ODLIČAN  KONCERT ZAGREBAČKOG KVARTETA

ODLIČAN KONCERT ZAGREBAČKOG KVARTETA

5. prosinca, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

U tumačenju djela iz triju glazbenih epoha, dakle; Gudačkog kvarteta Krešimira Seletkovića iz 2007. godine, potom Beethovenovog Gudačkog kvarteta u D-duru, op. 18, br. 3, iz 1800. godine te Šostakovičevog 8. gudačkog kvarteta u c-molu, op. 110, iz 1960. godine, dobro su se snašli članovi Zagrebačkog kvarteta na svom trećem koncertu iz ovogodišnjeg ciklusa, u utorak 3. prosinca u božićno dekoriranoj Velikoj dvorani HGZ-a, od 20 sati.

Seletkovićeve igre

Solidno popunjena dvorana, odnosno njena probrana i zahtjevna publika sumnjičavo je, kao i uvijek kada je posrijedi suvremeno djelo domaćeg autora, dočekala sažetu Seletkovićevu uvodnu skladbu. Srećom, sumnja je ubrzo nestala i, već je, nakon prve lako pamtljive teme u tihom i suptilnom, vješto konstruiranom kanonu, bilo donekle izvjesno da će kvartet jednog od naših najizvođenijih skladatelja zasjeniti treći broj opsežnog Beethovenovog komornog opusa 18. Jednostavačnost izvedbe, koja je u datom kontekstu obilježila i peterostavačni Šostakovičev kvartet, oštroumni je Seletković iskoristio za neprekinuti tok igre s (intervalski) proizlazećim temama te s njihovim nepredvidljivim vezama, moram dodati, unutar kruće i neočekivane sonatne forme i, prema riječima autora, uz barokni način mišljenja. Suvremenost je pak, premda danas prečesto oslonjena na nepromišljene i preširoke harmonijske strukture, bila sveprisutna (i) u tehničkom pristupu instrumentariju koji je, u rukama spretnih glazbenika Zagrebačkog kvarteta, mjestimice dosezao konačnu granicu visine tona, kao i žičane napetosti. Obzirom na spomenutu formu, smiraj se očekivano dogodio na kraju djela, u obrnutoj ekspoziciji (…?), reprizi (…?), zasigurno visoko i tiho.

Treći dio ovogodišnjeg koncertnog lajtmotiva (Beethoven, op. 18) između ostalog je poslužio i kao misaono i slušno rasterećenje. Radilo se dakako o najnježnijem, trećem Beethovenovom ranom kvartetu iz šesterodijelne skupine, po nekim kronologijama i zaključcima – prvom napisanom (poput Drugog, a zapravo prvonapisanog klavirskog koncerta u B-duru, op. 19). No iako su prva tri stavka bila obilježena protočnošću, uglađenom motorikom i lirikom, u finalu se njemački skladatelj ipak ponešto udaljio od preglednog stila Mozarta i Haydna, pod pritiskom, kao što znamo, (zvukovno) snažnijih izražajnih modela čiju je pak upotrebu do konačnosti iscrpio u opusima 127-135.

Najvažniji komorni uradak

S glatkom sviračkom profinjenošću i sa skoro nevažnom nijansom prenaglašenosti prve violine Sergeja Evseeva zagrebački su gudači u drugom dijelu sjajno odsvirali možda najvažniji komorni uradak prošloga stoljeća, dakako, Šostakovičev c-mol kvartet. Stalno prisutne D-Es-C-H motive (D. SCHostakowitsch), usto i jasne zvučne opise Dresdena, najrazorenijeg grada u Europi nakon Drugog svjetskog rata, pa i kodirane Šostakovičeve misli, osjećaje i frustracije zbog rastuće konflagracije boljševizma i staljinizma, trebalo je publici dovoljno izravno prenijeti, s nužnim emocionalnim nabojem te bez ikakvih sviračkih ekscesa. Valjalo je ispravno dogurati do kraja i tehnički briljantan dvostruki Largo, u stvari, tjeskobni (dvo)stavak krcat turobnim suzvučjima kojima je Šostakovič opisao obrise stare ruske pogrebne himne, ali i sveprisutnu agoniju i očaj uoči prisilnog učlanjenja u Komunističku partiju, nakon kojega je planirao izvesti samoubojstvo.

Shodno doživljenom, u možebitnom očekivanju referenduma vezanog i uz pitanje samoubojstva, pozvao bih sve na idući nastup Zarebačkog kvarteta, planski osmišljen s djelima Šuleka, Beethovena i Smetane, već, ili tek, 25. veljače 2014. T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<