80 GODINA S NOGOMETOM

OGREZLI SMO U PROMAŠAJE PA SE NIJE PLAKALO

25. lipnja, 2014.

Piše: Zvonimir Magdić

Ima ona Isusova, biblijska: puno zvanih, malo odabranih! I sad se otvara jedan  sindrom. Pojava koja se vuče. Vrlo dugo. U nogometu Vatrenih. Hrvata.Ti odabrani –  nije ih puno – ostaju dužnici. Ne podmiruju  želje  CRO-populusa. Znojem, natopljenih majica. Pa, kako će onda drugi! Manje pozvani. Ili, nepotrebno pozvani. Ili – zalutali.Bilo ih je. I, biti će ih.

RAKITIĆ I MODRIĆ

Ja ću pokucati na vrata onih, bez kojih se ne može. Sine qua non… kako bi rekli Latini…Opet nije bilo na terenu, u punom svijetlu dana, Rakitića i  Modrića. Ni Kovačića Interov Kova dobio je prekratku minutažu, da bi, možda, okrenuo Kovačev nogometni idealizam – na glavu. Protiv Brazila zaradili su – šestice, jasno, nedovoljno za, ipak, grandiozni, kako god okreneš,  Brazil. U nogometu, vuče ga žestokim  topovima, Neymar. A, protiv Meksika, te su ocjene još lošije. Ispod šestice!I, kako onda dignuti momčad, kao cjelinu. Na noge. Nikako. Ti aztečki nogometaši nisu – Brazilci.Ali, imaju  gadnu prirodu. Koliko amo  krvi, i to vrele. Koliko zanosa, oduševljenja. Pohoda i borbenosti. Bili su  Zapatini revolucionari. I, Pancha Ville. Pjevali su i Adelitu i Cucurachu. Mahali, desecima tisuća sombrera.  Vidjeli im se to na licima, unatoč crveno-zelenog šminkeraja, vjerovali su, do dna duše, u svoj Meksiko. Naši, na tribinama, bili su im  ravni. I njihovom, hrvatskom,  oduševljenju, nije bilo kraja. Ali, brojčano, u debeloj manjini.I, odgovarali su  ” Sokolovima” i  “Lijepom našom”….

I, baš zbog njih koji su, uglavnom, nekak’ skuckali love za Brazil, gutam tešku knedlu ovog promašaja. Jednostavno Kovčevi Vatrenjaci, nisu bili spremni na rat pod udarom vrelog sunca i teškog zraka. Oni, su tu doma. Recife. Kažu očevici, žute plaže i silni valovi Atlantika, puni su lopova i morskih pasa. Unatoč svega naši su se dečki i tu loptali! Ali, nisu se loptali oni, gazde, šefovi iz atomske  centrale Vatrenih. Igra nije imala, opet,  ni glavu ni rep.

Olić, koji nije bi – onaj –  pitam: kad je podigran za – čudo.Koju je loptu dobio, na zamah, gigantski Mandžukić. A oni su potpisali, pod zakletvom, da će zabijati golove. A, za gol treba – lopta. I to dobra. Servirana. Onakva, kakvu je traži’l za purgerskih dana Gradjanskog centarfor August Lešnik, kojeg su, zbog svijetle kose, od milja, zvali Beli: ” Dečki, lopta na tanjur. Samo onda, ja – pem”! Tog Lešnikova  tajura, naše vezne linije, nije bilo. Momčad se rasjekla. Jedno su bili, za sebe, napadači, ovi u sredini, vrzmali su se uokolo, ali nikako da zaigraju ” pravu robu”.

PLETIKOSA IZGUBIO UGLED

Obrana je prepuštena, sama sebi. Braniči, jedva, srednjaci ne drže. Ni Lovren ni Ćorluka. Igraju se. Gotovo – haklaju.Ipak, nekako je tražio samog sebe, u prvom redu Perišić, koji nije bio onaj s Kamerunom. Nije li, na koncu, baš on, nakon krasnog proigravanja petom, u jednom duplom-pasu, proigran po Rakitiću, zabio za naš pogodak – časti! Srna nije bio na čistu, svoje vlastite uloge. Nije imao glasa. Ni sluha, za veliku stvar. I, kako se onda moglo?

A Mejicanosi – snajperiraju. A kad se ubace, zvoni. I, padaju – golovi.Tri…

I jedna priča, koja je uistinu, bolna. Pletikosa je bacanjem unatrag, i padanjem u mrežu, izgubio  ugled! Onako visok, stasit, ali krivo usmjeren.I, eto ti, belaja! Na prvi pogled, Nikin orkestar bio je raštiman, uzduž i poprek’. Mundial se ne igra, na taj način. Svaki za sebe. Ne! Da je bar bila nedjelja, njezina bi mi tuga, bila lakša.A, bio je ponedjeljak. U Zagrebu su ga zvali – Blau Montag.Trgovci su, tog dana,  dugo spali. Hrvat, nije slomljen. Bilo ga je i pod broncom, u Francuskoj ’98. Ali pustite ga! Uzduž domaje i cijelog svijeta, nek’ se smiri. Vjerujem da smo toliko ogrezli u promašaje, da se neće plakati. Ja znam: zagrebački Dinamo igra izlučnicu Lige prvaka, protiv Žalgirisa. Znači, priča se nastavlja. Onako, kako je taj Asićev šlager, davno, pjevao popularni Andrija Konc. Ima jedna olakšica. Da se zaigralo kao protiv Kameruna… bila bi  protiv Meksikanca, ipak,  neka druga  “La cucaracha”! Da ne budem baš od silne  kritike. Bio je to, samo jedan loš dan u Table Rocu. Čitaj –  Recifeu. Uz onu zagorsku: “Idemo dalje”…!