IZDVOJENO

NEPOTREBNA GLORIFIKACIJA TUĐMANA

13. prosinca, 2014.

Bio je za konfederativnu Jugoslaviju, Miloševiću htio predati Dubrovnik…

Napisao:Mirko Vidović, direktor Domovinskog rata

Franjo Tuđman je bio u Drugom svjetskom ratu urednik pamfleta u ime komunističke mladeži i proizvođač mržnje među samim Hrvatima iz ideoloških razloga.
Koncem rata, u siječnju 1945, Tuđman je dospio u Beograd nakon sto je samome sebi dao čin majora. Kao Zagorac on je imao ‘propusnicu u maršalat’ i bio je u blizini Tita kad god je Tito bio besposlen.
Major Tuđman je bio jedan od utemeljitelja OZN/UDB-e – prije početka Bleiburške tragedije i Križnog puta..
Tuđmanovo  ‘civilno’ zanimanje bilo je – osnivanje sportskih ispostava ‘Parizan’.
Kao ‘najmlađi Titov general’, Tuđman je došao na ideju da u Zagrebu postane ‘broj jedan’ na vrhu partijske organizacije i u to vrijeme je dospio na čelo ‘Instituta za proučavanje radničkog pokreta u Hrvatskoj’, premda nikad nije studirao povijest niti je objavio i jedno djelo iz povijesti. Stoga je, u Zadru, išao braniti tezu pred mentorima – veteranima Partizanskog pokreta, koji su mu dali titulu ‘doktora’.
Tuđman je preko Brune Busića, asistenta u Institutu uhvatio kontakt s Vjekoslavom Luburićem koji je, među istaknutim Hrvatima, došao na ideju da Hrvatska moze postići državnost u suradnji sa Sovjetskim Savezom. Zanimljivo je, da je kasnije, šezdesetih godina, na tu ideju dosao i dr. Branko Jelić izdavač mjesečnika ‘Hrvatska Država’ u Berlinu. I unutrašnji i vanjski tisak su se nabacivali na dr-a Jelića ‘drvljem i kamenjem’, ali ne i na Luburića, jer on je pružio ruku pomirnicu komunistima.
Franjo Tuđman je surađivao ‘ispod žita’ s luburićevcima i nakon Luburićeva ubojstva, i u vrijeme Hrvatskog proljeća’ otvoreno je, kroz ‘Hrvatski tjednik’ razvijao svoj ‘Projekt Sovjetske Hrvatske’.
Tuđman nije imao ama baš nikakva upliva na međunarodne odnose, ni u povodu donošnja ni ratifikacije ‘Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima čovjeka’, ni na ‘Helsinškoj konferenciji’ na kojoj je uglavljeno pravo na samoodređenje zavisnih nacija i pravo na istinu po slobodnoj savjesti, a također ni na Madridskoj konferenciji’ o pravu na slobodu savjesti, ni na Ottawskoj konferenciji’ o pravu naroda na samoodređenje, a najmanje u vrijeme priprema za ‘Ugovor Istok-Zapad’.  Navedeni događaji su i te kako uzeli u obzir Projekt Europske Hrvatske čiji su protagonisti uzeli i to službeno, aktivnog udjela u obrani pitanja hrvatske državne nezavisnosti putem samooređenja.

BAKARIĆEVE STRUKTURE

Nakon samoodredjenja Slovenije, kad je došlo do priprema za samoodredjenje Hrvatske, Franjo Tuđman je pozivao hrvatski narod da GLASA ZA KONFEDERALNE ODNOSE U JUGOSLAVIJI, a NE ZA NEZAVISNOST HRVATSKE. Iza tog stajališta bili su aktivno i u masovnim  medijima i Ivica Račan i Stjepan Mesić i drugi ‘zdravodrugovi’.
Hrvatska nacija je skoro jednoglasno glasala ZA NEZAVISNOST i time su ovi ‘leaderi’ bili totalno marginalizirani, ali iza njih su stajale strukture Bakarićeve Republike Hrvatske, posebno UDB-a sa svojim glavnim kaponjama, Boljkovcem, Manolićem, Perkovićem, Mustačem itd.
Udbini ‘pitomci’ su odmah u povodu prvih slobodnih izbora za Sabor, prisvojili državne riznice, uspostavili monopol na elektronske medije i – odlučivali tko može biti na čelu ikoje stranke u Hrvatskoj, pa i onih ‘sitnoga zuba’. Ta prikrivena ‘diktatura proletarijata’  iza kulisa marginalizirala je dr-a Marka Veselicu, prvake HSS-a, HSP itd, sve one koji nisu bili pobornici u korist projekta Sovjetske Hrvatske!  Sva težina financija i masovnih  medija stavljena je podjednako na stranu HDZ i HSP – dva krila jednog te istog političkog šišmiša.

OLUJU SU ISPLANIRALI AMERIČKI GENERALI

U fazi početka stabilizacije Hrvatske kao osamostaljene države, dogodio se je početni udar JNA na pokušaj demokratizacije zemlje,  prilikom skakanja Splićana na Titove tenkove na Rivi, Boljkovac i Tuđman su osudili taj ‘napad na JNA koja je i naša armija u Hrvatskoj’. Napadači su bili pohapšeni, izručeni Vojnom sudu u Sarajevu i crvena zvijezda petokraka je spremala svoj prodor u Hrvatsku, od Vukovara do Zagreba. Hrvatski najelitniji branitelji su Titovoj Armiji na Vukovaru ‘slomili kičmu’ (kako se je izrazio preko hrvatskog radija puk. Mile Dedaković – Jastreb) i tada je propala svaka iluzija o udaru i na Zagreb. Kad je general Špegelj, u svojstvu Ministra obrane u Hrvatskoj,  javno izjavio da ‘JNA trebamo poraziti’, Tuđman ga je zbacio s položaja ministra i na njegov mjesto postavio luburićevca Gojska Šuška: tako je Tuđman izvršio ‘rokadu’: ottawski pizzaiolo je došao u Zagreb, a Martin Špegelj je otišao na Norval kod Toronta da se dosađuje.
Tuđman je pozvao puk. Dedakovića u Zagreb i tu ga dao zgaziti nogama udbaša, koji nikad nisu nikako odgovrali za to svetogrđe u jednom obrambenom ratu.
‘Oluju’ su isplanirli američki generali iz pričuve. Prvi zračni udar na samom početku ‘Oluje’, na protuzračne baterije oko Knina izveli su američki bombarderi koji su doletjeli iz savezničke baze u Italiji, a Tuđmam se je u to vrijeme rashlađivao  u svom skloništu daleko od Fronte.
Kad je na Kninskoj tvrđavi general Ivan Korade digao ponosni hrvatski barjak pobjede, Tuđman je iz svog skloništa pohrlio i tek sutradan došao da poljubi barjak časti nad Kninom. General Ivan Korade je kasnije ustrijeljen prilikom hajke koju je na njega organizirao Stjepan Mesić u šumi pored Varaždina, dok je hajku na generala Gotovinu organizirao HDZ-ovac Ivo Sanader, najveći kleptoman u povijesti Hrvatske.
Franjo Tuđman je dao nalog svom lieutenantu Marinu Biliću Bilom – predstavniku HDZ-a u Vukovaru, da PREDA HRVATSKO PODUNAVLJE  srbijanskoj neprijateljskoj vojsci – JNA – četrdeset dana nakon posvemašnjeg prekida svih državno-pravnih veza s Beogradom odnosno sa Srbijom. Na čelu neprijateljske vojske JNA bio je Stjepan Mesić, Titov nasljednik. Mjesec dana nakon tog akta VELEIZDAJE, Srbijanci su izbacili Stjepana Mesića koji se je obreo u Zagrebu i tu poslao – glavnim tajnikom HDZ-a, Prvo njegovo djelo je – smjenjivanje s položaja predsjednika HDZ BiH vrlo umjerenog Stjepana Kljujića i postavljanje na njegov mjesto oficira KOS-a, Matu Bobana.

U vrijeme opasne opsade Dubrovnika, Franjo Tuđman je sa svojim doušnicima odlučio predati Dubrovnik Slobodanu Miloseviću, a do toga nije došlo jer sam ja kao direktor  Domovinskog rata odbio predaju i izdaju. Direktora su shvatili i dali mu pomoć već tada otvoreni hrvatski saveznici – Francuzi i Britanci, u sjeni američkog vojnog diva.

ZEMLJA BANOVA

Oni koji sad! kuju u zvijezde Tuđmanove ‘zasluge’ za obnovu hrvatske državne nezavisnosti svi odreda pripadaju Projektu Sovjetske Hrvatske i njih ne smeta ni članstvo nezavisne  hrvatske države u UN-u, ni u NATO-u a ni u EU – oni i dalje nastoje održati na glavnim položajima u Hrvatskoj – tamo gdje se donose odluke i daju zapovijedi – svoje komesare, pa i nakon što su morali izručiti svog velikog kaponju Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu da mu se sudi u Neo-Nurnbergu zbog divljačkog ubijanja hrvatskih državotvornih emigranata po zapadnim slobodnim zemljama.
Glorifikacija Franje Tuđmana u povodu 15-te godišnjice njegove smrti je očajnički pokušaj prosovjetskih gnoma da se stvori privid kontinuiteta između Bakarićeve Hrvatske i Tuđmanove Hrvatske.
No proces obnove hrvatske kao nezavisne države tek ovih dana ulazi u završnu fazu – ocjelovljenja Banovine Hrvatskei Banovine Bosne na cijelom njihovom povijesnom i etničkom prostoru.
Tako ocjelovljene naše dvije Banovine naći će se u interesnoj zajednici kao dvije nezavsine države pod zajedničkim nazivom  BANOVINA HRVATSKA I BOSNA”.
A i Bakarić i Tuđman ostat će u povijesti točno ono sto su bili – borci za vlast nad hrvatskim narodom – koji su uspjeli korumpirati i dobiti na svoju stranu  i Katoličku crkvu.
Dostojanstvo BANA bacit će u muzej sve madžarone i jugošugu – poput Bana Jelačića na sred sredine Glavnog grada Hrvata – s udignutom desnicom vraćcenom iz gliptoteke – on bdije nad slobodom i nezavisnosti ZEMLJE BANOVA.