NOVA KOLUMNA IGORA KORUGE: KARAMAZOV I CIACCONA NA GITARI U ARHEOLOŠKOM MUZEJU

NOVA KOLUMNA IGORA KORUGE: KARAMAZOV I CIACCONA NA GITARI U ARHEOLOŠKOM MUZEJU

31. siječnja, 2019.

 

 

Piše: Igor Koruga

Bachova Ciaccona, moćna zaključnica Partite u d-molu za violinu solo, BWV 1004, s plemenitom i deklamatornom temom kontinuirano variranom 64 puta unutar 256 taktova na kosturu talijanskog ostinatnog basa, oduvijek je slovila kao stavak nedokučive suptilnosti, velike intelektualne dubine, ogromne tehničke zahtjevnosti i izražajne ljepote. Danas je teško zamislivo da je takav sažetak barokne (a i šire) violinstičke umjetnosti, u kojem je Bach istraživao neizmjerne mogućnosti harmonije, polifonije i vještog (su)p(r)ostavljanja dura i mola, dijatonike i kromatike, arpeggia i ljestvica, bio zapravo osmišljen kao didaktička vježba.

Bachova Ciaccona na gitari

Naime, zna se da su sa Ciacconom bili oduševljeni skladatelji poput Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847) i Roberta Schumanna (1810-1856) koji su skladali odgovarajuće klavirske pratnje 1847. i 1853. godine. Nešto kasnije, Johannes Brahms (1833-1897) je napisao transkripciju za lijevu ruku, violinist August Wilhelmj (1845-1908) orkestralnu pratnju, a Ferruccio Busoni (1866-1924) najopsežniji glasovirski aranžman. Međutim, nakon 1930. godine slijedile su obrade Ciaccone za orgulje, gudački orkestar, gudački kvartet i glasovirski trio, a u novije se vrijeme istaknula i inačica za lutnju (ili gitaru) solo kao i svojstvena analiza profesorice Helge Thoene (1938) u kojoj se violinska dionica stopila s pretpostavljenim (skrivenim) koralnim referencama (Christoph Poppen & The Hilliard Ensemble, ECM New Series 1765, 461 895-2). Srećom, poznatu obradu za gitaru lutnjista Edina Karamazova (1965), koji se svjetski afirmirao (tek) nakon uspješne suradnje s popularnim rock glazbenikom Stingom (1951), domaća je publika mogla poslušati ovoga petka, 25. siječnja od 20 sati, u Glazbenom salonu Arheološkog muzeja. Karamazov je predočio čvrstu i solidnu Ciacconu u kojoj se najposlije sve ipak odvilo sređeno i razumno, no ipak uz dozu umjetničke pustolovine s tajnovitim (raz)rješenjima. Treperenja misli te je večeri bilo i tijekom izvedbe Bachovog Sola pour la Flute Traversiere, BWV 1013, u kojem je svestrani Dani Bošnjak (1965) bez mnogo uzrujavanja pokazao svu raskoš talenta, uzornu sviračku tehniku i podrobno razumijevanje višeznačne partiture. Generacijskom triju u izvedbi Bachove Trio sonate br. 5 u C-duru, BWV 529, ali i skladbe Paisajes, Retratos y Muyeres, kubanskog gitarista i skladatelja Lea Brouwera (1939), na koncu se pridružio i violi(ni)st Aleksandar Milošev.

HRBA A Cinque

Solisti Hrvatskog baroknog ansambla (HRBA) predočili su, pak, u nedjelju 27. siječnja u Hrvatskom glazbenom zavodu, svoju palaču Bez briga pod umjetničkim vodstvom flautistice Ane Benić (1980), po uzoru na palaču Sanssouci (franc. bez briga) pruskoga kralja i najpoznatijeg flautista amatera Fridrika II Velikog (1712-1786) u kojoj su svojedobno službovali Carl Philipp Emanuel Bach (1714-1788), Johann Joachim Quanz (1697-1773), Johann Gottlieb Graun (1703-1771) i Cristoph Schaffrath (1709-1763). Sam događaj ujedno je bio i promocija najnovijeg CD-a solista HRBA-a A Cinque (A Classic, 2018) snimljenog u listopadu 2017. i lipnju 2018. godine u Kapeli Duha Svetoga na zagrebačkom Svetom Duhu.

U blizini pjevača

Onkraj svetosti nekoć je živio Petrarca, mirio svoje nebo i zemlju i žudio za jednom ženom s kojom se družio izdaleka, ili u mislima. Doživljaje njegova mirenja onomad su zvukom opisali Jacob Arcadelt, Giovanni Pierluigi da Palestrina, Orlando di Lasso, Lorenzo Tracetti, Giaches de Wert, Claudio Monteverdi i drugi, a njihove su skladbe na svom prvom koncertu iz ciklusa Triade VI, u utorak 29. siječnja od 20 sati u Muzeju za umjetnost i obrt, vjerno i upućeno protumačili pjevači Antiphonusa – Anabela Barić, Monika Cerovčec, Martina Borse, Ivan Bingula, Matija Fortuna i Tomislav Fačini – uz svesrdnu pomoć maestralnog švicarskog (arhi)lutnjista Luca Pianca (1958), inače suosnivača čuvenog ansambla Il Giardino Armonico i stalnog suradnika ranoglazbenog ansambla Concentus Musicus Wien. Teško dokučivi ushit bio je stoga nadohvat ruke, posebice u društvu uglednog gosta i kvinteta probranih pjevača koji su se otpočetka odlučili za umjetničko djelovanje vezano uz radost, disciplinu i zahvalnost, a tek potom uz eventualnu popularnost i novac. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code