UERKA 2

ORDO AB CHAO

9. kolovoza, 2011.

Piše: Miro Glavurtić

Red iz kaosa, Ordo ab Chao, deviza je masona 33° škotskog obreda. Deviza određuje politiku i naših dana, rastućeg i programiranog kaosa. Stari poredak se ruši programiranim kaosom, revolucijama, anarhijom, «nadrealizmom u službi revolucije», ludibriumom, dadaizmom i neredom svake vrste, pa i teorijom Kaosa u znanosti i u duhovnosti, na primjeru američkih sekta. Jer postoji duhovnost, ali je poludjela. Iz Kaosa se stvara Novi svjetski poredak. To se izražava dijalektičkim parom: Solve et Coagula. Rastoči i Spoj. Razbij i poveži. Neki demonolog je rekao da postoje dvije vrste đavola: jedni od reda stvaraju nered, drugi od nereda stvaraju naopaki poredak stvari; Izokrenuti svijet; veliku globalnu inverziju. Stanovnik tog svijeta je Držićev Čovjek nahvao.

Kerry Thornley i njegovi suradnici utemeljili su sektu na neredu, Kaosu, rastrojstvu. Njihov bog nije mudri i dobri Stvoritelj, koji je stvorio Red. Njihov bog je Luda Žena, Eris, jedna od boginja starih kultova, koju su Rimljani zvali Discordia. A Bog onima koji se rugaju Njime oduzme pamet. U svijetu bez Boga sve se doima ludo. Da ne bi poludio u tim i takvim bogohulnim operacijama, govorio je Eliphas Levy, moraš već biti lud.

Osobito su se rado, i RAW i Thornley, rugali na račun odvjetnika Jima Garissona. Dakako da je RAW prišao sljedbi diskordijanaca. Odvjetnik Garisson, «Smiješni zeleni džin», branio je unaprijed izgubljenu stvar: da je Oswald Lee Harvey u najmanju ruku žrtveno janje, unaprijed određeno za klanje, kao što se i u nas zna naći neko beslovesno biće, u nekoj štali u Zaprešiću, koje će, volens-nolens, preuzeti na sebe tuđe grijehe.

Tko zna koliki je doprinos RAW-a i Thornleya u zagađivanju istine, oko smrti JFK-a. Možda to najbolje zna Jim Garisson. A znam i ja, jer Uerka kopa po starim agendama i knjigama; ne dopušta da topik zamre i da se odustane od Istine. Smrt JFK-a ostala je u amanet mnogima u Americi i u svijetu, koji ne žele zaboraviti događaje i za koje nema – zaboravljenih slučajeva. Oko Jima Garissona stvarala se konfuzija. A u konačnici, RAW će napisati da je Oswald Lee Harvey lik jednog romana. Ali će se iznositi i druge manje ili više čudnovate hipoteze. O «drugom Oswaldu» pisao je profesor Popkin u knjizi The Second Oswald. Pretpostavljalo se da je nekolicina njih bila u toj ulozi. Između ostalih, i osnivač sekte Diskordije, Kerry Thornley. Još jednom će se utvrditi da se đavo hrani šalama. To će shvatiti i RAW. A osobito Thornley.

Evo kako se to zbilo: počelo je, dakako, u New Orleansu, u Louisiani. Dva momka su tamo služili u Mornarici; Marines su elitne postrojbe. Jedan od njih je bio Oswald Lee, a drugi Kerry Thornley. Stanovali su u istom kvartu, nekoliko blokova udaljeni. Priča se nadovezuje na Jungovu teoriju sinkroniciteta. Jano Watts je to zvala Net koincidencija, RAW je govorio o Centru kozmičkih koincidencija, i smatrao je da je i on osobno u središtu njegova djelovanja. Odvjetnik Jim Garisson je tu pojavu zvao Propinquities. A Šejka ju je zvao Fluktuacijom slučaja, i to poslije čitanja jednog ruskog SF pisca. Mislim da će Uerka reći posljednju riječ. Jer ne zaslužuje da pojava bude bez daljih odjeka.

SMRT JFK-a

Tko zna koliko bi se Thornley rugao s Garrisonom, iluminatima i sa smrću JFK-a da stvari nisu krenule naopako po njega. Tada je odustao od diskordijanskih kontraverza i magije ekstrema, koja slijedi paklenu logiku: da = ne. Garisson je teško shvaćao tu igru. Ali i Thornley će odustati od nje, kada se u javnosti pojavi neki Robert Byron Watson, čiji ga je slučaj definitivno zbunio. Moram vas upozoriti da se ovdje prije svega radi o elaboraciji opasnih knjiga, a onda o svemu drugom. Opasne knjige sadrže opasne tajne; tek one zahtijevaju policiju koja čita tekst, na čemu je inzistirao i Stevan Dedijer, ali s malo uspjeha. Jer u Hrvatskoj se općenito malo čita, pa ne čita ni policija. Opasna knjiga, puna gnusoba, ali i zagonetki koje treba tumačiti, jest i trilogija Illuminatus. I knjige teologa religije boginje Eris, među kojima je od najvećeg ugleda bio Gregory Hill, koji je napisao njihovu bibliju, Principia Discordie.

Robert Byron Watson pojavio se niotkuda; iz tajanstvenih dubina Amerike i osobne magle, ili bunila, u koje je bio utonuo. Osobno je vjerovao da su mu isprali mozak i pripremali za atentat na Martina Luthera Kinga, u Atlanti. Svjedočio je pred policijom o tajanstvenom  Mr. M–u. Ali mu F.B.I. nije vjerovao; vjerovali su mu sljedbenici Martina Luthera Kinga, osobito oni boje mahagonija. Watson je odmah poslije prijave doživio mnoge neugodnosti. U kuću su mu upali zakrabuljeni ljudi i pretukli ga, pred majkom s kojom je gledao TV. Oduzeli su mu sve dokumente. Sve identifikacijske karte, IK. Ukrali su mu identitet. Mi smo takve krađe identiteta vidjeli na filmu, na temelju autentičnih zbivanja i stvarnih ličnosti. U New Orleansu se pojavljivao lažni Watson, s ukradenim dokumentima. U filmu je osoba bez identiteta nemoćna. Gubi svoje imanje i novac u bankama. I Watson je očajan. Thornleyu sve odjednom postade jasno. Net koincidencija. Pattern slučajnosti koji se prostirao širom Amerike, oko serije atentata, i činio jedinstvenu cjelinu. Iz svog zamagljenog pamćenja izvuče sjećanje na New Orleans, godine 1963. Iskrsnu slika Mr. M–a. I Tonrnley ga je znao, kao i R. B. Watson. Bit ću slobodan, jednoga dana, osloboditi svoje sjećanje, i ovako udaljen od New Orleansa, kao starac koji nema čega da se boji, progovoriti slobodnije o Misteru M–u. Neću ga oslovljavati jednim jedinim slovom. Ne pretjerujem: negdje do 1953. živio je u Beogradu; iz Makedonije je izvozio papriku u Ameriku. Bio je Rus s američkim prezimenom. Ako ne njemačkim. Mislim da je on pripremio Oswalda. Jer su se u Politici pitali kakva je to američka ujdurma, da na slavnoj Oswaldovoj fotografiji, gdje pozira s puškom u ruci, jer se optužnica pripremala prije zlodjela u Dallasu, budući atentator, ili žrtveno janje, ima u džepu smotane novine. Ali se jasno vidio naziv – bio je to beogradski dnevnik, Politika. Thornley shvati svoju situaciju, na primjeru R. B. Watsona. Uhvati ga panika. Ode u policiju da prijavi Mr. M–a. Ispriča sve čega se mogao sjetiti. I on je, kao i Watson, poznavao Mistera M–a.; imali su istu, književnu radoznalost. Zamišljali su roman o atentatorima na Predsjednika, koji ništa o svemu ne znaju; njima upravlja tuđa volja. Tada se u svijetu još nije mogao shvatiti smisao romana Kandidat iz Mandžurije, Manchurian Candidat. To je jedna od proročanskih knjiga koje najavljuju rasu teledirigiranih atentatora, kojima će se baviti Jacques Bergier, u Jutru čarobnjaka, gdje je spominjao cijelu jednu biblioteku književnog profetizma. Horla. SS odredi. Titanik. Strijelci koji nasumce pucaju po nevinim građanima. Sve ih je više. I Assange je nedavno donio slike takvih zaigranih američkih ubojica. Thornley ukopča sličnost sa Oswaldon. Obojica se bili marksisti, «haringe»; obojica «trouble-makersi». I sličili su jedan na drugog. Tamo su ih zapazili obavještajci marinaca, Naval Intelligence. Thornley se užasnu; Mister M. je s njim hipotetički raspravljao o romanu, samo da bi odredio koliko je u njegovoj svijesti potisnuta ideja o atentatu za koji su ga okultno pripremili, preko podsvijesti. Thornley pomisli da je on «Drugi Oswald» i te se misli nikada neće osloboditi. Kao što će i Watson trajno vjerovati u svoju nesvjesnu ulogu u atentatu na Martina Luthera Kinga. I ono što se dogodilo Watsonu desit će se uskoro i Thornleyu. Maskirani ljudi upast će u kuću, prebiti ga i oduzeti mu sve isprave; ukrast će mu identitet. Sada je preda mnom faksimil cirkularnog pisma koje je Thornley odaslao na sve strane. Iščitava se panika američkog prvosvećenika boginje Eris. Nije znao što da misli o Diskordiji. Osim da su svi u njoj špijuni tajnih sila. A i on sam je nesvjesni akter. I Robert Anton Wilson mu je podmetnut; tako je krenula mučna prepiska između dva vjernika religije rastrojstva. Optuživat će jedan drugoga. I beskrajno pravdati.

METAK LUTALICA

Mnogo je nelagodnija rasprava o «metku lutalici», koja je bila metafora jednog pjesničkog kruga u Beogradu. Prije svega Matije Bečkovića. Motiv se javlja i mom romanu Psine. Sviđala mi se zamisao o metku koji kao da ima slobodnu volju. Luta po Crnoj Gori. Traži zgodnu osobu, da joj se pridruži, ili ubije. To je cijeli smisao moje pjesme Genadije; o ratniku Bijele garde, kojega neće metak sve vrijeme Revolucije; a onda, već ostarjelog, u Kotoru, jedne noći pogodi iz vedra neba metak lutalica. U vojsci se govori u metku koji zaluta. Kada smo ja i Lordan Zafranović razmišljali o ekranizaciji romana, smišljali smo i scene s metkom koji luta. Ponekad uspori svoj put. Tek će američka kinematografija doći do te filmske ideje, a onda ćemo je često gledati. U atentatu na JFK–a ima jedna morbidna koincidencija, kada teoretičari urote raspravljaju o broju metaka ispaljenih na Predsjednika, da bi se dokazalo da nije mogao sam Oswald pucati. Ili je bilo više atentatora, ili je neki od metaka imao čudnu putanju i kružio oko žrtve, ranjavajući Predsjednika nekoliko puta, da bi ga konačno ubio. Tek ovdje nastaje nelagodna analogija. Jer barem u ovom i ovakvom svijetu funkcionira Net koincidencija Jana Wattsa. Književna najava metka lutalice, prije one forenzičke, počela je u američkoj literaturi. Davno prije atentata na Dealy Plazu, od 22. studenog 1963. «Kada je pao Camelot», kako kaže RAW, pozivajući se na Frazera i Freuda, koji govore o smrti Božanskog Kralja. A 23. studeni proglašen je blagdanom Diskordije, jer je toga dana rođen Harpo Marx, filmski komičar. Diskordijanstvo je marksističko ne samo po komunističkom ideologu, već i po braći Marx. U tom smislu je i Salvador Dali marksist. A filmska komedija, govorio je dobar duh crnog talasa u filmu, Branko Vučićević, «mora biti marksistička, to jest u duhu braće Marx».

U jednoj pjesmi Ambrosea Biercea spominje se metak lutalica, koji oblijeće oko Predsjednika Države i višestruko ga pogađa, jer forenzika teško dolazi do zaključka o načinu na koji su ubijena dva američka predsjednika, osim ako ne pribjegne čudotvornom lutajućem kuršumu. Samo treba reći, zbog književne bizarnosti, da je američki cinik, A. Bierce, pjesmu napisao više od pola stoljeća prije zagonetnog lutajućeg metka ispaljenog u Dallasu. A predsjednik je tada bio William McKinley. Nesretan kao i JFK. Na njega je pucao anarhist Leon Czolgosz, 6. rujna 1901., u Hramu Muzike, Temple of Music, u Buffallou, NY. McKinley je umro od posljedica tog atentata, jer metak lutalica je sve učinio da mu zagorča život. Tek je Uerka otkrila sonet jednog anarhista – jer što je inače bio A. Bierce – koji je najavio i onaj metak iz Dallasa. Nitko nije u Americi pojmio tu koincidenciju, pa ni RAW, koji je patio od manjka informacija. Bierce je bio fasciniran tom poetskom metaforom ili tom forenzičkom traumom. A relacija između Dallasa i Beograda, kada se govori o metku, nije bila ništa manja, niti manje čudnovata, od putovanja onog primjerka Politike, koji će se naći u džepu Lee Oswalda, ili putovanja de Mohrenschildta i makedonskih paprika. No ja ću, ako ne Uerka, morati preuzeti objasniti misterije Beograda, ako ne i one američke, na što smo se već odlučili, kao što vidite. A misterije Siriusa su sveopće, pod nebeskom kapom. Danas. Kad okončavam ovaj fragment o Uerki, govori se i metku ispaljenom u Rimu, 13. svibnja 1983., na Trgu svetog Petra. Sada se spominje i jedan metak više, za koji, u ono vrijeme, nije znao sudac istražitelj Ilario Martella. Ivan Pavao II. Bio je uvjeren da mu je život spasila Gospa Fatimska, koja se slavila toga dana. Turčin Alija Agça bio je uvjeren u vrhunaravnu misiju. Do danas je ostalo dosta tajne. Papa je govorio: «Jedna ruka je ispalila metak, a druga ga vodila». (V. list, 21. travanj 2011.)

 NACISTI, NASA, CIA

Naval Intelligence, NASA, nacisti, CIA, iluminati spominju se i kod smrti JFK–a, kao i kod Misterija Siriusa. Da je agenda nacizma okončana, danas bismo se jedva čudili ovoj američkoj koneksiji. Dobro je govorio Gödel: Hitler može doći u Ameriku. Onog dana kada je umirao Timothy Leary, 31. svibnja 1996., Kenn  Thomas je još jednom podgrijevao Torbittove dokumente i završio predgovor knjige Nasa Nazis & JFK, koja donosi tajne Oswaldovih klonova, ili dvojnika, kao i «reflekse špijunske dijalektike, internacionalnog fašizma, konspiracije multinacionalnih korporacija, bankarskih ujdurmi, mafijaških zločina i pokrića svemirskih programa». Tamo je ovaj citat o de Mohrenschildtovim paprikama, koji donosim na engleskom, toliko da ga imamo: «The World Commerce Corporation also played a useful part in the developoment and rehabilation of ecconomically backward countries… Barter trade was facilitatet on a massive scala. A typical transaction took place in the Balkan sin 1951. Yugoslavia… werre short of dollars and also short of medicional drugs. But… had about $300,000 worth of paprika on its farm. World Commerc accordingly exchanged a year’s supply of penicillin and sulfa for the paprika, which they then sold on other markets.» A sve je bilo u smislu «internacionalne koneksije». Međutim, paprika je doživjela trenutke američke slave, kao i kragujevački «jugo», kasnije, u aranžmanu Slobodana Miloševića i američkih diplomata. Ali, paprika je ključ balkanskog ekonomskog globalizma, a Otto von Habsburg mogao se iščuđavati, u zagrebačkom Globusu, nad činjenicom da je cvijet američke diplomacije boravio u Beogradu, u rasponu od čitava jednog stoljeća. Majkemimoje, nisam ja Dušan Bilandžić.

Uglavnom, umro je Timothy Leary. A da mu se nije omogućila besmrtnost. I umro je Aldous Huxley, onoga istog dana, 22. studenog 1963. godine, kada je poginuo JFK. Kao da nije imao što više čekati. A Huxley jer bio prosvijetljen od Timothy Learya u tajne narkotika, a u Vratima percepcije bio je prvi propagandist meskalina. Pa kada je nadobudni gimnazijalac Danilo Kiš došao iz Cetinja k sestri Danici u Hercegnovi, imao sam mu što čitati; možeš misliti: meskalin, Huxley, pedeset godina staklene palače; moje prve eseje, sunovraćene u ništavilo. Paprika tada još nije imala svoje tajne.

Poginula je mala Luna, kćerka velike fukare (poor fool) i pisca Roberta Antona Wilsona. Jedan pomahnitali Indijanac iz plemena Sioux iskasapio ju je. Na Telegraph aveniji bila je čudo šarma, ali je otac predao sotonističkim sektama i u obitelji su zajedno služili crowleyanske obrede. Luna je bila posjednuta duhovima. RAW je saobraćao sa vanzemaljskim inteligencijama. Govorio je za njih da su ih religije nekada bile proglasile demonima. On nije imao ništa protiv njihova milosrđa. Usrdno im se molio. Mala Luna je levitirala, izmiještala se u prostoru, gubila u vremenu. Otac je čuo glasove i poruke. «Najprije životinje, male i velike; potom dijete.» Radilo se o žrtvama. Kao da nije shvaćao da Luna može biti njegova žrtva. Mrtva, raskomadana, pohranjena je u krioničkoj besmrtnosti Instituta za suzbijanje Smrti, kojim upravlja njen otac.

Preostaju nam tajanstvene biblioteke. Književne ili teološke inspiracije; nova duhovnost, jastrebi Egipta, veliki projekt da se utemelji nova Utopija, Novi svjetski poredak, i ne samo to, kako oni kažu, nego i Novi svijet. Ali s koliko patnje, ludila i smrti! Uri Geller koji je, tako snažno, otvarao vrata Novog Eona, i bio u kontaktu s «bićima svemira», znao je artikulirati svoje iskustvo: «Možda mi komuniciramo s drugim civilizacijama, ali to su civilizacije klaunova.»

MLADI SIJEDI LJUDI

Moje progonstvo, koje sam naslućivao u svojim ranim tekstovima, odvijalo se na onoj užasnoj i krvavoj relaciji, koju je Balkanski Kasapin, nazvan Maršalom, imenovao putom Bratstva i Jedinstva, a u magiji ekstrema značilo je neslogu i neprijateljstvo. Znao sam što mi predstoji. A kad sam u Vijencu dao intervju, mislio sam da ću nekoga, iz Vlasti, ojaditi, time što ću, od jednog ili drugog sijedog mladog čovjeka, tražiti da se i mene iz progonstva vrati. Negdje. U prošlost. A već davno sam napisao tekst, u tim mojim hajkama duž Puta Bratstva i Jedinstva, i bijega, sve uz Dunav: Umiri me rijeka, velika i plava/ Nikad se ne vraća i nigdje ne spava. A ja bih se sada, je li, htio vratiti. A i snovi mi starački govore da se ne vraćam, jer nije vakat.

Moj kismet izmiče bilo kojoj pažnji, a prije svega onoj s Vrhova novih balkanskih država, na relaciji Maršalova Puta, gdje se začinje nova Jugosfera, i obnavlja stari izričaj: bratstvo i jedinstvo; «Zenica Titova oka». Maršal na Balkanu ne umire. A u Hrvatskoj je dobrog zdravlja i stoji, kao u Kumrovcu, s obje noge čvrsto na zemlji. Pa ipak, kao da je moj tekst u Vijencu pobudio pozornost na strašna hrvatska gubilišta. Mediji su počeli iscrpno priopćavati o hobotnici krvoločnih ubojica u vrhu RH i u njenom establishmentu. Tekst generira događaje, ne zato što ga se čita, pa može inspirirati, nego zato što izaziva sinkronicitet zbivanja i mnoge koincidencije. Jer Komitet kozmičkih koincidencija ne spava.

Ukazao bih na jednu koincidenciju, koja je u vezi sa starim tekstovima i njihovim proročanstvima, ali koja je zaboravljena, ili joj se nikada nije pridavala važnost. Mladi sijedi ljudi! Odjednom su se okupili u Vukovaru, neposredno poslije mog intervjua u Vijencu. Bili su živa sablazan. Jugosfera je kob. Vukovar je zločin, na relaciji bratstva i jedinstva. Zločin koji vrišti do neba. Dijalektika zločina. Hrvatska uvijek izdaje Vukovar, a Srbi ga ne štede. Tu negdje je nastala Josipovićeva zastrašujuća sintagma – nova pravednost. Koja treba značiti da žrtve ne smiju da uznemiruju zločince. Koja znači selekciju zločina, prema ideologiji. Osobito je zaštićena hrvatska hobotnica crvenog terora, od jučer i od danas. Jer će biti dočekani u mračnoj ulici i mrak će pojesti sve koji u hobotnicu dirnu, kako se i danas prijeti.

Nietzsche je znao što slijedi negdje na koncu moderne države. Veliki medijum, koji se predstavljao i kao Antikrist, imao je sposobnost identifikacije sa povijesnim likovima. Čitao je povjesničara Hesioda, ali mu je još bio bliži uživljavanjem u njegov lik. I kada je kod Hesioda našao jedno proročanstvo, smatrao je da ga treba proslijediti, jer ga je fasciniralo neobičnom slikovitošću. Sijedi mladi ljudi u crnom, u nekom stravičnom gradu budućnosti. Hesiod, pa ni Nietzsche, nije mogao pojmiti magiju esktrema, inverziju, taj i takav spoj mladosti i starosti. Mladi sijedi ljudi. Eto ih. To je to staro proročanstvo o koncu vremena i velikoj pokvarenosti ljudi i Države. Kada ih je Hesiod ugledao, činilo mu se irealno, a i bilo je tako daleko, tamo u vremenu gdje se sve krajnosti dodiruju. Nietzsche se tome nije mogao načuditi. A kada je to komemorativno vukovarsko jutro svanulo, i kolumnist Ferić sišao u bistro da ispije kavu, ugledao je tu scenu sa sijedim ljudima, u crnom: Tadić, Josipović, Kosor, a neki klošar koje te noći nije mogao spavati, formulirat će tu istu scenu, bunovno: «Ovo su zaštićeni bjeloglavi supovi.»

I kad Sijedi Mladi Čovjek, koji sjedi na Pantovčaku, pozove mladu pjesnikinju, ili književnicu, iz Vukovara da zajedno ispiju kavu, to je taj susret vatre i leda, ta alkemija zadnje ure. Ta nemogućnost komunikacije. Taj susret Poezije i Države. Susret dvije pravednosti. One vječne i one nove. Tamo je to boravište hrvatskog Suda krivde, koje izdaje svoje ratnike i pjesnike. To je taj Čovjek Oksimoron. Ta magija ekstrema. To staro Držićevo proročanstvo – Čovjek nahvao. I dobro je što je Ivana Simić Bodrožić to htjela opisati, tu bijednu kavu kod Predsjednika, i što je htjela to objaviti u beogradskom Betonu, jer to je taj smisao novog rukopisa i novog teksta, koji sam nastojao objasniti grupi mladih hrvatskih i srpskih književnika, onda kada smo dali nagradu gospođi Celzius i sjedili u kavani podno Jurjevskog groblja. Država mora biti u središtu naše književne pažnje. A ne tek neki dio ženske anatomije. I moraju biti stvarne ličnosti koje čine strahovite hobotnice, Horle. I one naše. I one američke i bjelosvjetske. Jer kako je rekao Jorge Luis Borges – Najveći neprijatelj Čovjeka je Država. A najgora je književnost ona u okrilju Države. I najgori čovjek je državnik. To izvlačim, iz te Borgesove misli, a izvlačio sam još više, kad sam za katolički Mi pisao o Sanaderu, to jest o nemogućnosti da danas katolik, ili vjernik općenito, bude političar. Onda je to bila sablazan. I nekima se činilo da cijela Crkva, pa dakle i Nebo, stoje iza njega i njegove hobotnice; da je neki bog blasfemije, osmog dana stvaranja, sazdao Oktopoda državne mafije. I tako slijedi revizija vjerovanja i sunovrat Crkve u sveopćem izopačenju. Na koncu vremena.

Sada mi Goran URK spočitava kako sam znao za Sanaderov krah. A tko nije! Ali, onda kada je Goran tako iznenada putovao u Salzburg, a Sanader je stajao čvrsto u politici, molio me i preklinjao da ga pratim. Ali ja nisam mogao prihvatiti tu traumu i on je iz Salzburga donio pregršt neke literature, pa smo mi zajedno nad tim knjigama i nad tim kartama slijedili, kao u nekom policijskom uviđaju, neki bijeg koji će se okončati u tamnici, a da nismo znali da smo to na tragu Sanaderova sloma. Mladi sijedi ljudi su, sami po sebi, proturječje: kao da spajaju dva kraja života: mladost i starost. Pomisliš da su mudri, a čuješ li ih, vidiš da su ludi.