KOLUMNA ČITAONICA

OSTALO SAMO CRNO PIVO

24. rujna, 2012.

Piše: Ante Matić

Andrija Vučemil, Onako s nogu, RINAZ, Rijeka, 2012.

Dnevni zapisi jednog luzera, kako sebe naziva pisac ove zanimljive i dojmljive knjige kratkih, pobudljivih prozno-pjesničkih minijatura skladno poredanih u niz , koji nije onako na brzaka, ili s nogu, kako to kaže autor knjige pjesničke proze. Naprotiv! Riječ je o nečemu trajnijem, stamenijem, dugovetnijem i ozbiljnijem od zbilje koju opisuje.

Zapisi ili pjesme u prozi naoko izgledaju jednostavne, onako više prozaične nego poetične, plitkaste dok letimično preko njih prelazite. Ali, ako pažjlivije zagrebete ispod površine i zađete dublje u rečenicu i ono o čemu pisac govori s nogu, gotovo se užasnete od spoznaje, kako lagano i nenametljivo priča svoju zlu sudbinu. Svako toliko vraća se na onaj proketi otok, na kojem je ostala njegova mladost i tisuće kriknulih sudbina, na Goli otok, na kojem je kao mladac tamnovao, patio zbog svojega domoljublja i bogoljublja. Kad se čini da pisac onako s nogu, na brzaka, kao đoja u prolazu nešto kaže, s nekim porazgovara na ulici ili u kafiću, izmijeni koju misao, otkrijete u nekoj rečenici ili stihu priču u pričuvi, koja čeka da bude ispričana u ime onoga dana koji nikad nije došao, a treba je i morao je doći zbog onoga koji je izgubljen ili zagubljen u priči. Može se reći kako je ova knjiga zapravo knjiga malenih priča u kojima je sročena velika ljudska bol i beskrajna ljubav za životom, pravdom, vjerom i nadom. Vučemil je pjesnik vjernik, koji svoju vjeru svjedoči iz dana u dan i koji pokušava isprilčati ono što se ne dade ispričati, otkriti ono što je nemoguće otkriti, iznijeti na vidjelo ono što ostaje zauvijek u hrvatskoj ponerologiji na nebeskoj galiji.

Ovo je saga o jednom gradu i ljudima koji se druže i prijateljuju. Oni su i u riječi i u slici. Naime, kad otvorite knjigu i hoćete čitati, iznenade vas glave dvanaest ljudi na crnoj podlozi. Dok gledate tu stranicu knjige, javljaju vam se neke slike i pitanja bez odgovora; slike jasne do nejasnoće i upitne do neodgovora. Od tih dvanaest glava tri su mi poznate. S jednom od tih glava (Boško) proveo sam djetinjstvo, s drugom glavom (Marijan)  rado sam htio biti u blizini, je od te glave ne dolaze misli od kojih boli glava i traća, zadnja glava na slici, glava moga zemljaka, prijatelja i kuma Andrije. Dvanaest glava, kao dvanaest stećaka u kojima su zanoćile neumrle uspomene na ono što Andrija umjesto njih priča, kazuje, šapuće, katkad viče, kliče, moli, kune i blagosivlje sve ono što je ljubeć izgubio u neka olovna vremena. Prije tih glava je obris grada u kojem su te glave i onaj koji onako s nogu, na riječkom korzu, zastane ili sjedne kraće, a katkad duže, priča što se dade ispričati ono nešto što nije za svačije uši. Ovdje je riječ o Duši. Na stotinjak stranica knjige pjesnik Vučemil se raduje s prijateljima kad su dobro i tuguje kad nisu. Preko njih i stanja duše, odgonetava tešku zbilju koja ih okružuje i u kojoj su zatečeni i zatočeni. Ta šetnja riječkim korzom, ispijanje kave ili crnog piva, pjesnik oživotvoruje u riječ i slici, opisuje, priča, upire prstom u zla na pomolu i ona koja su bila da se ne ponove, a sve zbog nade u boljeg čovjeka i vjere u Boga.

Jedna misao me zatekla, izenadila, prikovala za ono što je najljepše i najdublje u čovjeku, a ta misao, stih, rečenica, naoko pošalica, onako s nogu kazana, dok piju crno pivo Tomislav, pjesnikVučemil hoće reć onomu s kim stoji uz šank, da je od velikog i moćnog hrvatskog kraljevstva, prije tisuću i više godina, kraljevstva kralja Tomislava, ostalo samo crno pivo. Ta rečenica pošalica u sebi krije svu ljepotu i strahotu hrvatske povijesti. Od Tomislavovih 75 tisuća konjanika, 100 tisuća pješaka, 12 tisuća mornara, od gradova trđava, bedema, od blještavih odora i svijetlih mačeva, od pobjeda i slavoluka, od pobožnog i hrabrog puka, od punih pehara i dvorskih uzdaraja,ostalo je samo crno pivo.

Kad sam prvi pu naletio na tu misao o izgubljenom kraljevstvu i crnom pivu, nisam pridavao neku veliku važnost. No, kad sam drugi put naišao na tu istu misao, na tu rečenicu kao pošalicu, da je od kraljestva kralja Tomslava ostalo samo crno pivo, gotovo sam se užasnuo od teške spoznaje i istine, koju smo nadživjeli. Ovo je tek mali zalazak u Vučemilov labirint riječi, misli i stihova. Ako bih htio zaći dublje u priču sa svake stranice, priči ne bi bilo kraja, kao što nema kraja Vučemilovu pričanju o prijateljima, o svojoj muci na Golom otoku i o onome što se događa u zemlji Hrvata.

Nakon svega, javlja se misao, nijema i stroga, kao sudbina, koja vraća na crno pivo i izgubljeno kraljevstvo; misao o zbilji koja zabrinjava i navodi na pomisao da bi i od ovoga današnjeg “hrvatskog kraljevstva”, ove države, moglo ostat hrvatsko crveno, komunističko pivo!

STRINA SMRT

Marko Bajto, Ta bio slovlje, HKK ECO- BAYTO, Zagreb, 2012.

Malo lirsko remek-djelo pjesnika Bajte, koji neumorno slika na beskrajnom platnu svijeta i svoga zavičaja sliku, koja, kad se radi o svijetu nalikuje slici Doriana Greyja, kad o zavičaju i pjesnikovoj postojbini duha, onda ta slika svjetluca u tami vremena poput krijesnice.

Sveti je Franjo smrt nazivao sestrom, a Bajto je zove strinom, pa kaže :

Stani smrti, stani strina, evo tebi crnog vina,

Pa pogledaj moja djela pa pogledaj moje ruke,

Koliko je samo muke, koliko je samo noći

do ovoga djela doći.

Ova nevelika zbirka pjesama više govori nego neke debele knjižurine.

Recezent mudruje da je Bajto pod utjecajem Tina Ujevića i Ante Šimića, svojih zemljaka i slavnih predaka, pa kaže, da od Ujevića  crpi “svemirske vizije”, a od Šimića “ekonomiku izraza”. Majetić zaključuje, kako pjesnika Bajtu čini zanimljivim “njegova razapetost između pastiorale zavičaja i kamijevskog potrošača dnevne štampe”, pak iz toga izvlači neki svoj konačni sud, da je Bajtina poezija “ Sraz tih oprečnih načina življenja literarno je transponiran sada već prepoznatljivim rkopisom.” Dakle, radi se o rukopisu. Svaki bi pjesnik trebao imati svoj rukopis, svoj stil, svoj način izričaja, kao iz prsta isisan, jedini, neponovljiv, ničijem isti, od svačijeg različit, ničijem istovjetan.

Bajto gradi svoju kuću jezika, od ljudi i kamena, maslina, vinograda, koza, ovaca, vučjih tragova, kamenih bregova , vrtača, gromača, od  suza i uza, od žuljeva i uzlova, ženskih ruku i lica, kojih se oči ne mogu nagledati, od sudbina koje se ne mogu oplakati, od godina, doba, dana i megdana, rana, boli nepreboli, magla, mjesečina, vedrina, mrklina, paklina, dažbina, vražbina, svetinja…Knjiga se otvara stihovima:

Putuj moje Bikovo u svom postojanju,

skupa s nama u tišini, nečujno, daleko,

prema sredini našega sraza.

Pjesnik Bajto je krenuo na dalek put i s njim putuje njegovo Bikovo, pa njegova Zagora, pa njegovo selo, pa žege, vrućine, krš, berbe, guvna i koljiva, derneci, gimnazija, pa mater, sestra, čovjek s frontinom, strina Zorka, kameni ljudi, kamene priče, baka, stričevi, kiše i gromovi, did Levan, kum Mate, ujac Šime, tetka Stana, dobra Vila, vilenjak Jure, dva brdašca i šumica, prva ljubav, carica Marija Elena, mrtvi bogovi, sloboda, djetinjstvo, lelek nomada, tuga, sjetno vrijeme i budućnost. Sve to s Bajtom putuje na nebeskoj galiji, kroz neka daleka vremena i neka bliska, sudbinska, neka spodobila i obličja, lica i naličja.

Putujući s pjesmom u srcu “traži novog pjesnika” kroz suton, kojeg “jašu cigani,mjesečinom umotani,crni, garavi, daleki.” Na tom putu u nigdine Jezik se znoji, a veliki netko u koga se zakljinje, kojemu se molimo i u kojega se nadamo, pjesnik dvoji: Gospodar stvara ili nas vara…Kad je zašao dalje u stari svijet i dublje u nespokoj, u sitniš stoljeća, kako bi to rekao Vida, pokušavajući sagledati što se dogodilo onima koji su prije njega putujući gradili put i živeći umirali, pjesnik zaključuje svjestan teške spoznaje o prolaznosti i ništavnosti ljudskog živita:

Tisuće mojih slojeva ispraše velike i daleke rijeke.

Idući putem koji nikamo ne vodi, odjednom je zastao i zavapio u krvavo podnebesje pod kojim je rođen i pod kojim diše i bitiše “htio sam nazad u majčinu utrobu.” Kad je ušao u svijet poezije, pjesnik shvaća da je došlo vrijeme sna i jave Putujući između visokih stabala i pustih oranica, na izlazu iz šume kaže: Na stablima vješala, vješala za pjesnike. Na kraju je “objesio brige o galaksije”, popio rakiju “plamenku sa stoljetnog trsa,” krenuo je dalje “blagošću franjevaca”, e da bi na tom dugom, tegobnom putu izgubljene utješio “pričom bez riječi”, a sve kao da vodi tamo gdje Sinovi slobode stasaju za nove otkose, čitaj za nove ratove. Pri kraju knjige pjesnik Bajto cinično kaže: Budućnost miriše na lubenicu. I dovikuje onima kojima se silno žuri i koji srljaju kroz svoje male živote u sjetno vrijeme: Požuri narode, jer ubrzo odlazi! Tko? Budućnost.

Bajto ima svoj stil, jezik, svoju milozvučnu ikavicu, koja je pitka i slatka poput mlijeka materina. Kakva šteta što su nam neki budalaši nametnuli neki standardni hrvatski jezik, neku ijekavicu, a odbacili ikavicu, kojom je govorila i govori većina Hrvata. Bajtina ikavica je poput gorskog potoka, koji izvire iz grla klisure i teče kroz hridine, gudure, šume i šumarke, grgolji između vinograda, vrtova, domova i grobova, i otječe tamo gdje nema više priče, ni pjesme, ni riječi, gdje caruje tmina i tišina  gdje se ne čuje zvono, ni zvuk roga, tamo do rajskih vrtova i Boga.