ORGANIZACIJA FINALA DAVIS CUPA NIJE BILA DOBRA, NI ARENA NIJE BILA NI DUPKOM PUNA, A ULAZNICA NIJE BILO U PRODAJI

ORGANIZACIJA FINALA DAVIS CUPA NIJE BILA DOBRA, NI ARENA NIJE BILA NI DUPKOM PUNA, A ULAZNICA NIJE BILO U PRODAJI

2. prosinca, 2016.

 

 

Mnogi kojima su karte došle na kućnu adresu, a nisu ih bili u stanju niti iskoristiti, vratiti (što se u slučaju ne iskorištavanja pristojno čini, barem oni odgojeniji) ili pokloniti tako da su nažalost mjesta u Areni nisu bila popunjena do kraja, bez obzira na pumpajuće komentare kako niti jedno mjesto nije ostalo slobodno u prepunoj Areni.

Kako prepoznati nenavijača? Treba li mu zabraniti ulaz u dvoranu? Moraju li se prisiliti ili pismeno obećati da će pjevati, navijati, smetati protivnika kad servira? Mora li se dolaziti odjeven u nacionalni dres? Koji su kriteriji?

Napisao: Šiško Španiček

Tri dana teniskog praznika, finala Davis Cupa u Zagrebu prošla su vrlo brzo i sportski bolno za hrvatske navijače. Utreptaj oka završeno je još jedna u nizu razočarenja na koja smo posljednjih godina sa časnim izuzetkom ovogodišnjih Olimpijskih igara uglavnom navikli.

Pripreme za finale Davis Cupa trajale su ipak nešto dulje od samog vikenda finala. Za one iskusnije gledatelje prvi problem s kojim se trebalo suočiti pri realizaciji sudjelovanja na finalu bilo je pitanje ulaznica. I njihova nabava. Trebalo se dosjetiti tko u situaciji u kojoj će biti ponuđen dio dvorane u slobodnoj prodaji na 2.katu (i koje su navodno planule u roku od jednog dana) ima mogućnost pribavljanja ulaznica iz kojih se tenis može pratiti iz pristojne perspektive, a da vas iza toga ne zaboli vrat. Kad je bilo vidljivo da HTS kao uostalom i drugi organizatori ne želi upravljati prodajom svih mogućih slotova karata već će veći dio preuzeti profesionalni dileri, (kako je ta prodaja na kraju završila da se isčitati i iz novinskih potpisanih članaka ogorčenih kupaca takvih aranžmana) a to iz iskustva znamo da osjetno poskupljuje cijene, za prosječnog je gledatelja nažalost glavni moto ostao Danteov „…lasciate ogni speranza…“. Srećom, vratimo se na one iskusnije koje sam spomenuo, dosjetio sam se tko bi mogao posjedovati određenu količinu karata i čak štoviše, kako bio sam ih spreman platiti bio sam poprilično optimističan. Na taj je način bilo lakše tražiti ulaznice. Ne kao mnogi kojima su karte došle na kućnu adresu , a nisu ih bili u stanju niti iskoristiti, vratiti (što se u slučaju ne iskorištavanja pristojno čini, barem oni odgojeniji) ili pokloniti tako da su nažalost mjesta u Areni nisu bila popunjena do kraja, bez obzira na pumpajuće komentare kako niti jedno mjesto nije ostalo slobodno u prepunoj Areni. Iskreno, sumnjam da bi netko tko je kupio kartu odlučio u posljednji tren ne doći na finale koje će vjerujem u prosječnom životu teniskog poklonika za Hrvate ostati vrlo izgledno „once in the lifetime“ Usput, na kraju sam karte ovisno o poziciji bio u mogućnosti čak i birati. Zanimljivo, zar ne?

Zbivanja u publici

Glavna je prepreka premoštena i petak 25. studenoga je stigao. Počeo je meč. Arena jest najveća hrvatska polivalentna dvorana, nažalost poprilično neiskorištena, i to se vidjelo na prvi pogled. Jednostavno nije bila uređena za takav spektakl. Isprika ukoliko je ITF zatražio tako oskudno brendiranje, no sve je trebalo na nešto ličiti, a ne da je izvješeno nekoliko zastava i da medijski partner(?) ima napuhani balon na ulazu. Gledatelji su bili pripuštani u dvoranu na malenom broju kontolnih uređaja. Vrlo se dobro zna da gledatelji stižu gotovo uvijek u posljednji čas i za to je trebalo biti pripravan. Znam da se može komentirati da bi na događaj trebalo stići i ranije, upravo radi komotnijeg ulaska, no…

Nadalje, nevjerojatno je da na hodnicima arene nije bilo ekrana na kojima bi se mogao pratiti meč unutar dvorane dok čekate na ulaz u pauzi između dva gema jer ste izašli protegnuti noge, ili popiti piće.

Ponuda tzv. merchendisinga (majica, kapa, i raznih potrepština poput šalica, otvarača, znojnika…) bila je vrlo oskudna. Znam da kao nacija ne naginjemo prevelikoj rastrošnosti za takve namjene, no znalo se da dolazi veća grupa argentinaca, niti za njih nije bilo pripremljeno ništa posebno i odgovarajuće.

Šankovi (barem moj) je dočekao stanku nakon prvog meča prvog dana nespreman. Osvježenje se čekalo i više od 10 minuta što je neprihvatljivo, a sve zato jer je nedostajalo točionika za pivo i pripreme nakon završetka meča kad se zna da će biti velik pritisak. Povrh svega učinilo mi se da niti djelatnici na šanku baš i ne barataju spretno čašama.

U Arenu/organizaciju moram uvrstiti i najblesaviju ideju dosad, sviranje uživo jednog zabavljačkog benda. Nagledali smo se dosad na utakmicama i tamburaša i pleh glazbe i trubača, ali ovakve, usput još vrlo površne glazbenike, nikad. Pa imali su mjesece da smisle barem nekakve pjesmice, a ne da na zvuku poznatih pjesama izvikuju imena igrača i naše države. Doduše, ne htijući biti prekritičan skidam kapu kako su profesionalno otrpjeli zvižduke koji su drugi i treći dan pratili njihove nastupe (prvi su nas dan iznenadili, pa nismo bili pripravni reagirati na takvu bedastoću). Ne želim prejudicirati, ne znamo koliki je bio proračun za marketing, ali marketinški gledano finale nije bilo popraćeno na kvalitetan način.

Navijači i/ili gledatelji? Moj pogleda na ovo pitanje koje se provlači kroz medije i razne forume na kojima nema strpljivosti više od jednog retka, a da se ne prethodniku ne spomene bliža rodbina načelno izbjegavam, no ono što bih htio napisati je da sam ja na utakmicama prvenstveno gledatelj, a nešto manje navijač koji bi trebao što? Vikati i pjevati cijelo vrijeme dajući podršku repki, igračima, trenerima da uspiju dati kvalitetan savjet tim istim igračima? Povičem ja vrlo često, daleko od toga da neću ispjevati navijačku pjesmu, no nažalost nemam namjeru, kao što su to činili argentinci nemalo puta osjetno stariji od mene, stalno skakutati i pjevati, larmati, skakutati… nemam za to snage niti volje. Sorry guys!

I pitam se nakon tih napisa, što sad. Kako prepoznati nenavijača? Treba li mu zabraniti ulaz u dvoranu? Moraju li se prisiliti ili pismeno obećati da će pjevati, navijati , smetati protivnika kad servira? Mora li se dolaziti odjeven u nacionalni dres? Koji su kriteriji?

Hrvatski navijači nisu bili loši, s time se jednostavno ne mogu složiti. Možda je jedina vidljiva razlika da su argentinski navijači više poskakivali i mahali rukama nego naši koji su se dizali na noge uglavnom nakon dobro odigranog poena.. Količina navijačkih pjesmica je i s jedne i s duge strane bila relativno skromna, možda su argentinske malo pjevnije i to je sve. Vjerujem da je njihova uniformiranost bila dodatni bonus na njihovu razigranost i opći dojam na koji su dobili više bodova od hrvatske publike. Iskreno gledajući oko sebe nisam baš primijećivao previše ljudi kako tipkaju po svojim gadgetima kako to inače zna biti na košarkaškim, nogometnim ili rukometnim, pa čak i hokejaškim utakmicama! Uglavnom su pratili igru. Povrh svega boraviti u dvorani 7 sati prvi dan, 3 sata drugi dan, i treci dan 8 sati nije niti malo jednostavno. Čak, usudio bih se reći, iscrpljujuće. Još i danas osjećam posljedice.

Argentinci s druge strane su drukčiji mentalitet, barem kad se o sportu radi. Kako sam imao prigodu nekoliko puta boraviti u Argentini koja mi inače se jako svidjela kao zemlja napisat ću da u Južnoj Americi nisu baš previše omiljeni, a zašto je tome tako i sami ćete zaključiti pogledate li postotak bijelih ljudi u tom zemlji za razliku od susjeda. Njihov aristokratski odmak od tih istih susjeda s kojima dijele kontinent i ljubav prema azul celeste bojama je neprikosnovena kao i ponos na nacionalne momčadi. Zemlja u kojoj živi 10 puta više ljudi od naše, i koja je 50 puta prostranija može priuštiti većem broju ljudi da proputuju pola svijeta kako bi nazočili finalu Davis Cupa. Iako, dobar je dio njih stigao na produljeni vikend iz jedne od europskih zemalja u kojima žive i rade. Drugačiji su i što sad? Da smo dobili, njihovi bi navijači dobili redak u novinama, je, bili su sjajni..super..bravo,, ali naši su osvojili salataru.

Orsanic se na klupi naradio

Igra i igrači – sport je uglavnom egzaktan. Pobjeđuju oni koji su brži, skoče više, bace dalje ili skupe više bodova. Momčadski su sportovi malo zaribaniji jer i suci mogu imati određen utjecaj. Stoga oni mudriji koji se žele baviti kvalitetno sportom izabiru pojedinačne sportove poput atletike, plivanja, skijanja, tenisa… Krajan se pokrio onime što ima. Čorić je nesretno ispao iz rotacije i ostali smo na Čili i Karlu.

Marinu se nema što prigovoriti, izvukao je rezultatsko potonuće protiv Delbonisa, a protiv Delpa je odigrao sjajna dva seta. Malo ljudi će moći pronaći bitan sastojak njegova poraza. S tribine je izgledalo da je napustio nit vodilju koja je svijetlila u prva dva seta kao strategija u kojoj ne može izgubiti, konstantan pritisak na Delpov bekend (on ipak nema tako brze noge kao Fedex pa da se može izvući na vjerojatno najjači forhend u svijetu muškog tenisa) i tu mu se otvaralo dosta prostora za sjajne bekend paralele koje je Čilić uredno pospremao u Del Potrovo polje. Del Potro doduše igra stravično sporo, stanke na poenima su preduge, to svjesno radi i razbija ritam. Forhend više, nakon tih operacija nije onako „lopatast“ kakav je bio ranije, ali je i dalje strašno brz i snažan. Kretanje mu je sjajno za čovjeka koji je 10kg teži od Čilića i ima skoro 2 metra. Mentalno je bio strašno jak i to se vidjelo u svakom poenu.

Prema Karloviću imam velike simpatije, zagrebački dečko koji u 38-oj igra na tako visokoj razini. Ali on u Zagreb nije došao mentalno što je vrlo bitno za ovakav tip natjecanja. Ako ne upali jedna ideja u igri, moraš imati barem još jednu. To u meču protiv Argentinace nismo uspjeli vidjeti kod Karlovića.

Dodig je posebna priča. On je toliko kvalitetom odskakao od ostale trojice u dublu da su mi ponekad njegova rješenja i poeni bili nestvarni. Uživao sam gledajući ga. Nadam se da će i s drugim partnerom iduće godine biti uspješan na ATP touru.

Čorić nije igrao, nije bio spreman prema tumačenju HTS-a, dečec se navodno zbog toga naljutio. Navikni se Borna, život nije pravedan. Hvala za Belgiju, SAD, ali danas nisi spreman.Shvaćam Krajana i njegovo razmišljanje da je bolje imati zdravog Škugora umjesto rekonvalescenta Čorića. Čovjek nije kockar. Što da se Karlo ozlijedi prvi dan, a Dodig prema navodima više ne igra singl? Uostalom, Čorić ima još deset godina ispred sebe igrana u DC.

O argentinskim tenisačima osim o Del Potru znam(o) malo. Ono što smo vidjeli u Areni su njihov junak Del Potro o kojem su mnogi napisali i previše, od operacija zapešća obje ruke, preko skoro 3-godišnjeg pauziranja na touru, do slomljenog prsta u finalu. Meni se osobno kao i kod Delbonisa najviše dopala njihova ideja kako pobijediti u meču protiv suparnika. Mayer je bio vodonoša u dublu, iako je imao zanimljivih i odličnih poteza u igri s Delpom.

I na kraju jedna činjenica koju je možda malo ljudi imalo priliku zamjetilo, a meni je nekako zapala za oko. Naše gore list izbornik argentinske momčadi, Daniel Orsanic bio je prava pomoć Juan Martinu u meču protiv Čilića. Od masaža umornih nogu, do njihova hlađenja vrećicama s ledom, pripreme energetskih pločica, sve je to čekalo Delpa kad se jedva kao na izdisaju snaga dovlačio do klupe na pauzi između gemova. Orsanic se na klupi baš fizički naradio mnogo, ali očito, isplatilo se. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code