GLAVNE TEME

PATOLOGIJA HRVATSKE POLITIKE

29. lipnja, 2013.

Kapitalno djelo dr. Petra Vučića

Piše: Ante Matić

Ovo je peta knjiga Petra Vučića o kojoj pišem prikaz, a ne kritiku. Tko se u to razumije, posve mu je jasno zašto prikaz, a ne kritika.

Knjiga ima 710 stranica, tvrde korice, slova su otisnuta na kunstdruk papiru, a ono što je među koricama zanimljivo je, izazovno, misaono, kadšto sporno, neponovljivo, vučićevski prodorno.

U uvodnoj napomeni autor, među ostalim, piše:

„Dakako,  i dalje će svjetski hegemoni i domaće izdajice raditi na stvaranju Jugoslavije, pa i pod nekim drugim imenom, kao što su Jugosfera, Zapadni Balkan i dr. Stoga knjiga i s tog aspekta ostaje trajno aktualna kao i mnoge druge koje su obrađivale hrvatsko-srpske odnose.“

PSIHOLOŠKI NEDOVRŠENA NACIJA

U predgovoru zapela mi je za oko ova rečenica:

„Da bi se neka psihološki nedovršena nacija, kakva je hrvatska, dovršila, tj. postala od entiteta po sebi (naroda) entitetom za sebe (nacijom), ona treba napraviti anamnezu svoje povijesti pune političkih pogrešaka kao svoje ‘bolesti’ i kroz tu anamnezu suočiti se s istinom o sebi, koja prije toga nije istina nego laž, jer je cenzurirana i od nacije same, ali mnogo više od stranih hegemona.“ I knjučna rečenica:

„Dakle, cilj je ove knjige postaviti Hrvate pred ogledalo tako da vide obje strane svojeg moralnog, političkog, povijesnog i aktualnog lica: ono samosvjesno, samopoznato, herojsko i slobodarsko (ustaničko, ustaško), i ono mračno, još nesvjesno kolebljivo, sklono podčinjavanju, zaboravu i praštanju – padu.“

U uvodu je praktična ova rečenica: „Dužan sam napomenuti da je ova knjiga pisana pod pretpostavkom da čitatelj zna značenje pojedinih psihoanalitičkih pojmova uporabljenih u ovom radu.“ U prvom dijelu knjige Vučić piše o hrvatskom Edipovu kompleksu, vođi i ja i nad-ja, borbi Crkve i države, shvaćanju falosa kao označitelja, pitanju subjekta i hegemonije, Aristotelu i Freudu, patologji političkog centra, ženskom pitanju, gineokraciji kao postulatu hegemonije i ženi kao subjektu, ustaštvu kao deluziji, ustaštvu pod cenzurom, hrvatskoj naciji kao Hegemonovu pacijentu i mogućem povijesnom podrijetlu hrvatskog kompleksa krivnje. U tom prvom dijelu najzanimljivije je Vučićevo razlikovanje različitog djelovanja kompleksa krivnje u Hrvata i Srba. Naravno, Vučić ne bi bio Vučić da nije i u ovoj knjizi, i to baš u prvom poglavlju, progovorio još jednom  o hrvatskoj falsificiranoj povijesti, povijesnim istinama i zabludama, hrvatstvu i slavenstvu, jeziku, podrijetlu i autohotnosti Hrvata.

KARAKTEROLOGIJA NARODA I NJIHOVIH VOĐA

U drugom dijelu knjige autor piše o karekterologiji naroda i njihovih vođa, hrvatskom i srpskom kompleksu, karakterologiji nekih hrvatskih vođa i karakterologiji Hrvata i Srba, pa ispada, po Vučiću, da su Hrvati narod koji sebe nedovoljno voli, a Srbi narod koji sebe voli i previše. Hrvati i Srbi su dva naconalna duha koji se ne podnose. U ovom djelu nabrojene su, vrednovane  i sučeljene licem u lice pred magistrom života neke važnije hrvatske i srpske povijesne ličnosti, osobe važne u kulturi i znanosti, a posebno je zanimljiva uspredba i rasčlamba o Paveliću, Titu i Tuđmanu.

Treći dio knjige govori o teoriji kaosa i urote, predviđanju u društvenim sustavima, liberalnoj demokraciji, kaosu i ideololgijama, te na kraju determinantama liberalne slobode, globalizacije i kaosa i slobode. U četvrtom dijelu knjige nalazi se pogovor, popis literature i mišljenje prosuditelja o knjizi. Recezent Zvonimir Šeparović  naglašava kao posebnost i vrijednost ove knjige činjenicu da je  Vučić cjelovito i objektivno prikazao razlike nacinalnih karaktera Hrvata i Srba, što može postati jednim od temeljnih ključeva za razumijevanje odnosa tih dvaju naroda, njihovih neuspješnih suživota, baratimljenja i ratovanja, dok je Bjondić istaknuo kao najvažnije da je ova knjiga značajan doprinos političkoj samospoznaji Hrvata.