AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

PARTIZANI PEDERI

15. rujna, 2024.

Amerikanci su snimili već stotine i stotine filmova o njihovu ratu koji su izgubili u Vijetnamu, o pokolju Indijanaca, Afganistanu i koje čemu drugom, dok naši redatelji nikako da snime pošten i rado gledan film o našoj istini o Vukovaru ili Škabrnji, srpskim koncentracijskim logorima, ili pak o životu i radu Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića. Nije istina da nema ljudi koji znaju i koji bi se “bacili“ u ove projekte, ali problem je izgleda u tome da za sve što hrvatski diše –„nema novaca“

Napisao: Mladen Pavković

Svake godine samo na Pulskom filmskom festivalu  prikazuje se relativno veliki broj filmova, od kojih tek tu i tamo tijekom prikazivanja u kino-dvoranama diljem Hrvatske ukupno se sakupi gledatelja tek za možebitno desetak učionica đaka. Ti i takvi filmovi iznimno mnogo koštaju, a većina redatelja i producenata gotovo da i nema problema s pokrivanjem financijskih troškova. U toj „raboti“ poglavito sudjeluje notorni HAVC, ali i Ministarstvo kulture i Hrvatska radiotelevizija. Sada će nam na red prema svemu sudeći doći još jedna filmska afera, zapravo gotovo nezabilježena „filmska sramota“. Naime, mediji su objavili da je kandidat Hrvatske za nagrade Goya i Oscar film već dokazane promašene filmske redateljice Ivone Juke – „Lijepa večer, lijepi dan“. Ovo filmsko ostvarenje pored hrvatskih kulturnih i inih institucija financiralo je još nekoliko država! Čudo jedno!

Gej scene

Možda film o gej partizanima (prvobitno je trebao biti o gej hrvatskim braniteljima) nešto i vrijedi, ali problem je u tome da ga još „nitko“ nije vidio, osim onih koji su „morali“!

Pa, na koji se način onda biraju hrvatski filmovi za najviše svjetske kulturne nagrade i priznanja? Tko su ti „čarobnjaci“ koji odlučuju i o takvim stvarima?

To bi isto tako bilo, da malo karikiramo, da kandidati, odnosno igrači za nastup u Europskom ili Svjetskom prvenstvu u nogometu ili rukometu, budu oni za koje nikad nitko nije čuo, ali ni vidio kako igraju!

Oni koji su uspjeli vidjeti ovo „strašilo“ od filma tvrde da neće imati neki osobito odaziv kod publike, da će ga jedino „pohrliti“ gledati uglavnom gej nastrojeni  ljubitelji, tim prije jer su u njemu, kažu, takve scene odlično prikazane.

Međutim, nas zanima, što će se dogoditi ako ovaj film ne bude zapažen, ako ga proglase promašenim, hoće li producenti vratiti novac, ili će im već samo sramotno kandidiranje i dalje biti odskočna daska za nove, još veće promašaje?

Jadno je i žalosno i to da se Hrvatska godinama ne pojavljuje kao kandidat za Oscara s jednim koliko toliko dobrim i zanimljivim filmskim ostvarenjem, koji bi na neki način promovirao i Hrvatsku, a poglavito njezinu borbu za slobodu.

Amerikanci su snimili već stotine i stotine filmova o njihovu ratu koji su izgubili u Vijetnamu, o pokolju Indijanaca, Afganistanu i koje čemu drugom, dok naši redatelji nikako da snime pošten i rado gledan film o našoj istini o Vukovaru ili Škabrnji, srpskim koncentracijskim logorima, ili pak o životu i radu Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića. Nije istina da nema ljudi koji znaju i koji bi se “bacili“ u ove projekte, ali problem je izgleda u tome da za sve što hrvatski diše –„nema novaca“!

Akademik za plakanje

Prof. dr. Zvonko Maković se užasno uznemirio jer je već godinama u statusu suradnika HAZU, a on misli da je već odavno trebao i morao biti – akademik. Stoga se ove godine, na sreću i zadovoljstvo većine u ovoj kulturnoj instituciji, sam ispisao. Sada svako malo daje intervju, kao što je 14. rujna 2024. dao notornom Branimiru Pofuku (iste gore list) u kojem plače, pa plače, gotovo cvili.

„Svi“ mogu biti akademici, samo ne i on!

A ne može zbog toga jer ga po pravilima ove ustanove neće i ne želi većina!

Međutim, Maković je u cijeloj ovoj priči ipak našao čovjeka kojeg zbog njegova domoljublja i hrvatstva ne može podnijeti, a riječ je o časnom i uvaženom akademiku Josipu Pečariću, koji nosi ovu titulu punih 24 godine!

Za njega u „pofukovskom“ intervju Maković uz ostalo izjavljuje da je riječ o  jednom autodidaktu, koji se zamislite usudio  iznijeti svoje mišljenje o ovom povjesničaru!

„Josip Pečarić je u javnosti mnogo poznatiji po svojim  nakaradnim stajalištima koja bi se mogla kvalificirati opasno bliskim opcijama iz sramnog dijela  hrvatske prošlosti. On se zalaže za relativiziranje toga razdoblja, traži  legaliziranje simbola, poput ustaškog pozdrava, a stajališta prema Haaškom tribunalu posebna su priča. Dakle, on se očito iz hobija bavi poviješću i većina biračkog tijela HAZU ne prihvaća preporuku stručnjaka iz svojih redova, da bi se priklonila stajalištu nekog diletanta kada su povijesne znanosti u pitanju.“- ističe jadni i žalosni Maković.

Sad se postavlja pitanje, kako jedan „diletant“ poput Pečarića već godina može biti akademik, a jedan „bog pomozi“ znanstvenik ala Maković, koji navodno i dalje ljubi Tita, partiju i propalu državu, može jedino takvima „čistiti cipele“?

Ne, tu nešto nije u redu! T