IZDVOJENO

NOBELOVU NAGRADU I IGRANJE LOTA JE TEŠKO OZBILJNO KOMENTIRATI

25. studenoga, 2025.

Sa svih strane stižu k meni pitanja o gostovanju drame u Zagrebu, u drugim hrvatskim gradovima, na Sterijinom pozorju i slično. Volio bih da se tome može udovoljiti, ali vrlo je teško organizirati gostovanja s tako velikim ansamblom, predstavom koja dugo traje i u kojoj se koristi puno izmjenjive tehnike. Nadam se da će kvaliteta ipak omogućiti mnoga gostovanja

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Na Ludwiga Bauera me uputio Goran Tribuson. Prije toga nisam čuo za njega. Ne znam koliko je prošlo od tada, sigurno petnaestak godina, u sklopu moje turneje po Zagrebu u Kulturnom centru Dubrava organizirao sam tribinu o domaćem krimiću. Goran Tribuson mi reče da je Ludwig Bauer jedan od najvećih hrvatskih pisaca kriminalističke proze i više nego adekvatna zamjena za njegov nedolazak. Budući je junak mojih krimića detektiv Lujo, bi mi to idealno, a kad sam upoznao čovjeka, došao je na vrijeme, njemački pedantno, držeći se skromno i povućeno, u nastupu vrlo upućen u tematiku, mislim da smo dodatno kliknuli od prvoga susreta.

No, kao što eto nisam čuo za njega i kada smo započeli naše kombinacije tek nisam ni u primisli slutio o kakvom je velikom piscu riječ. Ne samo piscu, nego i velikom gospodinu. Za razliku od većine drugih autora grčevito opsjednutih samim sobom i svojim književnim bivstvovanjem Ludwig Bauer je spreman pomoći na razne načine. Primjerice pokojnom Joži Severu je pomogao prikupiti njegove pjesme, pretipkati ih na pisaćem stroju i pripremiti za tisak. Tako je nastala druga Severova zbirka „Anarhokor“ (1977.). Pomagao je i Milanu Kunderi kad se našao u nemilosti i prije nego će pobjeći na Zapad. U to vrijeme u Pragu se sastajao i s Bogumilom Hrabalom.

S uspjehom se okušao na području kriminalističkog romana, ali najmanje je Lujo pisac krimića. Do sada je objavio dvadeset romana, meni se u sjećanje najviše urezao „Toranj kiselih jabuka“ (Fraktura, Zaprešić, 2013.), s godinama našega poznanstva čitao sam periodički skoro sve što je objavljivao, ali „Zavičaj, zaborav“ iz 2011. čini mi se da je ostavio najveći trag kod kritike, publike i protagonista domaće kulturne scene.

Ludwig Bauer je dobitnik svih najprestižnijih književnih nagrada u Hrvatskoj i BiH. Jedino nije dobio nagradu „Fric“ Društva hrvatskih književnika i NIN-ovu nagrad za roman godine koja se od raspada Jugoslavije više ne dodjeljuje piscima izvan Srbije. Od strane pokojnog akademika Tonka Maroevića predložen je i za Nobelovu nagradu za književnost.

„Zavičaj, zaborav“ proteklih dana uprizoren je na sceni HNK u Osijeku. Nakon povratka iz Osijeka prvi put dopisnim putem napravili smo ovaj intervju.

Kako je autor doživio pretvaranje njegovog glasovitog romana u dramu?

Jeste li zadovoljni s kritikama? Kakve su bile reakcije publike?

• Tri pitanja odjednom! To bi mogao biti cijeli članak ispunjen mojim odgovorima. Ili da samo, kao što obično biva u medijima, odgovorim na posljednje pitanje? Reakcije publike bile su euforične. Sve što je do mene doprlo bilo je nepatvoreno oduševljenje… Što se tiče pretvaranja romana u dramu, imam u tome prilično iskustvo. Više od desetak romana pretvorio sam u uspješne radio-dramske tekstove, a najmanje polovica bili su moji romani. Ipak, kada mi je intendant HNK u Osijeku ponudio da napišem dramu prema svojem romanu za osječku inscenaciju, bio je to velik izazov. O tome sam napisao cijeli esej koji je upravo objavljen u Republici.

Kritičar Davor  Špišić objavio je recenziju u Telegramu. Vrlo je točno i s velikim razumijevanjem  procijenio sve komponente predstave, a ne sjećam se jesam li ikada vidio pohvalniju kazališnu kritiku od ove. Dakle, zadovoljstvo je mala riječ.

Koji je po Vama ispao najuspješniji segment predstave?

Scenograf Zlatko Kauzlarić Atač je scenografiju nazvao filmskom?

• Scenografija je zaista odigrala veliku ulogu. Zadivljuje svježina i umjetnička uvjerljivost s kojom je ugledni Atač pridonio ritmu i dinamici predstave. A i svi su ostali segmenti, kako se to formulira u pitanju, bili vrhunski. Prema tome, uspjehu je najviše pridonijela sinergija svih komponenti predstave: tekst na kojem je pored mene i redatelja radio i dramaturg Matej Sudarić, režija iznimno nadarenoga Jasmina Novljakovića, spomenuta Atačeva rješenja, kostimografija Jasminke Petek Krapljan, glazba Ane Stanković i veoma nadahnuta izvedba cijelog ansambla na pozornici, pri čemu posebno valja istaknuti i vokalne izvedbe Ivane Medić, ali još cijela “brigada” ljudi koje se ne vidi, a kojima je svima kreativni intendant Vladimir Ham ukazao svoje povjerenje.

U Visokim Tatrama

Gdje ste konkretno na/pisali „Zavičaj, zaborav“ i dok ste ga stvarali jeste li zamišljali predstavu kakva je postavljena u Osijeku?

• Dio romana “Zavičaj, zaborav” napisao sam u Visokim Tatrama, u domu slovačkih književnika, vrlo ugodan i inspirativan prostor, a ostatak sam napisao u Zagrebu, na Kvatriću. Tada mi nije na pamet padala inscenacija, a ni nagrade koje je taj roman osvojio. Bio sam već navikao da me nagrade u Hrvatskoj zaobilaze. Zanimljivo je da su romanu od četiri nagrade dvije dodijelili u Bosni i Hercegovini!

Kad će predstava „Zavičaj, zaborav“ biti odigrana u Zagrebu i gdje će sve gostovati?

• Sa svih strane stižu k meni pitanja o gostovanju drame u Zagrebu, u drugim hrvatskim gradovima, na Sterijinom pozorju i slično. Volio bih da se tome može udovoljiti, ali vrlo je teško organizirati gostovanja s tako velikim ansamblom, predstavom koja dugo traje i u kojoj se koristi puno izmjenjive tehnike. Nadam se da će kvaliteta ipak omogućiti mnoga gostovanja.

Koliko će predstava na velikoj sceni s velikim ansamblom utjecati na daljnju sudbinu romana „Zavičaj, zaborav“?

• Fraktura je objavila dva izdanja romana, prvo u suradnji s Njemačkom zajednicom iz Osijeka, a nije isključeno da se pojavi još jedno izdanje.

Hoće li biti još dramatizacije ili ekranizacije Vaših proznih djela ili postavljanja na scenu dramskih djela?

• Nisam o tome razmišljao. Složena prozna djela teško je transponirati u drugi oblik umjetničkog izražavanja.

Što o svemu misli i govori najpoznatija bauerologinja gospođa Lidija Dujić?

• Lidiji Dujić dugujem veliku zahvalnost na poticajima i sugestijama o dotjerivanju teksta. Nas dvoje surađivali samo ne velikom broju knjiga koje možemo smatrati njezinim ili mojim, a imamo i uspješnih zajedničkih tekstova.

Nagrada u Tomislavgradu

 U vrijeme premijere u Osijeku je održan i simpozij o Vašem književnom stvaralaštvu. Kakve su Vaše reakcije na taj događaj? Tko su sudionici?

• Takvo nešto bilo je u planu, ali se zbog tehničkih razloga morao pomaknuti tradicionalni simpozij Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu pa nije bilo moguće uključiti ciljanu publiku.

Usporedite taj simpozij i onaj svojedobno održan u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog društva pisaca.

• Hrvatsko društvo pisaca organiziralo je svojevremeno vrlo uspješan skup u povodu moje sedamdesete obljetnice kako je to naznačeno. Materijali su objavljeni u posebnom broju časopisa Književna Republika, br. 4-6, 2021. i predstavljaju relevantan izvor građe o mojem književnom stvaralaštvu.

Proteklih dana dobili ste i drugu nagradu u Tomislavgradu za povijesni roman. Prvonagrađeni je roman Mire Gavrana. Jeste li zadovoljni budući je vaš roman „Zavičaj, zaborav“ do sada bio više nagrađivan?

• Ta me je nagrada i iznenadila i obradovala. Miri Gavranu iskreno sam čestitao. Uvjeren sam da njegov veliki doprinos različitim oblicima hrvatske kulture i umjetnosti zaslužuje priznanje.

Na čemu trenutno radite? Možete li ovom prigodom najaviti izlazak nove knjige?

• Pišem roman “Škola za mlade galebove ili Kako nastaju romani”. Objavit će ga Fraktura sljedeće godine.

 Ima li što novo po pitanju Nobelove nagrade?

• Nešto takvo teško je ozbiljno komentirati. Otprilike kao i igranje lota. T