NOVINARSTVO JE ZA MENE SUDBINA

NOVINARSTVO JE ZA MENE SUDBINA

15. svibnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

CHIRAC jacques-stipe Mesic poursite3-2

Mirko Galić, novinar i diplomat

Razgovarao: Miljenko Jelača / www. matica.hr


Živimo i radimo u doba mnogih promjena na svim životnim područjima. Mijenja se i način priopćavanja, komunikacije, i javne i privatne. Ovdje je riječ o pisanoj riječi jer Vijenac su novine, iako se objavljuje i u elektroničnom izdanju. Promjene stoga dotiču i obuhvaćaju i novinarstvo. Zanimljivo je razgovarati s osobama koje su novinarstvom ili u novinarstvu ispunile svoj radni vijek. Mirko Galić svakako pripada u red naših novinarskih veterana, bio je on novinar koji je radio u novinama pa vodio javni elektronski medij i napokon predstavljao Republiku Hrvatsku kao veleposlanik u Parizu, europskom kulturnom središtu. Od osnovnih odrednica te životne karijere počinje i naš razgovor.

Vašu novinarsko-diplomatsku karijeru dijelim u četiri razdoblja – novinarske i uredničke dužnosti u domovini; inozemno, srednjoeuropsko dopisničko razdoblje; zatim vođenje HRT-a s mjesta glavnoga ravnatelja i diplomatsko, veleposlaničko djelovanje u Parizu, u Francuskoj. Jeste li na kraju svoga radnog vijeka zadovoljni takvom karijerom, jeste li postigli ono što ste željeli?
-Nisam još na kraju radnoga vijeka, nakon povratka s veleposlaničkoga mandata u Parizu i služenja državi radim u privatnoj kompaniji, u Agrokoru, kao savjetnik Ivice Todorića, predsjednika toga velikog koncerna. Nakon prvih nekoliko mjeseci impresioniran sam i novim ambijentom i novim poslom. Za mene je to u ozbiljnoj životnoj dobi novi početak i novi izazov, ali istodobno završetak moje novinarske i diplomatske karijere. Na taj dio života gledam smireno i realno: ostvarile su mi se dvije životne aspiracije – jedna starija i jača, za novinarstvom, koja se razvila prije studentskoga doba, i druga, nešto mlađa, za vrijeme studija – za diplomacijom. Dvojbu novinarstvo ili diplomacija razriješio sam relativno lako, u ime velike sklonosti i ljubavi za pisanjem; diplomacija je tada ostala u drugom planu, kao rezervna mogućnost, pa i zbog praktičnih razloga: tek sam se bio instalirao u Zagrebu i nije mi se selilo u Beograd radi potrebe službe. Ostao sam vjeran novinarstvu više od trideset godina i nikad nisam zažalio zbog tog izbora. Novinarstvo mi je omogućilo da se izrazim i potvrdim u poslu svim teškoćama usprkos, da se oplemenjujem i iskustvom i znanjem i da istodobno otkrivam prostore neznanja koji su me motivirali da neprestano radim na sebi i da učim. Sad vidim, nakon svega, koliko ne znam, više nego koliko znam: kratak je ljudski život da se pročitaju sve knjige koje treba pročitati, vide sva djela koja treba vidjeti, doživi sva umjetnost koju treba doživjeti. Meni je novinarstvo, pa i zbog povlastice da četrnaest godina budem na dopisničkom položaju u Parizu, dalo iznadprosječne mogućnosti rada, obrazovanja, dokazivanja i istraživanja. Usuđujem se reći da je novinarstvo bila ljubav moga radnoga dijela života; diplomacija je bila avantura i ona lijepa, izražajna i značajna, ali ne tako duboka ni trajna kao što je to bilo novinarstvo. Ne bih htio biti patetičan, ali novinarstvo je za mene isto što i sudbina.

 

ULOGA DANASA

Jeste li tim putem išli postupno i promišljeno ili su vas poneke od tih dužnosti zatekle?
-Ne mogu se potužiti da u svom radnom vijeku nisam dosegnuo i neke visoke ciljeve – glavni urednik Danasa, glavni direktor HRT-a, veleposlanik Republike Hrvatske u Parizu – ali nisam jurio za njima. Možda mi nećete vjerovati, ali ja sam 1985. došao na čelo tjednika Danas nakon mnogo odbijanja da se prihvatim te funkcije i još više nagovaranja da ipak pristanem; preuzimanje takvih dužnosti za mene je prije svega značilo preuzimanje odgovornosti. Uvijek sam se pitao i plašio: mogu li biti na razini odgovornosti?
Nije nepoznato, nadam se, ni to da ja nisam nikoga vukao za rukav da bih 2000. došao na čelo HRT-a, nego su mene vukli da se prihvatim te velike i složene funkcije. Nije s moje strane krenula ni inicijativa da 2007. odem u Pariz za veleposlanika Republike Hrvatske u Francusku i UNESCO, čime je zaključen trokut mojih visokih odgovornosti. Da se dobro razumijemo: nije mene nitko ni na što prisiljavao, niti me mogao prisiliti da preuzmem neku odgovornost bez pristanka. Želim samo reći da su se i veliki događaji u mojoj karijeri događali neprogramirano ili neplanirano. Što su funkcije ako čovjek koji ih obnaša ne ispuni očekivanja? Ja sam se uvijek plašio funkcija, jer sam dolazio s visokim ciljevima i strogim kriterijima. Jesam li ih uspijevao ostvariti? Na drugima je da o tome sude.

Što biste posebno podcrtali u prvom razdoblju – novinarskom i uredničkom djelovanju u Hrvatskoj?
-Imao sam sreću da sam kao zreli novinar, potkraj osamdesetih godina, doživio svojevrsni revanš ideja slobode nad režimom represije i jednoumlja kad sam bio na čelu Danasa. Možda je to bilo i najvažnije razdoblje moga novinarstva. Danas je, s jakom ekipom autora, urednika i suradnika, pripremao duhovno i političko raspoloženje za promjene koje su se s njegovih stranica najavljivale s izrazito demokratskih i nacionalnih pozicija.

Je li uloga Danasa dovoljno valorizirana u hrvatskom novinarstvu i politici?
-Radije bih prepustio drugima da kažu je li Danas neopravdano zaboravljen, s obzirom na osobite i priznate novinarske vrijednosti i na ulogu koju je imao u dramatičnom vremenu velikosrpske buke i hrvatske šutnje.

Možete li izdvojiti neke događaje iz dopisničkog razdoblja koji su vam se posebno usjekli u sjećanje?
-Jednu skupinu događaja pamtim kao neku romantičnu ili romantičarsku erupciju, mislim na izbore 1981. i promjenu vlasti i dolazak ljevice na kormilo Francuske. Za novinara koji je upravo došao iz države u kojoj je dotad vladao doživotni predsjednik, u kojoj je mogla postojati samo jedna partija i jedno političko mišljenje, to je bilo otkrivanje drugoga planeta. U tom susretu s novom realnošću formirao sam neka svoja politička uvjerenja koja me stalno prate, o političkoj pluralnosti, o pravu na razlike, o demokratskoj alternativi, o slobodnome izražavanju. Druga skupina događaja bila je izrazito dramatična, mislim na Domovinski rat i na njegovu interpretaciju u Francuskoj.

 

GDJE JE  MOJE MJESTO

Kakvo je vaše iskustvo dopisničkog izvještavanja u doba Domovinskog rata, s obzirom na specifičan odnos Francuske i Europe prema zbivanjima u Hrvatskoj i raspadu Jugoslavije?
-Dirate u najosjetljivije mjesto moje ukupne novinarske karijere. Nikad kao za vrijeme agresije na Hrvatsku nisam radio s više emocija, a nikad nisam toliko pazio da me emocije ne ponesu. Nisam imao ni najmanje dvojbi o čemu je riječ – ta napadnuti su bili moji prijatelji i znanci, moja zemlja i moj narod, ali postavljao sam se tako da smirujem, a ne da raspirujem, da ne pristanem na to da istina prva strada u svakom ratu i da se ne služim govorom mržnje. Često sam se pitao gdje je moje mjesto, na diplomatskom poprištu u Parizu, Bruxellesu ili Haagu ili na bojišnicama u Hrvatskoj? I nalazio odgovor koji me motivirao. I novinarski je rad u tim dramatičnim ratnim uvjetima bio sastavni dio borbe za Hrvatsku, za njezinu slobodu i opstanak. Možda su me udaljenost i neka osobna humanistička uvjerenja činili otpornim na neka propagandistička skretanja i ideološki diskurs, čega ni novinarstvo nije bilo pošteđeno. Priznajem i sada da su bolno pogađale neosjetljivosti i nerazumijevanja koja su u to vrijeme pokazivale i Francuska i Europa spram Hrvatske i njezine sudbine. Istodobno su me ohrabrivali i tješili javni istupi potpore velikih ljudi od pera i iz kulture. Znate li da je Milan Kundera 1991. u Le Mondeu stao iza Hrvatske i Slovenije u ime svoga srednjoeuropskog iskustva? Ili da je Alain Finkielkraut, nama tada manje poznat francuski filozof, u istome listu pozvao javnost i politiku svoje zemlje da ne prave amalgam između opravdanih težnji naroda za slobodom i neovisnošću i agresivne, osvajačke politike vojno-komunističkog režima tadašnje Jugoslavije. Na toj su se platformi poslije angažirali mnogi intelektualci, kako francuski – Pascal Bruckner, Louise Lambrick, Annie LeBrun, Andre Glucksman… – tako i hrvatski – Mirko Dražen Grmek, Radovan Ivšić, Ivo Malec, Stanko Lasić, Neven Šimac… Gotovo dnevni susreti i razgovori s njima olakšali su da u toj drami ne izgubim ni moral ni kompas. Nadam se da sam svojim novinarskim radom pomogao da naš narod sačuva i moral i kompas, koji su na kraju doveli do povijesne pobjede.

Pratili ste hrvatska nastojanja za primanje u Vijeće Europe, kakva su vaša zapažanja iz prve polovice devedesetih godina?
-Hrvatskoj je Vijeće Europe bila prva stepenica na putu prema priznanju njezine demokratske zrelosti, što je bio uvjet za sve ostale kasnije integracije. S obzirom na hipoteku rata, na probleme s ljudskim pravima i pravima manjina, na ovisnost ili neovisnost medija, naša je zemlja išla težim putem po toj međunarodnoj hijerarhiji. Moramo zahvaliti i našim prijateljima u Vijeću Europe, među kojima visoko cijenim tadašnju glavnu tajnicu Catherine Lalumičre, što su nas poštedjeli najstrožih uvjeta koje su zagovarale neke zemlje koje tada Hrvatskoj nisu bile sklone.

 

RAZLOZI KRIZE U EUROPI

U kojem razdoblju držite da je došlo do bitnijih pomaka u političkim integracijama u odnosu na ekonomske?
-Europa još nije ostvarila punu političku integraciju: ekonomska i financijska integracija još je ispred političke. EU ima jedno tržište, u većini zemalja jednu valutu, ima jedinstvenu monetarnu politiku. Ali nema jedne politike, nema jedne vlade, nema čvrstih funkcionalnih institucija. Dijelom se baš u toj suprotnosti nalaze razlozi sadašnje krize, najjače i najdulje baš u Europi, najrazvijenijem dijelu svijeta. Kad je kriza izbila u njihovim bankama i s njihovim bankama, Sjedinjene Države reagirale su brzo i jako: kriza je ublažena, ako ne i riješena. Unija nije imala takve instrumente jer se ona morala dogovarati tamo gdje je SAD djelovao. Unija i ne može drukčije, barem što se modela tiče, jer ona nije naddržava, pa ni država, nego zajednica država. Sjedinjene Države su federacija država. U Europi se još ne zna hoće li se razvijati u smjeru federalizma ili konfederalizma. SAD su mlinica različitih nacija, a Europa se ujedinjuje tako da ne ugrozi nacionalne posebnosti ni identitet nacija. EU nije, dakle ni naddržava, nije nadnacionalna država, što je jedini prihvatljiv oblik ujedinjenja s obzirom na povijest i kulturno-političke prilike. Takav put ujedinjenja je teži, ali perspektivno jedino moguć.

Kakva mogu biti naša očekivanja od ulaska u EU? Jesu li realna i opravdana?
-Svaka zemlja u krizi s razlogom u svakoj promjeni gleda priliku da izađe iz krize. Hrvatska ima pravo nadati se da će pristupanje Uniji omogućiti da se angažiraju europska sredstva i da se probude i aktiviraju domaći potencijali koji su dugo uspavani odsutnošću smislene i cjelovite gospodarske i razvojne politike. Dvije činjenice opravdavaju pravo na optimizam: EU, bez obzira na krizu, vodeća je gospodarska sila u svijetu i sve su se zemlje, kad su ulazile u EZ, odnosno EU, brzo razvijale, barem u prvim godinama. Sve, bez iznimke! Zašto bi s Hrvatskom bilo drukčije, bez obzira na nepovoljnu okolinu? Nisam praktičar, ali i kao običan građanin vidim da naša zemlja mora graditi neke unutarnje stvari da bi iskoristila pogodnosti članstva u Uniji. Prije svega definirati prioritete, podići kvalitetu i sposobnost i spustiti cijenu države te se bolje koristiti pameću kojom zemlja raspolaže. Pamet nije ni lijeva ni desna, ona je jednostavno pamet, kao što ni glupost nije ni desna ni lijeva, nego je samo glupost!

Kakve bi promjene za kulturu i društvo uopće mogao donijeti skori ulazak u EU?
-Pozitivne! Naša će kultura sačuvati nacionalni karakter, ali će se više otvoriti i u konkurenciji s drugim kulturama iz nove okoline potvrđivati svoje mjesto i svoje vrijednosti, nacionalne i univerzalne. Logično je očekivati da će to podići kriterije i osloboditi našu kulturu i stvaralaštvo provincijalnih mjesta. Tamo gdje ih još ima.

Što je bitno utjecalo da ste prihvatili dužnost ravnatelja HRT-a?
-U konačnici presudna je bila vlastita svijest, konačno uvjerenje da elektronički mediji, a osobito televizija, bitno oblikuju javno mnijenje i da će u našoj tranziciji igrati glavnu ulogu u demokratizaciji društva i izgradnji pravne države. Hrvatska je bila na prekretnici, od ratne vlasti koja je bila navikla služiti se televizijom, ka demokratskom uređenju u kojem javni mediji više ne pripadaju „dvoru“. Privlačila me i konačno privukla takva perspektiva, premda me stalno plašila i količina vlasti kojom sam raspolagao. Pazio sam skrupulozno da je sam ne zlouporabim, a nisam dopuštao nikomu da „ordinira“ i čini ono što ja nisam sebi dopuštao.

 

POLITIKA I INFORMATIVNI PROGRAM HRT-a

Kako biste se odredili prema nedavnim reakcijama politike na rad informativnoga programa i prema sankcijama nekolicine novinara i urednika?
-Mogu samo načelno reći da politika, pogotovo vlast, kad god se miješa u medijsku operativu, nanosi više štete nego koristi i sebi samoj i medijima. Slobodni rad i autonomija, odnosno neovisnost medija, osobito javnih, pripadaju već u elementarne tečevine demokracije i pravne države. Ako mediji ponavljaju neprofesionalnost i proizvode nevjerodostojnost, zakon je predvidio i postupak i institucije koje na to trebaju reagirati, da se otklone problemi u radu, a ne ugroze sloboda i neovisnost javnoga servisa. Ne možemo u svakoj prilici otkrivati toplu vodu, netko se može opeći.

U čemu ste, po svom mišljenju, najbolje uspjeli rukovodeći HRT-om, a što niste uspjeli, a željeli ste?
-Distanca mi daje veće pravo da ponovim i potvrdim ocjenu koju sam dao na odlasku s HRT-a u proljeće 2007: da je u mome mandatu od sedam godina HRT poslovno konsolidiran, da je znatno modernizirana tehnologija, a i podignuta kvaliteta i vjerodostojnost programa u cjelini, osobito informativnoga. HRT je funkcionirao neovisno od politike, razvijao je i poštivao obveze pluralnoga društva, poticao i omogućavao različite stavove i mišljenja. Bio je, ukratko, demokratski medij. Možda bih danas više naglasio kulturu, osobito dramsku proizvodnju i dokumentarni program. Ali, onda smo vodili prve bitke s komercijalnom konkurencijom, odveć zalazili na njihov teren, a ako za nečim stvarno žalim, onda žalim što nisam ozbiljno ušao u proces poslovne i organizacijske rekonstrukcije HRT-a. Sve je bilo pripremljeno, ali sve je ostalo na temeljnim pripremama, koje su nažalost stale s mojim odlaskom.

Podsjetite nas još jednom na bitne odrednice javne televizije i radija?
-U nas je dosta mistifikacija oko pojma i sadržaja javnoga medijskog servisa, kao da je to nešto nestvarno i neostvarivo, različito od svega što je već viđeno. Tko hoće ozbiljno govoriti o javnoj televiziji i radiju neka pročita Prašku povelju iz 1995: u njoj je praktički definiran i pojam javnog servisa i ne treba ponovno otkrivati Ameriku. Bio sam, kao gost Vijeća Europe, nazočan toj povijesnoj konferenciji, koju pamtim i po izvanrednom govoru tadašnjega češkog predsjednika Vaclava Havela. Lako sam upamtio koordinantni sustav javne radiotelevizije:
a) potpuna neovisnost o vlasti i politici,
b) pluralni karakter programa, osobito informativnoga, te strogo uvažavanje i striktno izražavanje svih važnih razlika u društvu i politici,
c) posebna uloga u formiranju društvene svijesti i stavova ljudi, dakle, obveza u proizvodnji i emitiranju ozbiljnih sadržaja kulturnoga, umjetničkog, znanstvenog, obrazovnog, sportskog karaktera.
Digitalna tehnologija omogućuje danas desetke i stotine specijaliziranih kanala, pa javna televizija svoju funkciju sve više kombinira s tim kanalima. Razlike javne i komercijalne televizije sve su manje baš zbog mnoštva specijaliziranih kanala, a najmanje se mogu svesti na to da je jedna gledana, a druga nije, jedna dosadna i ozbiljna, a druga zabavna i zanimljiva. Ništa nije nevažno što određuje differentia specifica javne TV, a jedno je najvažnije – ona može uživati političku neovisnost, biti slobodna u djelovanju i vjerodostojna u programu.

Kakva je razlika u obavljanju diplomatske službe, ponajviše veleposlaničke, kadrova koji poput vas nisu profesionalni diplomati u odnosu na one koji to jesu?
-Razlike dakako postoje i ja ih poštujem, premda me okolnost da nisam profesionalni diplomat nije sprečavala u radu, nadam se kvalitetnom, koji sam obavljao. Nema dvojbe da i diplomacija mora pripadati diplomatima, ali s iznimkama koje potvrđuju pravilo i kojima se koriste najveće diplomacije svijeta, i francuska i američka među ostalima. U mome slučaju, ako nisam znao sve kodove zanata, ja sam u Pariz došao s poznavanjem Francuske stečenim u četrnaest godina novinarskoga, dopisničkog, rada. Može se učiniti prepotentnim, ali volio bih da se kao diplomatski standard postigne da veleposlanik poznaje zemlju u koju dolazi onoliko koliko sam ja poznavao Francusku. Ne mogu vam reći koliko mi je to olakšalo misiju kojom sam započeo i dovršio zamalo šestogodišnji mandat.

Kako ste došli u priliku da krenete u diplomaciju?
-Kad nisam otišao nakon studija, mislio sam da neću nikada završiti u diplomaciji. Točno je da su novinarstvo i diplomacija u mnogome slični – temelje se na dobroj komunikaciji, na vještini razgovaranja, na dobroj obradi podataka, ali se u jednome razlikuju – dobar novinar svoje informacije dijeli s drugima, a diplomat čuva za sebe i svoje poslodavce. Ne znam objasniti što je bilo presudnije da iz novinarstva prijeđem u diplomaciju – njihove sličnosti ili razlike. Možda je odlučila slučajnost – što sam na kraju mandata na čelu HRT-a tražio neku novu perspektivu.

U vrijeme vašeg mandata, s Francuskom Hrvatska nije imala bitnih političkih problema te se vaša djelatnost mogla fokusirati na kulturu i na projekt Croatie, la voici?
-Točno, s Francuskom nismo imali političkih problema, ni bitnih ni nebitnih, naši su odnosi bili gotovo idilični. Veliki kulturni projekt Croatie, la voici bio je i moguć u sklopu takve idile, kao nadgradnja takvih odnosa. Ne mogu se ne sjetiti kako se na Hrvatsku i Hrvate gledalo dvadeset godina prije sa službene francuske strane. Sa sumnjom i nepovjerenjem, i to obostranim. Danas su naši odnosi obilježeni povjerenjem i poštovanjem, opet obostranim.

Koje su pojedinosti prethodile pokretanju festivala Croatie, la voici?
-Do susreta dviju kultura došlo bi ranije ili kasnije, jer je Hrvatska kroz dugu povijest izgradila bogatu baštinu, u komunikaciji s Europom, a i Francuskom, a Francuska je otvorena, znatiželjna, po svome duhu i iskustvu, a da ne bi pokazala zanimanje za kulturu zemlje s kojom uskoro sjeda za isti stol u europskoj obitelji naroda i država. Traži li se ipak neki početak, ili prapočetak, rekao bih da ga nalazim u prvom susretu koji sam kao veleposlanik Republike Hrvatske imao s tadašnjim francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, u travnju 2007. Slučaj je htio da sam bio posljednji veleposlanik, od oko 2000 koliko ih je primio u dvanaest godina svoje vlasti, koji je predavao vjerodajnice predsjedniku Chiracu, što je atmosferu učinilo još srdačnijom, opuštenijom i produžilo vrijeme razgovora tčte-â-tčte na dvadesetak minuta. Na odlasku francuski me predsjednik iznenadio savjetom: „Gospodine veleposlaniče, poznato mi je da Hrvatska ima dugu povijest i bogatu kulturu, ali to u Francuskoj nije dovoljno poznato. Iskoristite svoj mandat da približite hrvatsku povijest i kulturu mojoj zemlji!“
Bio je to gotovo roditeljski savjet, s kojim sam upoznao najbliže suradnike. Seadeta Midžić, tadašnja savjetnica za kulturu u veleposlanstvu, predsjednikovu ideju digla je na konkretni prijedlog o kulturnoj sezoni.

Tko je još presudno utjecao na organiziranje kulturne sezone, odnosno Festivala hrvatske kulture?
-Uvijek je riječ o političkoj odluci, koju donose predsjednici država, nitko drugi nema takve ovlasti. U našem slučaju organiziranje festivala ušlo je u sporazum o strateškom partnerstvu koji su u srpnju 2010. u Zagrebu potpisali predsjednici vlada François Fillon i Jadranka Kosor. Ali prije toga su dvojica predsjednika, Nicolas Sarkozy i Stipe Mesić, u prosincu 2007, u Elizejskoj palači načelnom, dakle, političkom odlukom otvorili put za pripreme i organiziranje velike hrvatske kulturne manifestacije u Francuskoj. Riječ je, dakle, o eminentno političkom, a ne samo kulturnom događaju, koji je redovito rezerviran ili za velike države, odnosno kulture (SAD, Rusija, Kina, Indija, Brazil, Meksiko….), ili za zemlje koje u Francuskoj imaju jaku zajednicu (Armenija). Hrvatska nije ni u jednoj kategoriji; njoj je ta prilika pružena kao budućoj članici Unije, kao Estoniji i Finskoj prije toga, ali i kao zemlji koja je sve više osvajala Francuze, ne samo turiste nego i stručnjake, vlastitom kulturom. Francuska je zemlja duha, stvaralaštva, kulture i umjetnosti, u toj sredini Hrvatska se uspjela izboriti da pokaže da i ona pripada europskoj baštini, da njezina nacionalna kultura korespondira i vremenski s europskom kulturom.

 

FESTIVAL U FRANCUSKOJ

Je li bilo teško uvjeriti Francuze da pruže takvu priliku Hrvatskoj?
-Manje nego što se može misliti. U pripremi sastanka Sarkozy–Mesić Veleposlanstvo je relativno brzo i lako uvjerilo domaćine da kulturna sezona, poslije je to preinačeno u Festival, uđe u protokol; jedino su tražili da se tada, potkraj 2007, ne izlazi s datumom, što je hrvatskoj strani odgovaralo jer je dobila ono najvažnije. Hoće li biti godinu prije ili godinu poslije – nitko od toga nije pravio problem. Sve je na predsjedničkom sastanku teklo glatko: naš je predsjednik završio inače ugodan i uspješan razgovor s prijedlogom da se u Francuskoj, kao kruna izvrsnih međunarodnih odnosa, organizira hrvatska kulturna sezona, što je predsjednik Sarkozy prihvatio s rečenicom: „Slažem se! Neka se stavi u protokol!“ Tako je rođen naš Festival u Francuskoj.

Ispada da su predsjednici presudno odlučivali o Festivalu?
-U stanovitom smislu – da. Sa Chiracom je počelo neslužbeno, sa Sarkozyjem i Mesićem sasvim službeno, a treća predsjednička generacija, François Holland i Ivo Josipović, zajedno su u listopadu 2012. otvorili Festival, u čuvenom Muzeju Cluny, možda najpoznatijem muzeju srednjovjekovne umjetnosti u svijetu, ondje su bili izloženi hrvatski primjerci iz toga doba. Žao mi je što hrvatski mediji nisu prenijeli govor francuskoga predsjednika s otvaranja te izložbe, odnosno Festivala; ne pamtim da je ijedan državnik održao tako lijep i nadahnut govor o Hrvatima i Hrvatskoj.

Brojne manifestacije priređene su u uskoj suradnji?
-Ako se za sam Festival, kao manifestaciju, može reći da nosi pečat politike i političara, sadržaj je isključivo djelo stručnjaka – povjesničara umjetnosti, kritičara, producenata, izdavača, galerista… Stotinjak različitih delegacija posjetilo je Hrvatsku, obišlo naše muzeje, kazališta, brojne druge institucije ili umjetnike, prije nego što su napravili konačni izbor, u tijesnoj suradnji s timovima stručnjaka s jedne i s druge strane, i uz suglasnost dviju izbornica – Seadete Midžić (koja se promaknula od inicijatora u glavnoga realizatora) i Isabelle Delage. Nije moje da dijelim bodove, ali kada bih raspolagao nekim fondom bodova, dao bih ih na prvome mjestu njima dvjema i njihovim suradnicima, ne zaboravljajući i zaslužne institucije – naša ministarstva kulture i vanjskih poslova, francusko ministarstvo kulture i Institut français. Netko bi, sigurno, dao neki bod i veleposlanstvu; bi li bilo zgodno da ja to učinim? Radije ću to preskočiti i ostaviti drugima da ocjenjuju i naš eventualni doprinos, osobito konferencije u Senatu, o političkoj povijesti Hrvatske i na Sorbonni, zajedno s HAZU-om, o kulturnim vezama Hrvatske i Francuske.

Festival je obuhvatio velik dio umjetničkih područja, koja reprezentiraju svekoliko stvaralaštvo i označavaju ukupnost hrvatske kulture…
-Stvarno su bile zastupljene sve grane umjetnosti i sva područja kulture, od slikarstva: starog, klasičnog, i suvremenog, glazbe: klasične i narodne, kazališta, filma: igranog, dokumentarnog i crtanog, stripa… Ako vam kažem da su svoje mjesto imali Ivo Malec i ojkanje, Marin Držić i Ivana Sajko, Ivan Meštrović i Tom Gotovac, vidjet ćete u kakvu je rasponu napravljen izbor, koji su Francuzi dobro primili. Osobno bih istaknuo dobar izbor, ali i vrhunsku organizaciju i s hrvatske i s francuske strane. Francuski prijatelji kažu da su Hrvati napravili model koji će se dalje primjenjivati sigurno i na naše susjede, kada dođu na red.

Koliko je festival Croatie, la voici pomogao boljem upoznavanju Hrvatske?
-Usudim se reći: mnogo. Kultura je u ovom slučaju preteča politike, ona je uvjerljivo najavila veliki događaj za našu zemlju i naš narod – pridruživanje Europskoj Uniji. S bogatom i raznovrsnom kulturom, nacionalnom po izričaju kao što su i druge kulture europskih naroda, ali europskom po vrijednostima. Tko je vidio barem dio manifestacije, ne na periferiji Pariza nego u njegovu središtu, u Louvreu, u Muzeju Cluny, u Muzeju moderne umjetnosti, u Muzeju Rodin, u Centru George Pompidou, lako će zaključiti da se Hrvatska vraća u Europu.

Francuzi su nagradili vaš rad i uručili vam orden Visokog časnika reda zasluga?
-Odličja se veleposlanicima dodjeljuju na kraju mandata za ukupni rad i doprinos u razvijanju odnosa među državama. Ja sam počašćen što sam dobio već drugo i visoko francusko odličje, s obrazloženjem da sam ga zaslužio djelovanjem na približavanju dviju zemalja i dvaju naroda.

Jeste li očekivali i kakvo hrvatsko priznanje?
-Nisam očekivao nikakvu nagradu, niti je u diplomatskoj tradiciji da se veleposlanici nagrađuju prilikom povratka u zemlju. Očekivao sam lijepu riječ. I još je čekam. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Guest
    #1 Guest 18 svibnja, 2013, 16:27

    To je najveci smrad koji je ikad zastupao Hrvatsku!On je zastupao neku drugu drzavu ne Hrvatsku!

    Odgovorite na ovaj komentar

<