NOVI VELIKI INTERVJU S AKADEMIKOM ARALICOM ZA PORTAL TJEDNO: NEMA TRENUTKA KADA ZAGORA NIJE U MENI

NOVI VELIKI INTERVJU S AKADEMIKOM ARALICOM ZA PORTAL TJEDNO: NEMA TRENUTKA KADA ZAGORA NIJE U MENI

26. ožujka, 2021.

 

Pripovjedanje smatram Božjim i čovjekovim darom, koji je znao to što mu je Bog pružio znao izraditi da bude umjetničko djelo.  Mnogi ljudi misle da je pripovjedanje i pisanje isto. Pripovjedanje je jedan izuzetan dar kao što je pjevanje i drugi darovi, a vješto pisanje je nešto što svaki čovjek može postići. Svatko može napisati dobar roman i biti smatran darovitim. Ne isključujem tu mogućnost da se dobar roman može dogoditi svakome čovjeku. Mnogo mi je prirodnije da neki čovjek ima dar pripovjedanja i cijeli svoj život gradi i nadograđuje svoj dar

Razgovarao: Dražen Stjepandić

U filmu „Četverored“ ima jedna scena kada Ena Begović, Goran Navojec i Zoran Čubrilo ispred umjetničkog ulaza u HNK sjedaju na motocikl trokolicu  namjeravajući napustiti Zagreb prije ulaska partizana. Scena nije posebno značajna ni za taj film Jakova Sedlara iz 1999., a kamoli šire za hrvatsku kinematografiju, međutim mene se nekako toliko dojmila, pa otada kada prolazim pored žute stare kazališne zgrade HNK uvijek se zaputim istočnom stranom kraj umjetničkog ulaza. Ne znam, što se psihološki dublje gledano krije iza toga nesumnjivog primjera utjecaja filma na našu svakodnevicu, je li to moje unutarnje odavanje počasti davnoj želji da studiram na obližnjoj Akademiji ili tek želja da se i šetnja gradom učini zanimljivijom zbog filmske povezanosti?  Možda prikazuje moju potragu za smislom u smislu susreta s raznim medijskim i povijesnim važnim i nevažnim podacima kakve vam naslage prethodnih vremena u Zagrebu nude na sve strane? Ne znam što je u meni presudilo da uvedem ritual prolaska pored umjetničkog ulaza, a onako gledano iz povijesne perspektive taj filmski prizor tek površinski izgleda kao manje utjecajna radna sekvenca, snimljena u svrhu povezivanja radnje,  jer ista je jezikom parabole i alegorije, tako čestim figurama kod hrvatskih književnika u vrijeme socijalističke obmane uopće nije naivna i samo tehnička. Promjena glumaca, jedni glumci na izlazku iz kazališta, dok drugi trebaju tek ući, za prikaz smjene epoha odličan je  lako dokučljivi simbol.

Uglavnom zahvaljujući filmu „Četvorored“, preciznije sceni u eksterijeru ispred umjetničkog ulaza HNK, promjenih i stranu u svome odnosu prema književnom opusu Ivana Aralice. O samom filmu mislim isto što i o 80 posto domaćih igranih filmova snimljenih od neovisnosti, a uvjeren sam kada netko od domaćih redatelja napokon napravi dobar film, s visokom dozom gledljivosti, slavit će se dok živi ovaj narod.

Znam da neki roman ne treba procjenjivati po njegovoj ekranizaciji, ali to nam se najprije događa. Prije „Četveroreda“ o piscu Aralicu nisam imao jasan stav, nije mi bilo teško čitati njegove turske romane: „Psi u trgovištvu“, „Graditelj svratišta“, „Put bez sna“  ili „Duše tobova“ objavljene pod uredničkim rukopisom Zlatka Crnkovića u znamenitoj biblioteci Hit nekada slavnoga zagrebačkog Znanja i zanimljivo je kako su kasnije neki pisci i istodobno kritičari skloni jugonostalgiji zaboravili kako su te romane vrlo ozbiljno uspoređivali s djelima Ive Andrića i Meše Selimovića. Iz te kategorije velikih pripovjedača za njih je Aralica ispao kada je u devedesetim postao pisac s Tuđmanovog noćnog ormarića, još kada kao dvorski nadpisac bio optužen za projekt podjele Bosne, kako  ga nepravedno optužuju, Aralicu neki počinju osporavati i kao pisca, a kamoli nadpisca, onoga koji terba dospjeti na Krležino mjesto.  Utjecajnim ljevičarskim određivačima književnih veličina ekranizacija „Četveroreda“ je  došla kao točka na i, premda se ni filmu ne može zamjeriti ništa osim nedostatka višeg umjetničkog dometa. Faktografski u potpunosti pokriva po mnogima najveću tragediju u povijesti Hrvata, a u vrijeme pojave filma tematski nije to bilo ništa novo, već je bilo prošlo desetljeće kako je šira javnost znala za Jazovku, Bleiburg ili Križni put, ipak Aralicu su grubo gurnuli u kraj, posebice kada 1999. umire i Tuđman. Nije došlo samo do smjene vlasti nego je i u HDZ-u ubrzo došlo do detuđmanizacije. Kulturna javnost na poziciji klasika i Krležina nasljednika, odnosno nadpisca, počinje vidjeti anacionalnog sarajevskog apartida Miljenka Jergovića, koji se do danas nije prestao liječiti na „seoskom uči“ kako našega sugovornika podrugljivo titulira. Nekadašnji profesor i ravnatelj Pedagoške gimnazije u Zadru se nije predavao o čemu svjedoći negov roman „Fukara“ iz ciklusa romana s ključem. Uz Jergovića u neobjekltivnom blaćenju i šamaranju Aralice u svojim nazovi književnim kritikama od književnika istaknuli su se i vodeći mentalno čaršijski Hrvati kao Mile Stojić i Ivan Lovrenović. Malo je pisaca rođenih izvan Bosne, a da su toliko pisali o Bosni i njenim ljudima kroz bremenitu povijest. Pišući svoje turske romane poznati književnik brojna ljeta nije provodio na moru u zavičajnoj Dalmaciji nego u brdima oko Travnika, po selima oko Žepča, njegova stilistika se naslanja na način pripovjedanja najvećih bosanskih pripovjedača, nažalost umjesto priznanja, upravo iz Bosne stiglo je neviđeno osporavanje. Samo Peter Handke se može uspoređivati s Aralicom po hajci pokrenutoj na nekoga inozemnog književnika u Bosni.

Primjerice Mile Stojić je kričao kako je postao akademik zahvaljujući lojalnosti Tuđmanovom režimu, a profesor Aralica je zahvaljujući ugledu kod kritike i čitateljske publike njegovih romana uredno prvo bio dopisni, preciznije član suradnik HAZU – Razred za književnost od 1984. Po čemu su pokojni Jakša Fiamengo, Pavao Pavličić ili Goran Tribuson više zaslužili biti akademci?  O usporedbi akademika Aralice s akademicima kao Franjo Josip, Josip Broz Tito i brojnim istaknutim drugovima da ne trošimo riječi. Uvaženi akademik se uzaludno  branio čak i knjigom „Što sam rekao o Bosni“ iz 1995., ali nije pomoglo, proces dokazivanja i promjena politika u Bosni idu izuzetno sporo, a svaka priča o preustroju nekima znači podjelu te nefukcionalne države s dva naziva. U javnosti je malo poznato da je nekadašnji potpredsjednik Županijskog doma hrvatskog sabora prvi predložio administrativni ustroj po uzoru na švicarske kantone, što je ostalo na snazi do danas, a u jednom od prethodna tri naša intervjua, uživo na Z1 televiziji sam ga pitao: „Jesam li ja to dobro shvatio što ste rekli o Bosni?“ Ukratko prepričah generalni stav Ivana Aralice glede situacije u susjednoj BH, a susjednu državu smatra kao jedinstven kulturni pojam, posebnu vrstu mentaliteta, Bosna nije samo zemlja nego i ono što njeni stanovnici nose u glavi, srcu i duši, a mentalitet je nemoguće podijeliti.  Kako god da se raziđu i gdje god da odu Bosanci će dugo ostati Bosanci. Zato ih treba pustiti njih će na okupu kao centrifugalna sila držati njhova kultura i mentalitet. I tu Sarajevo griješi namečući unitarnu Bosnu umjesto Bosnu s većom autonomijom određenih svojih dijelova u okvirima postojećih avnojevskih granica. „Dobro ste razumjeli“, potvrdio mi je profesor Aralica ukratko u jedno pitanje sažeti njegov stav i smatram kako je glede aktualne situacije u susjednoj državi malo tko rekao nešto mudrije.

„Nećemo o politici“, rekao mi je dok smo dogovarali ovaj intervju, a i nekoliko puta tijekom razgovora. E da je tako razmišljao i govorio ranije o književnom opusu ovoga velikoga pisca ne samo u Bosni bi prevladavao potpuno dugačiji stav. A taj debeli opus, prevelik za hrvatsku književnost, dalje se ne prestaje debljati, već nekoliko godina svake godine objavi barem jednu knjigu. Nedavno je povodom 90-tog rođendana samo u nakladi Školske knige“ izašla 37. knjiga „Duh zloduha“, treća iz ciklusa Blažinih priča. Za iduću godinu već ima pripremljen još jedan roman „Mačke i macani“, koji ćemo u ovome razgovoru eksluzivno prvi najaviti.

Profesore, kao se nosite s koronom? Je li istina da od početka pandemije niste izašli iz stana na zagrebačkoj Pešćenici? Što mislite kako će sve ovoskoronavirusom završiti?

-Nekoliko puta sam izašao van, a bio sam i u Zadru. Djeca me prevezla do Zadra, a onda tamo zbog nabavke do dućana vozim sam, nedavno su mi produljili vozačku na još šest godina.  Bili su teški trenuci s kugom, ospicama, tuberkulozom, pa velike boginje, tako će biti i s koronom, kada se pronađe lijek protiv te bolesti problem će prestati. Rado slušam sve znanstvenike, sve gatalice, proroke, ali držim se onoga što kaže nauka i pričekajmo da to ona riješi. S tuberkulozom je nekada bio veći problem nego s koronavirusom danas, kada je tuberkuloza ništavna bolest.

Vaša najnovija knjiga je roman naslovljen „Duh zloduha“.  Pripada ciklusu Blažinih priča. „Blaže više nema“, kako ste napisali u prvoj pripovjetki iz knjige „U grmovima divljih ruža“, ali ostale su Blažine priče.

-Nakon objave „Grmova divljih ruža“ opisao sam moj pristup Blažinim pričama i njenom pripovjedanju. U vrijeme kada sam pisao „Grmove divljih ruža“ nisam znao što će iz zabilježenog materijala biti objavljeno. Opisao sam kako je moj prozor u kući gdje sam tada boravio u Primoštenu gledao na klupu na kojoj je sjedila Blaža i vez vezla, ali koje pripovjetke i koja djela ću od Blažinih priča učiniti tada nisam znao. Bila je to jeda amorfna masa bilježena iz večeri u večer. Sada mogu izjaviti da je od Blažinih priča nastali  romani  „Farel“ i „Duh zloduha“,  zbirku pripovjedaka „Grmovi divljih ruža“ i još neobjavljena, a još prije godinu dana završena knjiga „Mačke i macani“. U završnoj Blažinoj priči „Mačke i macani“, govorio sam o naravi pripovjedanja. U životu čovjeka, u životu obične nepismene seljanke i u životu jednoga naroda. Čitavi narodi nastaju na jednoj priči. Sve moje male igre i igrice sadržane su u toj knjizi i s „Mačkama i macanima“ Blažine priče će biti završene.

S kojom ste od knjiga iz ciklusa Blažinih priča najzadovoljniji?

-Teško mi je reći koji od tih romana i pripovjedaka najviše ispoljava moj ukus.  Godinama sam slušao tu ženu, pravio bilješke, a kad je preminula preostalo mi je da te zapise bacim ili da ih proširim i situiram u određeni socijalni milje i prostor. To je izuskivalo dodatna istraživanja kao što sam radio kod svih svojih romana. Kako sam istraživanja privodio kraju tako sam prihvaćao one pripovjetke koje sam najviše dorađivao. Cijenim svoje romane „Farell“ i „Duh zloduha“  iz ovoga ciklusa, ali možda mi je najdraža pripovjest „Šipara“ iz zbirke „Grmovi divljih ruža“.

Amaterski glumac

„Duh zloduha“ posjeduje više lako uočljivih elemenata kvalitete kao proživljenost pedesetihgodina prošloga stoljeća, dobro poznavanje Dalmatinske obale i mjesta u zaleđu, puteva i karakteristika života u to vrijeme. Sve je ugrađeno u zanimljiv narativ i prepoznatljiv stil iskusnoga pripovjedača. Gdje završavaju Blažine priče, a u tekst ulazi klasik Aralica? Gdje se Blažine priče nadopunjuju i pretapaju s vašim spisateljskim procesom i životnim iskustvom?

-Slušajući Blažu uvidio sam da njene priče korespondiraju s mojim doživljjima svijeta. Blaža je bila iz moje generacije, bili smo vršnjaci i proživljavali smo ono vrijeme. S druge strane njezin lokalitet Primošten i moja Promajna bitno se ne razlikuju. Bilo je problema u spajanju mojih osobnih pripovjedaka s Blažinim, ali ne u svim, ali bilo je nedoumica posebice u romanima s onim što je izlazilo iz njezina i moga pamćenja. Kao srednjoškolac bavio sam se glumom. Igrao sam u skečevima, a dogurao sam i do glavne role u Cankarevoj  drami “Jakov Ruda“ i „Sirotinja nije sramota“ od Nikolaja Ostrovskog nastupao sam u Čehovljevim jednočinkama. Često smo gostovali u okolnim mjestima, pa kada sam opisivao nastupe glavne junakinje u „Duhu zloduha“ kao pjevačice koristio sam svoje  vlastito glumačko iskustvo, a koristio sam ga i u konstrukciji temeljne priče. Svaka književnost koristi fikciju i fakciju i posljedično ima književno djelo. Tome sam pridodao i ono što sam naknadno, rekao bih znastvenim putem istraživao.

U „Duhu zloduha“ prikazali ste se i kao znalac operne umjetnosti.

-Neki izraziti ljubitelj opere nisam, ali kao scenerist nekolicine filmova morao sam poznavati scenske umjetnosti. Nema opere bez književnoga predloška, odnosno libreta. Svaki libreto sadrži sve važne elemente kao i ostala literatura. Prihvatio sam se libreta Milana Begovića, moga zemljaka iz Vrlike. U ovome ciklusu romana i priča koristim isti socijalni milje kao Begović u „Eri s onoga svijeta“, a tu operu sam prvi puta posluša vrlo rano u šesnaestoj ili sedamnaestoj godini.

Izlazak na more

Kada spominjemo Milana Begovića prisjetimo se romana „Dunja u kovčegu“. Zajedno s Begovićem spadate među velike književne zagovornike Dalmatinske zagore.  

-Nema trenutka kada Dalmatinska zagora nije u meni. Nema prostora na kojem bih bio udaljen od Dalmatinske zagore. Ako još poživim imam namjeru napisati pripovjetku o Milanu Begoviću i Miroslavu Krleži. Motiv sam pronašao u jednom Krležinom zapisu i spremio sam ga još prije trideset godina. A radi se o golemoj zavisti, Krleža je bio izuzetno zavidan Begoviću i želio je skupa s njim posjetiti Zagoru i upoznati taj prostor iz kojega je Begović vadio teme i postizao velike uspjehe kod nas i u Europi.

No, vi se u pisanjune držite samo Zagore, već izlazite i na more. U „Farellu“ i „Duhu zloduha“ dajete dosta prečenica i Šibeniku. 

-U hrvatskoj kritici glede toga prostora postoji jedna temeljna zabluda. Taj prostor se smatra zatucanim i smatra se da ako se čovjek tamo rodi tamo treba biti i zakopan. A radi se o veoma pokretnom življu, koje se možda nekada rađalo i umiralo samo u krugu svoga sela, ali je u zadnjih stotinjak godina  tražeći kruh prevaljivalo ogromne prostore. Putovalo se u Slavoniju na žitna polja da bio se dobilo kruha i pure. Ivan Meštrović je rođen na proputovanju njegovih roditelja od Slavonije do Dalmatinske zagore. Isti razlozi su i brojne naše ljude odnijeli i preko oceana u Ameriku i Australiju. Moj djed i njegova dva brata su bili u Americi.

Ni jedan čovjek, ni jedan narod nije mogao pobjeći od svoga vremena i prostora. Koliko su ovo vrijeme i ovaj prostor obilježili vaš književni rad?

– O tome ću se jako očitovati i izraziti u četvrtoj knjizi Blažinih priča „Mačke i macani“. Književnost je u načelu instant književnost, odgovor na ono što donosi vrijeme bez obzira na ono o čemu pisac pisao, kakvim se rodovima bavio. Pisao o ljubav, intimi, osobnoj sudbini, politici, bavio se povijesnim temama ili bio posvećen znanstvenoj fantastici pisac uvijek piše iritiran životom u kojem živi i motiviran je dati odgovore na ono što mu taj život nameće. O čemu god pišemo uvijek je to motivirano iz suvremenosti. Iz trenutka pisanja za trenutak u kojem pišemo.

Kozje mlijeko

Vi ste pisac koji piše romane u ciklusima, ciklus po ciklus. Prvo je bio ciklus povijesnih romana, ciklus romana o Dalmaciji, ciklus autobiografskih romana, ciklus romana s ključem i sada ciklus Blažinih priča. U vašem impozantnom cjelokupnom opusu jedan od vaših najboljih romana je po meni „Farell“. Nažalost, zbog ideološkog jedoumlja vodećih hrvatskih književnih kritičara to remek-djelo je namjerno prešućeno. Po temi, opisu života u domovini i dijaspori, pristupa pripovjedanju, u smislu narativne izvedbe  mislim da je to jedan od najbiljih romana ukupne hrvatske književnosti. Između ostaloga kao u svakom kompleksnom beletrističkom djelu opisuje se kako su Hrvati bili nositelji komunističkog virusa u SAD-u.

-Nukleus toga dijela Blažuinih priča je žena kojoj je Blaža nosila kozje mlijeko jer je bolovala od tuberkuloze. Nekada se dok nije bilo pencilina kozje mlijeko, rajčica i češnjak, jer sadržavaju antibiotike su korišteni kao jedini lijek protiv tuberkuloze.  Priča se naslanjala na moj interes za ljude koji su išli u Ameriku, pa sam tu priču naslonio na moju obiteljsku sagu. Moj djed po majci imao je formativnu ulogu u mome životu, bio je u Farellu u Americi. Po povratku je mojoj majci sagradio kuću koja je postoji i danas, ali novac za tu kuću stekao je moj djed po ocu, također radnik u čeličani u Farellu. U istom gradu je bio i rođeni brat moga djeda po ocu. Farell je u obitelji moga pradjeda i njegovih sinova igrao bitnu ulogu. Početkom prošloga stoljeća, grad Farell u Pensilvaniji je imao veliku željezaru podignutu na običnoj ledini pored riječice. Investirori su do željezare uspjeli dovesti željezničku prugu, a bila je dosta udaljena od velikih gradova Pittsburgha i Clevelanda, tako da nije bilo problema zbog dima i velikog oničeščenja. Na ledini su podignute i barake za radnike. U barakama je živjelo između dvadeset i dvadeset i pet tisuća Hrvata. Nešto malo žena, a sve ostalo neoženjeni ili oženjeni, ali su ostavili žene u domovini. Sada u Farellu čeličane više nema, živi manje od tri tisuće stanovnika i sve je zapušteno. Vidjeti to je vrijedno pažnje, jer Amerika takve devastirane prostore ne izlaže. Dobio sam i pisma od emigranta Dizdara iz St. Luisa o načinu života Hrvata u Farellu. Te kratke bilješke bile su mi dovoljne da razvijem fabulu i priču o društvenom životu naših ljudi.

Opisujete i kako su Hrvati zbog svojih običaja u Farellu, jer su gangali i bacali kamena s ramena bili zatvoreni u ludnicu, a na Novom Zelandu zbog običaja iz staroga kraja nazvani su „jebivjetrima“, a i danas se slavi „Tarara Day“, tarara na maorskom znači Hrvat, odnosno jebivjetar.

-Poznat je fenomen kada se kultura jednog naroda čini čudnom kulturi drugog naroda. Naša pjesma je Hrvatima na Novom Zelandu donijela ime-jebivjetrova, a one Hrvate u Farellu je odvela u ludnicu. Ne znam kako je s kamenom s ramena, ali znam da su naša ganga, ojkalica i rera proglašene kluturnim dobrom pod zaštitom UNESCO-a. Tako kako mi pjevamo ne pjeva nitko na svijetu. I ne treba se čuditi što nas je takvo pjevanje uz bacanje kamena s ramena nedjeljom poslije mise dovelo u ludnicu ili Hrvatima priskrbilo naziv – jebivjetrovi. Kažu da nas je razasutih svuda po svijetu ima pet do šest milijuna, kada zapjevamo gangu, reru, ojkalicu ili bećarac od silne dreke kao da nas ima šezdeset milijuna. To se osobito čini onima koji među nama žive, a ne vole nas, kao i onima koji nad nama vladaju, pa misle da ne bi trebali pjevati.

U romanu „Farell“ se može doznati  kako su Amrikanci zahvaljujući mafiji i talijanskim gangsterima spriječeli širenje komunizma na svome tlu. Recept je bio jednostavan-ubiti vođe, odnosno glavne revolucionare, pa tako Amerika nikada nije postala zemlja proleterska.   

-Radničke vođe i u Americi su bili agenti Kominterne, profesionalni revolucinari, živjeli su na račun siromaha radnika skupljajući sindikalnu članarinu, a naši ljudi su bili uglavnom krajnje neuki. Imali su eventualno religioznu podlogu mnimalno danu kroz školu ili kroz crkvene tečejeve za opismenjavanje. Kršćanstvo je zasnovano na socijalnoj osnovi, jednakosti među ljudima, pomaganju jedni drugima, na tom sijenu bilo je lako zapaliti vatru komunizma i jedan dio Hrvata u Americi je gorljivo prihvatio novu ideologiju vjerujući da će se upravo kroz komunizam ostvariti ono što kršćansvo propovjeda, a stoljećima  ne uspijeva ostvariti. Kao što ste mogli pročitati u romanu „Farell“ Hrvati su se ubrzo podijelili na zvekane i nazadnjake, a profesionalni revolucionari su živjeli po principu gangstera priređujući obrede oko Staljinovih slika. U sindikate se uvukao gangsterizam i niste mogli lučiti tko je gangster, a tko sindukalni rukovodilac. I jedan i drugi su posezali za pištolj i govorili su o nasilju uz kojeg će se doći do poravnanja i pravde, odnosno preuzimanje tvornice čelika od starne radnika.

Zavidni komunisti

Za komuniste ste izjavili da se njihova bit zasniva na negaciji ljudi boljih od sebe. Tvrdite da su komunisti bili najveći zavidnici u povijesti.

-Da, tu misao zavisti kao poticaja razvoju komunizma obradio sam i u novome romanu „Duh zloduha“. Komunizam je građen na zavisti. Čovjek je od prirode prokleto zavistan, sve što vidi misli da to i on može imati i da to njemu po prirodi pripada. Komunisti za na tome rajcanju zavidnih gradili politički program. Ne samo u romanima „Farell“ i „Duh zloduha“ nego sam u nizu svojih djela komuniste opisao kao zavidnike. U „Duhu zloduha“ zavist je eklplicirana u sferu individualnoga, a kada se proširi na sociološko područje može izazavati čitav niz oblika zavisnosti. Jedan od oblika ideološke zavisnosti je komunizam, ali ne samo komunizam nego svi revolucionarni pokreti se baziraju na zavidnosti. Ni jedna revolucija koliko god ih je bilo nije počela bez zavidnosti. U temeljima je bila zavist, oni koji nisu imali htjeli su imati. I na neki način je to legitimno, ali oni koji su se poslužili nasilnim revolucionarnim metodama kada su postigli cilj nikada nisu ono što su oteli od bogatih podjelili sa sirotinjom da bi svi postali bogati. To nije postigla ni jedna od revolucija jer to se postiže samo u miru. I to je uzrok pada komunizma. Pokrenuta je golema mašinerija zavisti, zavladala je velikim dijelom zemaljske kugle, poharala je sve tradicionalne institucije, ali nije postignut onaj temeljni cilj, a to je da rušeći bogate sami sebe su obogatili i tako se u konačnici srušili. Čitam knjigu „Kraj doba oponašanja“  Ivana Krasteva i Stephena Holmesa. Padom Berlinskog mnoge komunističke zemlje su prihvatile liberalni kapitalizam, ali nisu postigle bogatstvo Zapada što su željele, pa sada zbog zavisti Mađarska i Poljska Zapadu pružaju otpor.

Izjavili ste da je zlo zvano komunizam unakazilo i hrvatsku književnost, koja se baš nije proslavila u borbi protiv komunizma.

-Ostajem pri tome. U svjetskim relacijama postojala je jedna antikomunistička književnost i ona je odigrala ključnu ulogu u rušenju komunizma.

Ipak,  Hrvatska je imala spisateljske heroje u borbi protiv komunizma.

-Ante Ciliga ne spada u književnost, nego publicistiku, ali bio je na samom početku nastajanja antikomunističke literature. Poslije Drugog svjetskog rata antikomunistička literatura je već bila nabujala.

Najavili ste knjigu „Hrvatska književnost i komunizam“. Kada možemo očekivati njen izlazak?

-U fragmentima je završena. Spada u moju publicistiku objavljivanu po časopisima. Za života tu knjigu ne namjeravam objaviti, ako će to netko poslije moje smrti objaviti neka je objavi.

Književnost kao znanost

Zbog vaših političkih stavova vaše posljednje knjige su uglavnom prešućene u srednjostrujaškim medijima. Postoji li desna književna kritika?

-Šutjeti o mojoj književnosti je lapsuz prvoga reda. Mogu neki šutjeti koliko god hoće, svako moje djelo je popraćeno je obiljem kritika i ja se ne mogu potužiti na nedostatak kritičkih osvrta. Izašle su i dvije knjige kritika moga djela. Neki časopisi su donijeli čitave male zbornike, neki obećavaju da će ih donijeti, iz vlastite perspektive ne mogu reći da me kritika zanemaruje. Ne smije se zaboraviti usmena predaja o mome djelu, ona je bila važna koliko i pismena.

Ozbiljnih književnih kritičara kod nas ima manje nego prstiju na jednoj ruci. Zaista me ne zanima što bi napisali jer malo je toga što već nisam o sebi pročitao. Jedina novost je što su se pojavili mnogi znanstvenici, profesori, koji književnost tretiraju kao znanost, ali oni uglavnom ne pišu za novine. Nedavno su na Sveučilištu u Zadru objavili zbornik znanstvenih članaka o mome djelu. Zove se „Croatica et Slavica Iadertina“. Postoje i doktorske disertacije o mome djelu.

Što se tiče otklona lijevih kritičara, nitko od njih ne kritizira moju književnost nego politički angažman. U ovom razgovoru čak ni vama nisam dopustio da miješate moju književnost i moj politički angažman. U svom životu imam nekoliko zanimanja: učitelj, profesor, pedagog, o tome sam posebnmo pisao i imam čitav niz radova; o književnosti sam dosta pisao nekada pod svojim imenom, a nekada pod pseudonimom, ali se ne smatram povjesničarom književnosti, nego jednostavno  piscem koji i sa znastvene strane želi opservirati zanat kojim se bavim. Svaku publicistiku, pedagošku, književnu ili političku lučim od književnog rada. U meni se to miješa, ali u prezentaciji pred čitateljima idem samo sa svojim književnim djelom, a sve ono drugo pisao sam baveći se poslovima da zaradim koru kruha.

Nobelovac Saul Below je napisao: Ono što genij stvara cijeli život intelektualac brzo nauči. Ja bih ga nadopunio i konstatirao kako to ubrzo počne banalizirati. Knjige s katedri kod nas postaju dominatne jer se više financiraju, ne poričem važnost katedre za književnost, ali nije li forsiranje tekvih tekstova ubijanje prave književnosti?

-Više puta oko toga sam se raspravljao s pokojnim Zlatkom Crnkovićem. Nismo se slagali, on je također davao prednost beletristici. Da se razumijemo znastveni tekstovi nisu umjetnost i dar. Dar se ne može racionalizirati, ali da bi dar pripovjedača, kao i dar pjevača ili slikara, realizirali morate savladati čitav niz banalno realnih tehnika. A upravo ta kritika s katedri otkriva koje su to tehnike. Upravo tim tehnikama baratam kada pričam svoje djelo. One su nevidljive, u pozadini, a kritičari s katedri ih mogu otkriti.

Važna uloga žene u razvoju pisca

Svojedobno se izjavili da je za razvoj pisca najvažnija podrška njegove žene i obitelji, ako vas supruga ili obitelj podržavaju vi ćete postati pisac. Jesam li to dobro razumio?

-Jeste. Mnogi pisci kada se ožene prestanu pisati poeziju i prozu. Javnosti su mahom nepoznati, ali mnogi ti nepoznati ili pisci s ruba povijesti književnosti su meni dobro poznati. Prestanak pisanja kada se ožene najčešće se događa kod lirskih pjesnika. Kada sam kao treo čovjek počeo objavljivati svoje prve romane pokojni Milivoj Slaviček me pitao jesam li oženjen? Kada sam potvrdio govoreći kako imam i dvoje djece, Slaviček se začudio:“ Pa kako onda možete pisati? “Zbog čega ne bih mogao?, uzvratim. „Pa kako kad su vam žena i djeca u kući?“, čudio se Slaviček, a ja mu odgovorih: „Ne znam jste li vi oženjen ili neoženjen, ali aj ne mogu pisati ako ne znam gdje su mi žena i djeca.“ Svoje prve pripovjetke počeo sam pisati tek kad sam se oženio.  I danas kada sjedam za stol pitam se gdje su moja djeca i kada znam da su na svome mjestu, ne samo njih dvoje nego i njihova djeca onda mogu mirno sjediti i pisati, oni su mi onaj blagoslov mira koji me obuzima i daje mi snagu za pisanje.

Godinama, svake godine objavljujete barem po jednu knjigu. Takva produktivnost izuskuje strašnu koncentraciju i rad. Kako izgleda vaš spisateljksi radni dan?

-Pisanje mi nikada ne uzima cijeli radni dan, ali u svakome danu zauzme jedan segment. Može biti u jutarnjem, polsijepodnevnom ili večernjem dijelu dana, ali taj segment je samo dio moga radnoga vremena. Drugi dijelovi odnosili su se na obavljane službe, na čitanje, istraživanje materijala i na moje fizičke aktivnosti. Dok sam bio mlađi radio sam u vrtu, kopao sam, zidao zidove, radio nešto za drvodjelskim stolom. Nikada ne propustim pisati, svaki dan mora biti doza pisanja. Nemam normu, ali svaki dan se nešto ulomi.

Izjavili ste kako u pisanju volite samog sebe iznenaditi.

-U samom pisanju, pod pero ili jezik volim kada mi dođe nešto iznenađujuće dobro čega se u pripremi za pisanje nisam dosjetio. Čarolija pripovjedanja, je ako imate toga dara, je toliko moćna da vam može priuštiti i ono čega se niste nadali. Neko iznenađenje mi se događa svaki, ali svaki dan. Jutros su mi se dogodile tri vrlo lijepe riječi. Ubacio sam ih u pripovjedno tkivo i pročitao sa zadovoljstvom.

Kažu ako ne znaš unaprijed kraj romana nemoj ga ni započinjati jer ga nikada nečeš završiti. Znate li na početku pisanja vaših romana kako će izgledati svršetak?

-Kada počinjem  roman, može biti od osamsto stranica kao što su „Sjene“ ili četristo stranica kao „Farell“ ili „Duh zloduha“, imam od prve stranice, pa kroz sve postaje, figurativno rečeno, mislim na ključne momente odvijabja radnje, pa do kraja, do zadnje rečenice uglavnom imam sve gotovo. Ne znam kakava će biti pripovjedna rečenica, uzdam se da će darova pripovjedanja biti više, obilje i da ću biti oran prihvatiti te darove, ali unaprijed dobro znam o čemu ću u romanu imati riječ i kako će roman završiti.

Kada ste smišljali naslov najnovije knjige o kojim ste sve naslovima dvojili?

-Tijekom pisanja romana ispišem po desetak-dvadesetak imena romana. Ovaj roman „Duh zloduha“ je u meni dugo nosio ime „Staša i Maša“. Kada završim roman idem se odlučiti za neko ime. Dok je moj dragi Zlatko Crnković bio živ, a on me tome i naučio, on mi je pomagao, a sada se sam odlučim za neko od imena. Razmislim koje ime najbolje odgovara nekom od dijelova knjige, a koji naslov pokriva cijelu knjigu.

U samim romanima „Duh zloduha“ i „Farell“ svoje romane nazivate pripovjestima, čak ih neki kritičari koji ih nisu pročitali tako nazivaju.

-Mislim da je prikladnije reći priča i pripovjetka za svaki oblik pripovjedanja. Radilo se o epopeji, ciklusu romana, zbirci pripovjedaka sve je to pripovjedna proza, a ja pripovjedanje smatram Božjim i čovjekovim darom, koji je znao to što mu je Bog pružio znao izraditi da bude umjetničko djelo.  Mnogi ljudi misle da je pripovjedanje i pisanje isto. Pripovjedanje je jedan izuzetan dar kao što je pjevanje i drugi darovi, a vješto pisanje je nešto što svaki čovjek može postići. Svatko može napisati dobar roman i biti smatran darovitim. Ne isključujem tu mogućnost da se dobar roman može dogoditi svakome čovjeku. Mnogo mi je prirodnije da neki čovjek ima dar pripovjedanja i cijeli svoj život gradi i nadograđuje svoj dar.

Kanon hrvatske književnosti

U umjetnosti se bez poznavanja psihologije ne može mnogo napraviti. Svojedobno ste u Zadru intezivno proučavali psihologiju, kako izleda vaša podjela ljudi po psihološkim karakteristikama?

-Psihologiju sam više puta polagao. Opću, dječju i patološku psihologiju. Primjerice u „Farellu“ kod likova imate nekoliko dosta bizarnih osobina i pojava, a kad to uočim u pripovjednom materijalu uvijek se konzultiram sa znanošću. Sve što sam napisao uvijek je bilo u kombinaciji onoga što sam našao u životu i onoga što sam provjerio u znanosti o psihi čovjeka.

Priprema se zvanični kanon hrvatske književnosti.

-Jesam li ja u tome kanonu?

Nije nitko od živih autora. Mogu vam pročitati, baš me zanima vaš komentar.

-Neću komentirati. Ne komentiram druge autore, može mi se staviti prigovor da sam zavidan, a apsolutno nisam.

Napisali ste tridesetak romana, a Miroslav Krleža tri, koliko ste ga u pripovjedačkom segmentu nadmašili?

-Na to pitanje neću odgovoriti.

U intervjuu za književni časopis „Republika“ Krležu ste prikazali kao strašljivu osobu.

-Ostajem pri tome.

Zadar je grad pisaca. Spomenimo Petra Zoranića, Petra Preradovića, u Zadru je službovao i objavio prvu knjigu,  Vladana Desnicu, Joju Ricova, Gorana Bujića, od živućih Marijana Tomislava Bilosnića, Nikolu Šimića Tonina, vas, te brojne druge autore manje poznate široj publici. Često pišete o Zadru, Blažine priče su književni spomenik dalmatinskom zaleđu. Zašto u vašim djelima nema mnogo Zagreba?

-Ako ćemo povesti razgovor o lokalitetima u mojim djelima, onda Zagreb nije izuzet. Posebice u „Ambri“ i „Četveroredu“. Lokaliteti u mojim djelima su vezani uz moj život. Istina neki romani koji su mi se dogodili u Zagrebu dislocirao sam u neke druge prostore. U Zagreb sam došao sa sedamnaest i pol godina. U Zagrebu sam izbačen iz škole, ali neprekidno sam se Zagrebu vraćao. U Zadru sam živio kada sam se odlučio baviti književnosti rekao sam svojoj ženi ako iz Zadra ne uspijem objaviti knjigu u Zagrebu morat ćemo se seliti u Zagreb.  I našli smo jednu profesoricu koja je bila voljna samnom zamjeniti radno mjesto, ali u to vrijeme Zora je odlučila objaviti moju zbirku pripovjedaka „Svemu ima vrijeme“ i zato sam se odlučio još neko vrijeme ostati u Zadru. Može biti da sam Zadra u mojim djelima previše dao, a nekoga lokaliteta premalo, ali sve je to moj život. U zadnjim knjigama najviše sam pisao o prozoru u  mojoj radnoj sobi na roditeljskoj kući moje žene u Primoštenu, koji gleda na Blažu i njenu kuću.

U više navrata u ovome razgovoru pričali smo o zavisti. Koliko ste vi bili zavidni, a koliko su vama bili zavidni?

-Zavist postoji u svakom čovjeku, samo što neki ljudi zavist u sebi mogu neutralizirati. Nađu snagu u sebi, pšriguše ju i krenu drugim putem na drugi način krenu ostvariti ono što su poželjeli imati. Druga vrtsa ljudi od zavisti pravi kvasac za revolucije i zločine. Ako me pitate koliko su meni bili zavidni, onda je „Duh zloduha“ autobiografski roman, naravno ne po faktima. Mene zavist tuče od djetinjstva, pa do jučerašnjeg dana.  T

 

 

 

 

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. FRANO-MARXISTA
    #1 FRANO-MARXISTA 27 ožujka, 2021, 03:28

    TKO JE POŠTOVANI ,DINARSKO TRIBALNI CERIBAŠA, KATOLIČKOG DUHA I NAUMA, NARVNO NAŠ DRVENI FILOZOF ,STEPINEVSKOG KODA ,KNJIŽEVNIK ,ARALIACA!! PA POŠTOVANI ARALICA ,EVO MOGA ODGOVORA NA ONAJ ZADNJI DIO VAŠEG INTERVJUA!
    EROPSKA MUMIJA SE RASPADA!!!ODGOVARAM POŠTOVANOM GOSPODIN U ARALICI!!
    EKOMSKA KRIZA EVROPE , VODI EVROPU U RASPAD I MIJENJA SVIJET NAŠE GEJE.
    EKONOMSKA KRIZA , U CIJELOM SVIJETU ,JE DOSTIGLA SVOJ VRHUNAC.
    NJU ĆE UKINUTI DRUŠTVENE PROTURIJEČNOSTI KOJE PROISTJEĆU IZ KLASNIH RAZLIKA, A POŠTOVANI ARALICA ILI SV.BENEDIKT I NJEGOV ČOPOR SLJEDBENIKA,NEKA SE MALO NAPIJU VODE I ZAVAPE BOGU ,MOŽDA ON UČINI NEŠTO ,JER OD NJEGA ,REČE,HERJUGENA ,KASNO-SREDNJOVJEKOVNI KATOLIČKI FILOZOF, NIKDA NIŠTA SE NIJE RACIONALANO DOGODILO DA BI NJEGOVI SLJEDBENICI ZNALI DA POSTOJI. HERJUGENA JE UGLEDNI ,SKOLASTIČKO-DOGMATSKI FILOZOF PATRISTIKE, I NIJE GA LAKO DEMANTIRATI ,AKO ŽIVIŠ REALNI ŽIVOT.JER DANAŠNJE NAJOBIČNIJE KRŠAĆNSKO,ANTIKOMUNISTIČKO LAPRDANJE O NEKOJ EVROPI ZAJEDNICE,ALI ROBOVA,NEMA NIKAVE PERSPEKTIVE BEZ PROMJENE DRUŠTVENIH I DRUŠTVENO-PROIZVODNIH ODNOSA. JER GOVORITI ,O NEKOJ EVROPI ZAJEDNICA, ILI EVROPSKOJ ZAJEDNICI,SU KAPIATLISTIČKA,KATOLIČKO-EKONOMSKA LAPRDANJA, A OVAJ NAŠ ARALICA ,BAŠ ORE TU NJIVU ,PA MU PORUČUJEM ;U ŠKOLICU POŠTOVANI ARALICA ,ALI ONU MARXISTIČKU, JER BEZ MARXISTIČKOG POIMANJA EVROPE I NJENIH DRUŠTVENO-PROIZVODNIH ODNOSA NEMA NOVE EVROPE , A SADA SU SAZRELI SVI UVJETI DA SE POČINJE STVARATI UPRAVO TA NOVA EVROPA ,JER JE STUPANJ RAZVOJA TEHNIKE I TEHNOLOGIJE DOSTIGAO SVEMIRSKE RAZMJERE KADA SE 2OX VIŠE PROIZVODI SVIH VRIJEDNOSTI ,U ODNOSU NA SEDAMDESETE (7O-TE)GODINE PROŠLOG STOLJEĆA ,A SVE VIŠE SE UMNOŽAVA NEZAPOSLENOST I ŠIRI SIROMAŠTVO. DAKLE,EVROPA SE NIJE, U ONOM MARXISTIČKOM POIMANJU DRUŠTVENOG RAZVOJA POKRENULA NI CENTIMETAR U NEKOM PERSPEKTIVNOM OBZORU. NJU DANAS I U PERSPEKTIVI POKREĆE RAZVOJ PROIZVODNIH ,MATERIJALNIH SNAGA,KAKO REKOH, SVEMIRSKIH RAZMJERA ,KOJE UPRAVO I VRŠE DESTABNILIZACIJU UKOTVLJENOG KATOLIČKO-KLERIKALNO-KAPITALISTIČKO-PLJAČKAŠKOG SUSTAV DRUŠTVENIH ODNIOSA,ŠTO NAM NAJAVLJUJE UKIDANJE PRIVATNOG VLASNIŠTVA NAD SREDSTVIMA PROIZVODNJE ,JER JE NOVA TEHNIKA I TEHNOLOGIJA UŠLA U SVE PORE DRUŠTVENOG ŽIVOTA I POSTALA OPĆE DRUŠTVENO VLASNIŠTVO KOJE PREVALADALA SVE DOSADAŠNJE OBLIKE USTROJSTAVA DRUŠTVENIH ODNOSA,PA JE EVROPA,SADAŠNJA , ZAVRŠILA SVOJU POVIJESNU ODISEJU . NI OSTALI SVIJET NAŠE GEJE NEĆE BITI KAKAV JE DO SADA BIO , VEĆ ,KAKO REĆE HEGEL, ĆE NASTUPITI NOVI SVIJET ODNOSA , SVIJET UDRUŽENIH ZAJEDNICA U KOJIMA DOSTIGNUTI STUPANJ PROIZVODNIH SNAGA UKIDA SVAKI OBLIK PROTURIJEČNIH ODNOSA ,JER SU SE STVORILI ONI UVJETI O KOJIMA JE ČOVJKE SANJAO I KOJIMA JE HRLIO KROZ POVIJEST, NAPREDUJUĆI U SVOM STVARALAŠTVU , DA OVLADA SOBOM I PRIRODOM KOJA GA OKRUŽUJE. ETO ,DANAS JE NA PRAGU DA TO POSTANE ,DA TU SVOJU STVARALAČKU SPOSOBNOST PRETVORI U CARSTVO SLOBODE KADA ĆE SVAKI POJEDINAC ,ISKONSKI OBDAREN OD PRIRODE ,MOĆI SE PREDICIRATI U SVOJOJ ISKONSKOJ STVARALAČKOJ SPOSOBNOSTI , DA STVARA KOLIKO GA ISKONSKA PRIRODA NADARILA ,A TROŠI ONOLIKO KOLIKO TREBA I ČEGA TREBA. JER KAŽE HEGEL ,UVIJEK JE ČOVJEK,KROZ SVOJU POVIEST ,VIŠE STVARAO NEGO TROŠIO. JER JE STAVRALAŠTVO ISKOSNKO SVOJSTVO ČOVJEKA ,A TROŠENEJ JE SAMO POTREBA ODRŽAVANJA ENERGIJE NA STUPNJU STVARALAŠTAVA. NARAVNO ,MARX JE OVU HEHEGELOVU FILOJOZOFIJU PRETVORIO U ZNANSTVENU TEORIJU I NAPISAO VELIKO DJELO,KAPITAL, U KOJEM JE,MATEMATIČKI, DIJALEKTIČKI I DIDAKTIČKI ,POKAZAO SVU NASTRANOST KLASNIH ODNOSA KOJI SU EMANIRALI IZ ROBOVALSNIŠTA ,A GLAVNA KUMA IM JE ZLOČINAČKO KRŠĆANSTVO KOJE JE NASLIJEDNICA ,PROPALOG RIMSKOG IMPERIJA,DUHOVNO I MATRIJALNO,POSTAJUĆI KROVNA I ZAŠTITNA ORGANIZACIJA KLASNO-EKSPLOATATORSKOG I PLJAČKAŠKOG KAPITALIZMA KOJI ,EVO DO DANS SE PRAKTICIRAO U EVROPI I SVIJETU,POD ,OPET POKROVITELJSTVOM ZLOČINAČKOG KRŠĆANSTVA.TO JE NA JEDAN NAČIN ,SKORO ,DOK JE BIO U PONTIFIKATU ,POTVRDIO I SADAŠNJI PAPA U OSTAVCI ,NAZVAN HITLER-JUGEND, KOJI JE POSLIJE TOGA DOBROVOLJO DEMISIONIRAO.PA TIČUĆI SE EVROPE I NJENE PERSPEKTIVE OPSTOJNOSTI ,DANI SU JOJ ODBROJANI. PA SVI ONI KOJI IZMIŠLJAJU LIJEKOVE ZA OPORAVAK KAPITALIZMA ,KOJI VLADA I EVROPOM , A UPRAVO JE TAJ ,KAPITALIZAM KRŠAĆNSKE PROVENIJENCIJE ,ZLOČINAČKO -PLJAČKAŠKOG KARAKTERA ,POSTAO NAJEKSTREMNIJI, EKSPLOATATORSKO-OLIGARJIJSKI TERORISTA CIJELOG SVIJETA U POTRAZI ZA ŠTO VEĆIM PROFITM ,PA U TU SVRHU PROIZODI LOKALNE ,VJERSKO-NACIONALNE RATOVE I POBUNE KOJI PROIZVDE SVEKOLIKA RAZARANJA MNOGIH DIJELOVA NAŠE GEJE ,UBIJAJUĆI MILJUNE LJUDI I RAZARJUĆI IM DOSTIGNUTI STUPAN CIVILIZACIJSKOG DUHOVNOG I MATERIJANOG RAZVAOJA.PA JE KRAJNJE VRIJEMAE , DA TAJ OLIGARHIJSKI KAPITAL ,SA SVOJOM POKOROVITELJICOM ,KRŠĆANSKOM ,ZLOČINAČKOM, CRKVOM ZAVRŠI U ROPOTARTNICI POVIJETI. TRUMP JE DIJALEKTIČKI OKIDAČ DA SE TAKO I DESI, JER GA JE ZA TO ODABRALA DIJALEKTIKA VREMENA DA DOKRAJKČI OVO CIVILIZACIJSKO-KLASNO USTROJSTVO DRUŠTVENIH ODNOSA KOJI SU PRAVI ANAKRONIZAM VREMENA .

    JER VLADAJUĆE PROTURIJEČNOSTI ,O KOJIMA JE ,JOŠ PRIJE CC-A 18O GODINA ,PISAO VELIKI FILOZOF HEGEL,DOSTIGLI SU SVOJ NAJVEĆI STUPANJ NEPODNOŠLJIVOSTI ,PA SE U TAKVIM ODNOSIMA ,KAŽE HEGEL, POKREĆE NARODNI DUH ,BRZINOM OD SEDAM MILJA I LOMI TU KORU OTVRDLIH ODNOSA ,TE STVARA NOVE DRUŠTVENE ODNOSE ,KOJI ĆE BITI PO VOLJI SVIM GRAĐANIMA, U KOJIMA ĆE SVI GRAĐANI BITI RAVNOPRAVNI BEZ PROTURIJEČNIH ODNOSA ,JER ĆE SVAKI GRAĐANIN DOPRINOSITI RAZVOJU ZAJENCE PREMA SVOJIM ISKONSKIM SPOSOBNOSTIMA. MARX ,NJEGOV UČENIK ,JE TO DEFINIRAO, SAMO DRUGAČIJIM JEZIKOM, NAZVAVŠI TAKVE ODNOSE CARSTVOM SLOBODE .

    PA AKO SE EVROPLJANI I CIJELI SVIJET NAŠEG DUNJALUKA NE DIGNE NA REVOLUCIJU I JEDNOM ZAUVJEK PROMJENE KAPITAL ODNOSE, ŠTO ĆE REĆI, I PRIVATNO VLASNIŠTVO NE POŠALJU NA POVIJESNO SMETIŠTE, NEMA IZLASKA IZ OVE AGONIJE.
    DANAŠNJE STANJE SVIJETSKE PRIVREDE JE NA UMIRANJU JER KAPITALIZAM NE ZNA VIŠE UPRAVLJATI POSTOJEĆOM TEHNIKOM I TEHNOLOGIJOM. ONA SE NE DA VIŠE STAVLJATI U ŠPEKULETIVNE TOROVE I PO VOLJI NEKE MULTI-KORPORACIJE JU UPOTREBITI U IZABRANE RESURSE KOJI ĆE ODBACIVATI ,NE SAMO PROFIT ,NEGO EXTRA PROFIT.
    ISPRAZNO JE OBJAŠNJAVATI TOTALNU DEAKADENCIJU PROIZVODNIH ODNOSA ,KAŽEM PROIZVIODNIH ,JER MARX KAŽE DA KAPITALISTIČKI PROIZVODNI ODNOSI NISU DRUŠTVENOG KARAKTERA ,JER NE PROIZVODE U SKLADU SA POTREBAMA I PERSPEKTIVOM RAZVOJA DRUŠTVENE ZAJEDNICE ,A NITI JE KAPITALISTA DRUŠTVENO ODGOVORAN ZA SVOJE PROMAŠAJE. NJEGOVE ŠPEKULATIVNE ILI ONE DRUGE PROMAŠAJE PLAĆAJU RADNICI SVOJOM NAJAMNINOM, JER SE KAPITALISTA UVJEK OSLANJA NA RESURSE PROIZVODNE RADNE SNAGE –RADNIKA:XXX SMANJENJEM FONDA RADNE SNAGE ZA ISTE POSTOJEĆE POSLOVE ; SMANJENJEM NADNICE ; PRODUŽENJEM RADNOG TJEDNA ILI RADNOG DANA ; ILI U NAJZADNJOJ INSTANCI PRODUŽENJE RADNOG VIJEKA RADNIKA. TO SU RESURSI KOJE KAPITALISTA UVJEK KORISTI BEZ DA IKOM POLAŽE RAČUNA. DANAŠNJE STANJE ,ODNOSNO,STANJE PRIVREDNIH ODNOSA , OVIH 1O ZADNJIH GODINA, NAJBOLJE POTVRĐUJE MARXOVU KONSTATCIJU.
    DANAŠNJA POMAMNA PROPAGANDA ŠTEDNJE KOJA SE PREPORUČUJE NA SVIM NIVOIMA JE NAJPROSTIJA I NAJGLUPLJA IDEJA .ONA SE NE MOŽE VIŠE NAZVATI NI IDEJOM JER IDEJA SE FILOZOFSKI DEFINIRA KAO JEDINSTVO POJMA I REALNOSTI.
    ŠTEDNJA SE NIKADA PO MARXU NE MOŽE POJMITI KAO PRODUKTVNA IDEJA JER SE ŠTEDNJA UVJEK BAZIRA KAO NUŽNA POTRPORA NEIZVJESNONOJ I NESIGURNOJ PERSPEKTIVI RADNIČKE EGZISTENCIJE A KAPITALISTI JU, KAO TAKVU, TROŠE U ŠPEKULATIVNE SVRHE , JER SU TO NAJJEFTINIJI IZVORI FINANCIRANJA PROFITA .
    KAD SU SE ,NEGDJE SREDINOM 19-TOG STOLJEĆE NADMUDRIVALI KAPITALISTIČKI EKONOMSKI TEORETIČARI,MALTUS I LODERDELJ NA JEDNOJ STRANI, KOJI PREPORUČUJU LUKSUZ , SMATRAJUĆI DA TIME POSPJEŠUJU POTROŠNJU ,A SLJEDSTVENO TOME I PROIZVODNJU, MEĐUTIM , NA DRUGOJ STRANI SE TOME ,TEORTSKI ,NARAVNO, SUPROSTAVLJAJU RIKARDO I SEJ KOJI SMATRAJU DA LUKSUZ SMANJUJE BOGATSVO A NE POVEĆAVA GA.
    MARX JE NA TO ODGOVORIO SLIJEDEĆE: RASIPNIŠTVO I ŠTEDNJA ,LUKSUZ I OSKUDICA ,BOGATSTVO I SIROMAŠTVO SU ISTO. PA ZAKLJUČUJE: KAPITALISTIČKI MORAL NACIONALNE EKONOMIJE JE ZARADA, A RAD I ŠTEDNJA PRIPADAJU RADNIČKOJ TREZVENOSTI. TO JE KAPITALIZAM U KOJEM JE RADNIK OTUĐEN, OTUĐENE SVIJESTI.
    DAKLE, KAPITALISTIČKI SUSTAV JE ZASTARIO, ORONUO ,POSTAO PRAVI ĐUTURUM KOJI SE VIŠE NE MOŽE AKTIVIRATI U STVARANJU NOVIH PROIZVODNIH I DRUGIH VRIJEDNOSTI.
    MARX JE JOŠ PRIJE 13O GODINA KONSTATIRAO ,A TO JE DANAS APSOLUTNA REALANOST ,DA ČE SE KAPITALIZAM RASPASTI KADA PROIZVODNE SNAGE DOSTIGNU STUPANJ RAZVOJA KOJI ĆE APSOLUTNO,A TO JE DANAS APSOLUTNA REALNOST, ,NA SVIM NIVOIMA I PODRUČJIMA DRUŠTVENOG ŽIVOTA I RAZVOJA ZADOVOLJAVATI SVE LJUDSKE I OPĆE DRUŠTVENE POTREBE, PA ĆE PROIZVODNJA BUDUĆNOSTI POPRIMITI UMJETNIČKI KARAKTER I BITI SVRHA SAMOJ SEBI, KADA RAD NIJE VIŠE ODREĐENN NEVOLJOM NEGO SLOBODNO OPREDJELJENJE ČOVJEKA.=
    DANAS LJUDSKO DRUŠTVO RASPOLAŽE PLANETARNOM TEHNIKOM I TEHNOLOGIJOM ČIJA PROIZVODNJA SE MJERI 2OX VEĆOM PO JEDINICI OPRPIZVODA NEGO ŠTO JE TO BILA 7O-DESTIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA.
    PA PREMA TOME STVARI SU JASNE .KAPITALIZAM SE ZAPETLJEO U VLASTITIM ODNOSIMA . TEHNIKA I TEHNOLOGIJA GA BLOKIRALE ,JER IH JE ISKORISTIO ZA HIPERPRODUKCIJU A OTPUSTIO RADNU SNAGU,POTROŠAČE ,TE POVEĆANE PROIZVODNJE. KAPITALIZAM NIJE VŠE SPOSOBAN DA UPRAVLJA RAZVIJENIM PROIZVODNIM SNAGAMA ,JER NJIHOVA MOĆ IMA DRUŠTVENA SVOJSTVA I DRUŠTVENI KARAKTER UPOTREBE. PA SE SAMO PO SEBI NAMEĆE PITANJE ,ZAŠTO SMO JOŠ U ROPSTVU MONOPOLSKOG KAPITALA KOJI NAM SVAKOG DANA PREDICRA TOTALNO SIROMAŠENJE CIJELE NAŠE GEJE,A TO JE SKORO U SVOM MANDATU POTVRDIO I TAJNIK UJEDINJENIH AMERILKIH LATIFUNDIJA,BANKI-MOON KOJI JE JAVNO SAOPĆIO ,PRIJE 3 GODINE KAKO U SVIJETU ,OD GALDI UMIRE 9O MIJLIJUNA LJUDU GODIŠNJE ,S PORUKOM ,DA SE OVO STANJE MORA HITNO PROMIJENITI ,JER U PROTIVNOM ,REČE TAJ AMERIČKI TAJNIK,UMIRANJE OD GLADI I DRUGIH POPRATNIH POSLIJDECA ĆE SE PODVOSTRUČITI. PA KAVOG REZONA IMA HRVATSKO ČLANSTVO U EVROPSKOJ MUMIJI,AMERIČKOJ LATIFUNDIJI.I UOPĆE ,KAKVOG REZONA IMA DANAŠNJI SVIJET CIVILZACIJE U DRUGOJ DEKADI 21-VOG STOLJEĆA, DA ROBUJE KAPITALISTIČKIM PROIZVDNIM ODNOSIMA KOJI NAS SVE VIŠE PRIBLIŽAVAJU TOTALNOM SIROMAŠTVU, A RASPOLAŽEMO PLANETARNOM TEHNIKOM I TEHNOLOGIJOM KOJA JE ,REČE,MARX ,SPOSOBNA DA STVORI UVJETE U KOJIMA ĆE ČOVJEKA POTICATI NA RAD NJEGOVO SLOBODNO OPREDJELJENJE A NE VANJSKA NUŽDA,GDJE PRESTAJE RAD KOJI JE ODREĐEN NEVOLJOM I VANJSKOM SVRSISHODNOŠĆU. TO ĆE BITI CARSTVO SLOBODE.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code