hrvatskim braniteljima, koji su branili i obranili svoj narod i svoj dom. Neki poput pupovca, tomića, pavičića, goldsteina, klasića, frljića i sličnih, nikada ne će biti optuženi za ratne zločine jer su ratovali u podrumima, ili pak „čuvajući ovce podno Velebita“.
Pored toga, Ministarstvo hrvatskih branitelja trebalo bi pod hitno, kao „najljepši poklon“ objaviti Registar svih onih koji su oslobođeni na temelju ovog Zakona, tek toliko da znamo s kim živimo i s kim imamo ili smo imali posla.
Da se ne zaboravi! T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuIt’s hard to read this without feeling deep frustration. Zakon o oprostu je možda donesen s namjerom da se zaustavi daljnje krvoproliće i da Hrvatska krene putem pomirenja, ali u praksi je ostavio previše rana i nepravde. Istina je da su tisuće nevinih žrtava ostale bez pravde, a mnogi počinitelji se nikada nisu ni pojavili pred sudom.
Oprost može biti plemenit čin, ali samo ako postoji priznanje, pokajanje i istina – a toga u ovom slučaju uglavnom nije bilo. Dok se hrvatskim braniteljima često sudi i za najmanju sumnju, oni koji su rušili, ubijali i mučili ostaju zaštićeni. To stvara osjećaj da postoje “dvostruka mjerila”.
Možda je došlo vrijeme da se ozbiljno preispita ovaj Zakon i barem javno objavi popis onih koji su oslobođeni, kako bi društvo imalo jasniju sliku. Pravda ne bi smjela imati rok trajanja.