Na mramoru čitamo kako su žrtve Ivan Belajsa, Ivan Čavrak, Josip Đurak, Mijo Frankol, Stjepan Frankol, Ivan Kolenković, Stjepan Kolenković, Josip Maren, Mijo Margušić, Stjepan Margušić, Ivan Marković, Ivan Pavun, Josip Pavun, Juraj Pavun, Petar Perković, Ivn Pokas, Juraj Pokas, Ivan Šaranić, Stjepan Šaranić, Ivan Tumpak, Josip Tumpak, Petar Tumpak, Stjepan Tumpak, Stjepan Tumpak i Stjepan Vučak. Učiteljica u Mahovu Marija Domitrović, pak, ubijena je 4. prosinca 1943.i bačena je u Savu
Napisao: Josip Frković
Prisjećajući se svoga sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu i obrani NDH, u sastavu hrvatske domobranske Žestre, 95-godišnji Stjepan Belovarić spomenuo se i tragedije koja se 10. kolovoza 1944. desila njegovim suborcima iz bojne Željezničke straže u rodnom mu Mahovu. U spomen na taj događaj, koji se i danas s tugom prepričava u zavičaju hrvatskih pučkih tribuna, Stjepana, Antuna i Pavla Radića, 1994. Posavci su na pročelju područne osnovne škole postavili spomen-ploču “u sjećanje na žrtve partizanskoga terora”. Bili su i prije nedalekih susjednih Moslavaca u ivanićkom Kloštru-Ivaniću, gdje su pripadnici zločinačke srpsko-crnogorske 21. divizije Prve armije JA zloglasnoga generala Koste Nađa 5./6. svibnja 1945. strijeljali skupinu od 40 domobrana i civila, a tijela im pobacali u masovnu grobnicu u vrtu ondašnjega franjevačkoga samostana (danas karmelićanski – op. a.). Posmrtni ostaci hrvatskih ratnih gubitnika, ondje su ostali do danas, pa je sisački biskup mons. dr. Vlado Košić – kao i u nizu značajnih pomalo zaboravljenih povijesnih događaja za Hrvate – inicirao obilježavanje njihova posljednjega počivališta. Na pročelju samostanske zgrade, u nazočnosti velikoga broja tamošnjih civila, neposrednih svjedoka i nedavnih razvojačenih vojno-policijskih branitelja iz Domovinskoga rata, otkrivena je spomen-ploča, a u vrtu, baš na padini masovne grobnice, osvanuo je križ s opisom događaja iz zločinačke 1945. godine. Bili su ondje i članovi mjesnoga odbora za obilježavanje komunističkih zločina Kloštra Ivanića, te živući svjedok zločinačke represije Marijan Lopec. Križ što ga je uz molitvu za duše stradalih blagoslovio dr. Košić, izrađen je u kloštranskom “Izometalu”. Podsjetimo, riječ je o trećem obilježavanju prešućivanih stratišta i grobišta žrtava komunizma od pred sedam desetljeća na teritoriju Sisačke biskupije. Drugo je lanjskom gradnjom spomenika za sve nacionalne junake i mučenike stradale od strane velikosrpske i staljinističke jugokomunističke vlasti, uz potporu Sisačko-moslavačke županije, podignuto u Janji Lipi na području grada Kutine, Požeška biskupija. U Kloštru Ivaniću i samostanskoj kapeli biskup Košić održao je dojmljivu homiliju kazavši “Pred sobom danas imamo nevino pobijene žrtve. To su naši siromasi za koje se moramo zauzeti, koje moramo oplakati i koji imaju pravo na human pokop i žalovanje. S druge strane duhovna bijeda i najgora sirotinja su zločinci koji su bez duše strijeljali svoje bližnje, jer su ih mrzili i željeli uništiti. To je baš pravo đavolsko djelo; pravi sotona nije onaj kojega slikaju s rogovima, to je onaj koji je mrzitelj Boga i čovjeka, otac laži i ubojica ljudi od početka (Iv 8,44), kako je kazao za nj gospodin Isus…” Završavajući propovijed, biskup sisački je rekao kako su te užasne 1945. počinjeni i brojni drugi zločini bogubljenja ljudi bez suđenja i dokazane krivnje. Pozvao je stoga Vladu RH da ponovo uspostavi djelovanje Ureda za istraživanje komunističkih zločina koji je bivša vlast ugasila, te da ured istraži sve druge masovne grobnice diljem Republike Hrvatske. A bilo ih je 1700.
Nastava na livadama
Ali, vratimo se sjećanju na divljanje komunista u tzv. sisačkoj gornjoj Posavini i općini Martinske Vesi. Na spomen-ploči s imenima pogubljenih domobrana o polustoljetnoj obljetnici stradanja nalaze se imena domaćih domoljuba. Podsjećamo na njih temeljem istraživanja i nalaza Županijske sisačko-moslavačke komisije za istraživanje ratnih i poratnih komunističkih zločina, koju je predvodio pok. Siščanin, domobranski časnik i sudionik križnoga puta, Adam Zahirović. Na mramoru čitamo kako su žrtve Ivan Belajsa, Ivan Čavrak, Josip Đurak, Mijo Frankol, Stjepan Frankol, Ivan Kolenković, Stjepan Kolenković, Josip Maren, Mijo Margušić, Stjepan Margušić, Ivan Marković, Ivan Pavun, Josip Pavun, Juraj Pavun, Petar Perković, Ivn Pokas, Juraj Pokas, Ivan Šaranić, Stjepan Šaranić, Ivan Tumpak, Josip Tumpak, Petar Tumpak, Stjepan Tumpak, Stjepan Tumpak i Stjepan Vučak. Učiteljica u Mahovu Marija Domitrović, pak, ubijena je 4. prosinca 1943.i bačena je u Savu. Tijelo joj je pronađeno u nizvodnoj Ljubljanici i pokopano na župnom groblju sv. Martina u Martinskoj Vesi. Franjo Matleković je također bio pripadnik domovinske vojske, ali je u borbi s partizanima izgubio život 15. rujna 1942. Godinu dana kasnije, 3. kolovoza 1943., poginuli su domobrani Imbro Mihordin i Imbro Pavun. Prema sjećanju naše sugovornice Milke Šaranić (77), partizani su iza ubojstva članova domobranske posade jednokatnu zgradu škole zapalili i razorili.
– Nastavu smo imali na livadama, u dvorištima i kućama, te na drugim skrovitijim mjestima, vječito u strahu od partizanskih divljačkih naleta. Moj je otac s nekolicinom ljudi iz susjednih sela bio obični vojnik, ustaša. Bazu su imali na desnoj obali Save, u Ljubljanici. Bila sam dijete i mnogih se stvari iz toga vremena ne sjećam. U školu koja je bila jednokatna zgrada, poput one u susjednom Setušu, nisam uopće išla jer su je partizani srušili. U drugi ili treći razred išla sam kad je napravljena nova prizemnice. Njen otac Ivan Frankol, rođen 1919., nestao je na križnom putu,a mrtvim je proglašen 1993., usred još jednoga, Domovinskoga rata, u kojem su novi naraštaji Hrvata branili opstojnost naše domovine. Branili na ovim našim ratnim vjetrometinama.
Zapomaganje nesretnika u noći
Svibanjski dani bude sjećanja na događaje iz suvremene, ali i već dobrano poodmakle hrvatske povijesti u kojoj se dobar dio građana nerado spominje partizanskih oslobodilaca. Primjerice, na 5., 8. i 9. svibnja, dane partizanskog oslobođenja Siska i Zagreba, te sloma fašizma u Europi. Samostalni istraživač Marijan Lopec prve je postolujne 1995. u Konščanima, moslavačka općina Križ, vodio razgovor s Katom Horvat, rođenom 1917. Kazala je, među ostalim:
– Moga muža Josipa u svibnju 1945. partizani su vodili na strijeljanje u vrt samostana, ali im je pobjegao. O tim događajima kasnije nije želio govoriti i prisjećati se tih užasa. S punim povjerenjem, prišapnuo je mnogo toga. Dvije godine po završetku Drugoga svjetskog rata preselili smo u Kloštar-Ivanić, pa me jedne zgode poveo u blizinu samostanskoga vrta i pokazao mi mjesto gdje su komunisti strijeljali ljude. Ondje je i sam trebao zaglaviti. Domaći ljudi, međutim, kazivali su kako se poslije odlaska egzekutora još dugo u noć čulo zapomaganje umirućih nesretnika, rekla je Kata Horvat. I Marica Novosel rođ. Ipšin, rođena 1928. sjeća se tužnoga svibnja prije 71 godinu.
– U dvorište susjeda Šprajčaka I Mošteka partizani su dotjerali mnogo građana, među njima žena I djece. Jedan brkati Crnogorac razdvajao je 50 ljudi na dvije strane – jedne za koje je govorio da idu dalje i, druge, određene za smaknuće vezao žicom i zatvorio u podrum. Tukli su nesretnike, a sat iza ponoći iz samostanskoga su se vrta čuli pucnji. Ubijene su bacilli u domobranski obrambeni rov, a ja sam sve to s dvorišne klupe romatrala. Noću sam čula plač i uzvike “Zašto nas strijeljate”, a jedan je iskoristio nepažnju stražara i pobjegao. Bio je to Josip Horvt iz Konščana, koji nas je poslije često posjećivao. U srpnju i kolovozu, pak, u Kloštar su dolazili članovi obitelji pogubljenih domobrana iz Kutine i okolnih sela. Otkopavali su trupla međusobno vezana žicom, u namjeri da ih otpreme doma. Zbog velike vrućine i nesnosna smrada, morali su odustati od nakane. Predsjednik Mjesnoga odbora Franjo Vulinec, štoviše, naredio je skupini na čelu sa Stjepanom Novoselom da leševe ponovo zatrpaju. Sjećam se, domobranski je protupješački rov bio iskopan usred vrta, usred voćnjaka i ispod samostanske crkve, poviše bunara.
I Ivka Bradač rođ. Ipšin (1926.) dala je potpisanu izjavu komisiji za partizanske komunističke zločine. Sjeća se stradanja maloumnoga Horvatića zvanoga Sobački Đurek. Ne znajući kakva mu opasnost prijeti, pri nailasku partizana uzviknuo je “Slobodna Hrvatska!”, ali ga je ubrzo pokosio rafal partizana. Oni su se poput divlje rulje kretali i sa sobom odvlačili civile koje su najvjerojatnije usputno ubijali. Četrdesetak osoba zatvorili su vezane u podrum ispod samostana i crkve sv. Ivana. Tijekom užasne noći 5. na 6. svibnja svi su moji ukućani, susjedi Šprajačekovih Moštekovih, strahovali da netko u nas ne upre prstom. Za partizane svi smo bili ustaše. Moj je tata bio član HSS-a i zanimao se za politiku, brat Slavek je bio hrvatski domobran, a brat Vinko je kao domobran ranjen u borbi. Ocijenivši da će ga komunistički “oslobodioci” zarobiti, počinio je samoubojstvo. O užasnim događajima među ljudima se uporno u strahu od odmazde šutjelo, a pokušaj odvoženja domobranskih trupala je propao. Posmrtni ostaci tako i danas počivaju u vrtu karmelićanki. Moj tata je prolazio udbašku torturu po povratku iz Zagreba. Po nj su došli čazmanski udbaši i odveli ga u bjelovarski zatvor. Često sam mu odnosila hranu i sitne potrepštine. Osuđen je na 20 godina robije i boravio je u logoru Velike Pisanice. Mati ga je jedne zgode našla pretučena i nepokretna od zadobivenih ozljeda, pa je zamolila logorskoga liječnika da ga uputi u bjelovarsku bolnicu. Nekoliko dana kasnije, na žalost, tata je umro 28. kolovoza 1945. Doma smo napravili lijes i konjskom zapregom tijelo dovezli u Kloštar i ovdje ga pokopali. Svjedočim da su u Velikoj Pisanici uznici bili Kalčec i fra Šimunović iz Ivanića koji se nisu vratili s robijanja. Brata Slaveka Udba je odvela u Čazmu, pa je osuđen na pet godina zatvora koje je odrobijao u Velikoj Pisanici. T
