GLAVNE TEME

OTPUŠTENI RADNICI SU ŽRTVE

11. rujna, 2014.

Moderna viktimologija od toga ne smije okretati glavu

Napisao: Dragutin Bauman

Nedavnim otpuštanjem radnika u tvrtci Gredelj nastavlja se kalvarija hrvatskih radnika i na tragu je već viđenog u sisačkoj Željezari, stoga tekstom – sažetkom mojeg rada objavljenog na VI. kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva, 14. do 16. lipnja 2013., Zagreb – Sisak – Baćin, koji je aktualan i godinu dana poslije, jer tisuće i tisuće radnika u Republici Hrvatskoj je u međuvremenu ostalo bez posla, hrvatsko gospodarstvo tijekom protekle godine dana, te svakim novim danom tone u sve dublju recesiju, javno ustajem, prosvjedom zbog socijalne neosjetljivosti i nebrige hrvatske političke i gospodarske elite prema svim hrvatskim radnicima koji su bez svoje krivnje ostali bez posla, poglavito prema radnicima sisačke Željezare u kojoj je i potpisnik ovog teksta radio četiri desetljeća.

KRALJEŽNICA CRNE METALURGIJE

Od sisačke Željezare koja je zajedno s Metalurškim fakultetom u Sisku bila kralježnica hrvatske crne metalurgije, što je i atribut državnosti, priznao to netko ili ne, ostali su ostaci ostatka bez obzira što je prije nekoliko godina, za vrijeme CMC-a, montirana u Čeličani nova elektropeć. S pravom se može reći da su radnici sisačke Željezare ŽRTVE maćehinskog odnosa države Hrvatske, za čije su stvaranje dali veliki doprinos tijekom Domovinskog rata, a osim toga, ŽRTVE su i okrutnog neoliberalnog kapitalizma, jer u slučaju sisačke Željezare u kojoj su se mijenjali strani gospodari, Željezara Sisak Nova d.o.o., Mechel Sisak d.o.o., CMC Sisak d.o.o. i danas ABS Sisak d.o.o, od jedanaest tisuća radnika (1990.g.), danas je taj broj ispod stotinu zaposlenih. U vrijeme zadnje prodaje Željezara je imala svega 1200 radnika, od kojih je dosta završilo na Zavodu za zapošljavanje i sa zebnjom iščekuju vijest o potrebi novih zaposlenika i eventualni poziv na posao od novog vlasnika.  Neprimjerena je situacija međutim, da se u sadašnjem vremenu kada su proizvodni pogoni utihnuli i radnici Željezare dobili otkaze, u Sisku pokreće inicijativa za obnovu skulptura smještenih po parkovima u okolišu Željezare, skulptura, koje su nastale u likovnoj koloniji Željezare za vrijeme bivše države. Potpisniku ovog teksta ne pada na pamet raspravljati o umjetničkoj vrijednosti spomenutih skulptura, neka prosudbu o tome donese struka, no činjenica je da je velikosrpska klika u Željezari za vrijeme bivše države angažirala u naprijed spomenutoj likovnoj koloniji uz ponekog hrvatskog umjetnika, većinu iz Srbije, naravno, za izdašne honorare. To je neprijeporna istina koju zna svaki Željezarac, ali to je tada bila tabu tema, i o tome se nije smjelo govoriti, no od 1990. godine više nije tako i konačno je vrijeme da se i o tome kaže istina. U situaciji kada su radnici Željezare ostali bez posla i ugroženi socijalnom bijedom, doista je neprimjereno da je prioritetnije inicijatorima obnova skulptura po parkovima oko Željezare od spašavanja radnih mjesta u Željezari! Na žalost i grad Sisak se tome pridružio i u zadnje vrijeme pune su naslovnice u tiskovinama „Vrijedne kulturne baštine u parkovima oko Željezare koja propada“. Zagovornici obnove skulptura u parkovima oko Željezare nisu se sjetili pokrenuti inicijativu da se utvrdi stvarna istina o žrtvama u Capraškoj šumi, žrtvama o kojima je svaka priča bila tabu tema, žrtvama koje nisu virtualna fikcija potpisnika ovog teksta, već nastojanje da se pokrene inicijativa istraživanja arhivske građe iz doba komunizma i da se sazna prava istina o tome.

RADNI LOGOR U CAPRAGU

Zagovornike obnove skulptura u parkovima u okolišu Željezare to ne zanima i zasigurno bi rekli da je to izmišljotina i neistina, jer o partizanskim zločinima se u Hrvatskoj ne smije govoriti. Svi koji tako misle prevarili su se, o tome se počelo danas govoriti i znanstveno utvrđivati protekli događaji, govoriti će se i danas i u budućnosti. A o čemu je ustvari riječ? O tajni, koju skriva Capraška šuma, približno 100 hektara hrastove šume stare 150 godina, šume u kojoj je izgrađena sisačka Željezara, a prostire se od Delka i Visokog Piškornjača  do Lasinja, a starosjedioci u Capragu, industrijskom predgrađu Siska, kojih je sve manje, dobro znaju o kojoj je šumi riječ i što se u tom dijelu događalo poslije Drugog svjetskog rata, kako su nestajali zarobljenici u radnim logorima koje su organizirali partizani u tom dijelu Siska, a najpoznatiji je bio na Viktorovcu. Radni logor bio je i u Capragu, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je 1948. godine počela izgradnja Željezare. Spomenuti logor bio je smješten između II Sektora – radničkog naselja i Kanaka – naselja u neposrednoj blizini, s nekoliko desetaka kuća. O tome zasigurno postoje pisani tragovi koje nitko od povjesničara do sada nije slijedio i pokušao ustanoviti koliko je ljudi nastradalo i nestalo i gdje su njihovi zemni ostaci, a nitko nije istraživao, jer to je za vrijeme komunizma bilo zabranjeno, a u vrijeme tranzicije nakon što je ostvaren tisućljetni san kada je ostvarena slobodna, nezavisna i demokratska država Hrvatska, tome se nije posvetilo dovoljno pozornosti. No, sada je doista zadnji čas da se o tome progovori, odnosno da se potakne istraživanje arhivske građe i da  povjesničari konačno iznesu istinu o tome što se događalo u radnim logorima u Sisku, i poglavito da rasvijetle sve tajne koje skriva Capraška šuma? To je najmanje što se mora učiniti u znak sjećanja na stradale žrtve partizanskih zločina počinjenih na području grada Siska. Dok se to ne učini, u znak sjećanja na spomenute žrtve ostaju spomenici, zidana ograda od crvene cigle oko Željezare i cesta od granitnih kocki koja se nalazi ispod „asfaltne“ ceste koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe s gradom Siskom, ceste koja se proteže od Željezare do grada Siska, završno s Rimskom ulicom (nekada zvanom Prvom ulicom). Naime, zidanu ogradu oko Željezare opsega gotovo 10 km koja i danas postoji, jednim dijelom smještena neposredno uz željezničku prugu, a većim dijelom kroz šumu unutar koje je izgrađena Željezara Sisak, te cestu od granitnih kocki koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe, s gradom Siskom izgradili su zarobljenici u naprijed navedenim radnim logorima. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime i mora joj se odati dužni pijetet. S viktimološkog stajališta definicija žrtve uglavnom prepoznaje žrtve zločina, ratova, prirodnih katastrofa, prometnih nesreća, nasilja u obitelji, a u novije vrijeme i mobbing-a na radnom mjestu, no do sada viktimologija – žrtvoslovlje, znanost o žrtvi, nije se bavila istraživanjem žrtve radnika koji je ostao bez posla ne svojom krivicom. U takvim okolnostima radnik koji je ostao bez posla i to ne svojom krivicom nije se smatrao žrtvom, a žrtva je, i tu činjenicu viktimologija – znanost o žrtvi mora  prepoznati kao nesreću u kojoj se nalazi radnik / radnica u okolnostima kad dobije otkaz. Osim toga, viktimologija mora prepoznati i nesreću članova njihovih obitelji u navedenim okolnostima. Ovaj tekst ima za cilj potaknuti promišljanje, da viktimologija – znanost o žrtvi u 21 stoljeću, u uvjetima okrutnog neoliberalnog kapitalizma, u uvjetima stvaranja novog svjetskog poretka prepoznaje ŽRTVU – radnika koji je ostao bez posla ne svojom krivicom, a time i bez temeljnih pretpostavki za život dostojan čovjeku i to je neprijeporna činjenica. Gubitku radnih mjesta u Željezari Sisak, danas ABS Sisak d.o.o., prethodila je višegodišnja propast Željezare Sisak i hrvatske metalurgije, čega su posljedice ŽRTVE – radnici. Gorka je to spoznaja koja potvrđuje da se hrvatska država odrekla crne metalurgije, strateške sastavnice razvitka gospodarstva. Žalosno je i sramotno da je dopustila takav završetak Željezare Sisak, jer za tako nešto 64 radnika Željezare u odori hrvatskog vojnika i hrvatskog redarstvenika nisu položili svoje živote na Oltar domovine u vojno redarstvenim operacijama tijekom Domovinskog rata, 220 ih je bilo ranjeno, a 12 radnika Željezare su bili ratne civilne žrtve. Uz činjenicu da je tijekom Domovinskog rata više od 3000 radnika Željezare prošlo kroz postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskih redarstvenih snaga s razlogom se može reći: “Za veliki doprinos sisačke Željezare i njezinih radnika u stvaranju slobodne, nezavisne i demokratske države Hrvatske, poglavito´90-tih godina u vrijeme UN-ovog embarga na uvoz oružja, “nagrada” su otpuštanja s posla, siromaštvo, tuga i jad !”

MAĆEHINSKI ODNOS DRŽAVE

Industrijska zona u kojoj je Željezara, nažalost, svakim novim danom postaje sve više zona sumraka u kojoj su radnici nekadašnje Željezare i članovi njihovih obitelji na rubu socijalne egzistencije i to je neprijeporna činjenica koja, očito je, političku oligarhiju na hrvatskoj političkoj pozornici previše ne zanima i ne brine, do kada? Osim toga, propast Željezare Sisak ima za posljedicu i neizravne ŽRTVE – radnike koji su ostali bez posla u gospodarstvu grada Siska i Sisačko moslavačke županije, ne samo u sadašnjem vremenu, nego i u budućnosti, uz poraznu spoznaju da u državi Hrvatskoj nema ni htijenja, ni odlučnosti za obnovom metalurgije na ovim područjima na kojima je tradicija metalurgije prisutna tisućama godina. Neprijeporna je činjenica da je za propast hrvatske metalurgije prije svega odgovoran maćehinski odnos države Hrvatske prema metalurgiji, do ne tako davno važnom segmentu snage hrvatskog gospodarstva i zasigurno jednom od atributa hrvatske državnosti, bez kojeg smo, očito je, nepovratno ostali, uz gorku spoznaju da svaka gospodarski uređena država koja drži do sebe to nikada ne bi dopustila. A što u uvjetima ugroze socijalne egzistencije, tuge i beznađa ostaje  radnicima Željezare Sisak, Gredelja, Kamenskog, Arena trikotaže, Dalmacijavina, Diokija u Zagrebu, Dine u Omišlju…. koji su ostali bez posla i na Zavodu su za zapošljavanje. Gorka spoznaja da su ŽRTVE i ako od te činjenice okreće glavu država Hrvatska, za koju su dali veliki doprinos tijekom svog radnog vijeka, tijekom Domovinskog rata, moderna viktimologija nema pravo okrenuti glavu od te činjenice!