ANEGDOTE O JANKU BUČARU

OPASNO ORUŽJE SRP I ČEKIĆ POBILO JE STO MILIJUNA LJUDI

6. rujna, 2014.

Piše: Janko Bučar

Kad mi je jedan zagriženi štovatelj diktatora „Tita“ uporno tvrdio da on nije kriv za ništa što se događalo, odgovorim mu:

– Nije, jer sam ja bio samoproglašeni maršal, doživotni predsjednik, terorist, komunist, fašist…

– A znaš li ti da je njemu na pogrebu bio cijeli svijet, gotovo svi svjetski državnici? – upitao me isti.

– A znaš li ti da je Wolfganga Amadeusa Mozarta na groblje ispratio samo njegov pas? – postavim protupitanje i završim razgovor.

Kad sam Vladi Šimnecu ispričao ovu anegdotu, malo smo prokomentirali tragediju genija, te usporedili pogreb diktatora, pa će Šimenc:

– Što mu nisi rekao da ih je došlo onoliko puno samo radi toga kako bi provjerili je li stvarno mrtav!

– Tako je, jer su i njegovi prijatelji, ali i demokrati znali da mu nije ništa za vjerovati! – nadodam.

U razgledavanju ponuđene robe na Jakuševečkom otvorenom sajmu, naiđem s Josipom Minksom, Zlatkom Brozinčevićem – Mačkom i Damirom Bradarićem i na lijepi okvir sa slikom Japanke, Pohvalim sliku, pa primijetim prema prodavačici:

– Prijatelj sam Japana, pa si razmišljam, bi li kupio!

– Moj sin uči japanski jezik – reče na to gospođa.

– Onda sayonara – rečem odlazeći.

– A nije li bolja Okinawa! – dobaci Minks.

U kupovini jabuka, zatražim dva kilograma, riječima:

– Ali molim vas, lijepe iznutra!

Kad mi je prodavačica izvagala jabuke, rečem joj:

– Hajde, onda i dva kilograma naranči. Jesu li domaće?

– Smiješno pitanje – uzvrati prodavačica.

– Pa zato i pitam – odgovorim.

U nastavku rečem:

– Ipak su domaće. Tamo odakle jesu.

– Moraju i oni od nečega živjeti – primijeti prodavačica.

– Točno, ne mogu živjeti od prodavanja magle, kao ni mi, osim onih koji prodaju maglu – zaključim.

– Kako su jabuke i naranče domaće, onda ih možete staviti u jedno pakovanje – obratim se prodavačici.

Kad mi je sve pomogla staviti u platnenu vrećicu, rečem joj:

– Znam, da biste vi sada bili najsretniji da vam dam nekoliko ovakvih vrećica punih kuna, eura ili dolara?

– Dosta mi je vaša vreća smijeha – uzvrati prodavačica.

– Ali, nju ne možete potrošiti – dobacim.

– Jer vrijedi više od spomenutih vreća – zaključi prodavačica.

U susretu s Ivanom Raosom, upitam ga:

– I što kažeš na vjenčanje tvoje prijateljice Angeline Jolie, s Bradom Pittom?

– A što ću reći? Iznenadila me.

– Mene je ugodno iznenadila – primijetim.

– Zašto? – upita Raos.

– Pa, sada sam slobodan od iluzija o ženidbi s njom – odgovorim.

U susretu s Josipom Šarićem u Kavaliru, Josip mi poveže kupljene slike u tuljak i preda. Tako držeći u ruci, pogledam prema grmu pun zelenila, te rečem:

– A kako bi bilo da ih ovdje zasadimo. Možda bi bilo mladih, novih i drukčijih!?

– Pa možda bi bile najljepše slike, ako bi bile na prirodu, jer od nje nema bolje i ljepše umjetnosti – odgovori Šarić.

Pijući kapučino, zamolio sam Jelenu Žitković još jednu vodu, riječima:

– Jelena, molim Vas, još jednu vodu, možda i putnu!

Jelena mi donese vodu, pa uzme praznu šalicu od kapučina, ali ju zaustavim:

– Neka ostane, moram još do kraja oprati šalicu!

U dolasku na sastanak s Josipom Šarićem, koji je spomenuo i Žarulju kao mjesto sastanka, upitam ga:

– Je li to neki kafić?

– Ne, to ti je trgovina s raznim stvarima, odmah do mojeg ulaza – odgovori Šarić.

Uđem točno u dogovoreno vrijeme, pozdravim dvije djelatnice i upitam, pokazujući na glavu:

– Oprostite, je li tu bio jedan čovjek s velikom žaruljicom?

– Ne nije – odgovori jedna.

– Razumljivo, jer je kod vas tako dobro osvijetljeno i s vašim žaruljicama – odgovorim.

Kada sam od jedne FB prijateljice dobio na Facebooku izreku Benita Mussolinija koja glasi:

– Demokracija je prekrasna u teoriji; u praksi to je zabluda. Odmah odgovorim sljedećom misli:

– Diktatura ili strahovlada može biti u teoriji i lijepa i prekrasna, ali u praksi nije zabluda, već zločin!

Na to malo kasnije nadodam:

– Naučimo nešto svi, nakon svega kod nas i u svijetu u povijesti i danas od Winstona Churchilla, koji je ipak bio mudriji, no pokvareniji, a jednom reče ovako:.

– Demokracija je najlošija forma države, ako izuzmemo sve ostale.

Pri uplati kladionice i podizanju manjeg dobitka od uplate, djelatnicu nisam radi buke od radova dobro čuo, pa sam joj dao dvije kune, čuvši tako. Ona me značajno pogleda, pa upitam:

– Je li dvije kune? Niste li rekli dvije?

– Nije se dobro čulo, radi buke. Četiri kune!

– Oprostite, ali ako se smijem našaliti, je li točno da pogleda na mene vrijedi dvije kune, ali ako ne, meni sigurno vrijedi u Vas!

U posjetu Otu Reisingeru, upitam Ota:

– Je li dobro spavate?

– Pa dobro spavam, ali sve me boli. Samo kunjam po cijeli dan – odgovori Reisinger.

– A, je li što sanjate?

– Ponekad. Tako sam sanjao tebe da sam te saštihao, i onda kad sam se probudio vidio sam da nisam, pa sam žalostan.

– A ja sretan, da sam se baš u to vrijeme nalazio u vrtu!

– Zašto? – upita Oto.

– Pa da me ne saštihate – odgovorim.

Kad sam od Dragana Hazlera, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dijsapori (HAZUD), primio sliku srpa i čekića, s komentarom:

– Srp i čekić, najopasnije hladno oružje, pošaljem ovaj odgovor:

Poštovani gospodine Hazler,

Ovo hladno ratno oružje, ponukalo me na ovaj komentar:

Tako hladno ratno, da je samo u miru pobilo preko 100 milijuna ljudi na svijetu, a proganjalo deseterostruko više, na čelu s krvavom crvenom zvijezdom!, koja je još uvijek ukras u nekim praznim glavama, i još praznijim srcima, gdje za nju i može biti mjesta.