NEOZBILJNE PRIČE O DOSELJAVANJU U 7. STOLJEĆU

NEOZBILJNE PRIČE O DOSELJAVANJU U 7. STOLJEĆU

3. studenoga, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

 

Ivan Jurić, Podrijetlo Hrvata, Nova stvarnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2011.

Genetika je neumoljiva i nepredvidiva. Kume moj, nema od seoba Slavena ni govora. DNK negira i razara uvriježene i nametnute povijesne “istine” o podrijetlu nekih naroda, među kojima je i hrvatski narod. Nema ništa od Irana, od Bogostana i Karpata. Hrvati su tu gdje jesu od vajkada. Tu se se dogodili.

Povijesno promatrano, ljudska polulacija svoju je genetsku raznolikost ostvarila preko gena jezika i culture. Ta raznolikost temeljena na istraživanju DNK, seže od razdoblja između 10 i 100 tisuća godina, jezična od tisuću do deset tisuća godina, a kulturna od petsto do pet tisuća godina. Raznolikosti s navedenim ishodištima u ljudskoj populaciji, iako su slijedile iste povijesne putove, najčešće nisu u uzročnoj vezi. Genetskim srodne populacije ne moraju govoriti istim jezikom ili one koje govore istim jezikom ne moraju pripadati istoj etnogenezi i kulturi.  Rezultati genetskog istraživanja u ovoj knjizi nezaobilazni su na razini spoznaje (hipoteze) u budućim istraživanjima genetičkog podrijetla, ali i povijesnog, kulturnog i nacionalnog idetiteta Hrvata. Stari smo po Juriću više od 10 tisuća godina.

U novije vrijeme svi tragaju za svojim korijenjem preko genetiskih otkrića, pa i Hrvati. U uvodnoj napomeni Jurić piše:  U tom traganju prednjače Englezi pa tim svojim traganjem otkrivaju i definiraju važnost našega povijesnog hrvatskog područja za naseljavanje Britanije. Takvim ću se podacima posebno koristiti, jer, kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na području Britanije pristigli oko 14 tisuća godina prije Krista, te da je haplogrupe i među Hrvatima oko 50 posto, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću i iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje otome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako ,ali ne znanstvenicima.”

Tako, eto, piše Jurić o Hrvatima koji misle da je kolijevka civilizacije u Mezopotamiji, tamo na obalama biblijskih rijeka, Eufratu i Tigrisu, da su Sumeri kolijevka prve civilizacije i da tragovi predaka Hrvata vode do tamo, do Bogostana, do Irana i Avganistana, do drevne Perzije. Jurić tvrdi da svi koji misle da su otamo, neozbiljna su neka čeljad, koja se mogu svakako nazvati, ali znanstvenicima nikako. Ako bi Jurić bio u opravu, onda Pilar, Sakač i Šuflaj, uludo izgubiše glavu pišući o iranskom podrijetlu Hrvata, što je Srbima silno smetalo, pa su ih skratili za glavu u vrijeme njihova kratkotrajna imperija na brdovitom Balkanu, u zemlji Južnih Slavena!

 

BEZ DOKAZA ZA SLAVENSKO PORIJEKLO

 

Petnaest poglavlja,  315 stranica, meke korice. Stručnoi naučno Jurić je projurio tragovima predaka i objašnjava u tančine što je sve otkrio genetskim istraživanjima grupe haplogrupe, pa sve to pojašnjava tabelama i kartama crnobijelim i u bojama. Mene se posebno dojmilo 14.poglavlje naslovljeno kao Borba za očuvanje hrvatske etnogeneze Dobro je sročeno I predočeno i posljednje poglavlje Umjetna selekcija, genom čovjeka i darvinizam. Čudna su, zanimljiva i dojmljiva ta genetička otkrića na koja se Jurić poziva i dokazuje da su povjesničari bili u zabludi kad su pisali o prošlosti Hrvata, pogotovu oni koji su insistirali na doseljenju Hrvata iz Irana ili Karpata. U drugom poglavlju Jurić uvodi čitatelja u struktuiru analiziranih uzoraka Hrvata podrijetlom iz Hrvatske i BiH, dok u trećem piše o sličnosti genetičkog podrijetla među narodima. Četvrto i peto poglavlje obrađuju varijabilnost unutar hapelgrupa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a šestim otkriva strukturu haplogrupa mtDNK u Europi. Genom I haplogrupe naroda i pojedinaca možete čitati u sedmom, dok osmo poglavlje pojašnjava genetičke strukture naroda važnih za razumijevanje podrijetla Hrvata. Na to se nastavlja priča o tlu i klimatskim promjenama, te pristizanju ljudi s raznim haplogrupama. Genetičke spoznaje definitivno podržavaju teoriju o autohotnosti većine pripadnika hrvatskog naroda na području Hrvatske. Po Jurićevim istraživanjima, Hrvati su tu gdje su sada odvajkada. Nakon što je izložio razne teorije o pdrijetlu Hrvata, Jurić u desetom poglavlju kategorički tvrdi: Hrvati su autohotan narod na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Velika većina (oko 75 posto) predaka Hrvata na ovim prostorima boravi tisućama godina. Tako on veli, da su Hrvati stari više od 8 tisuća godina. Naši preci  su nosioci haplogrupa R1b, I, K2, E, J i G.

 

Na kraju Jurić opominje čitatelja što znači u naše doba nagli razvoj genetike, a posebno genetičkih otkrića na dijelu genoma koji se ne rekombinira, a to je nazaobilazan  izvor za istraživanje prošlosti, ali i biološka činjenica koja bi se trebala koristiti za preispitivanje dosadašnjih hipoteza, teorija pa i opće prihvaćenih istina o bližoj i daljoj prošlosti. Problem je u  u bivšoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja se u određenim povjesnim previranjima ponašala nedolično, pa je tijekom svoje povijesti kreirala neznastvene i nakaradne stavove i zauzimala izrazito političke stavove o slavenskom podrijetlu Hrvata. Narodi srodnih jezika ne moraju biti po genetici braća, niti im je isti ćaća.

Genetička otkrića su već dokazala da Hrvati nisu Slaveni. Bliži su i srodniji genetski Baskima i Laponcima nego Rusima i Srbima. Genetička otkrića nepobitno dokazuju da nacije nisu genetičke već političke kategorije. Tako su Hrvati, Bošnjaci i Slovenci visoke genetičke sličnosti i mogu poslužiti kao primjer kako na nekom geogerafskom području na kojem živu ljudi istih genetičkih struktura, populacija tih ljuidi ostvaruju razlilčite etnogeneze i nastaju različite političke nacije. Više nije moguće ignorirati rezultate istraživanja genetičke strukture bilo kojeg naroda pa tako i hrvatskog naroda.

Neki su pokušali manipulirati uzorcima genetičkih istraživanja unoseći tendeciozno na smanjenje udjela haplogrupe I (Eu7), a povećanje haplogrupe R1a (Eu19).

Genetička otkriča ne potvrđuju slvanesku etnogenezu Hrvata. Padoše u vodu velike istine, teze i teorije o slavenstvu, jugoslavenstvu, bratstvu i jedinstvu. Hrvatska haplogrupa je R1a. Ta haplogrupa nije slavenska.

 

PAVELIĆEVE  TEREVANKE

 

Dragan Pavelić, Terevenka u Majdanu i druge do sada neispričane priče, VBZ, biblioteka Ambrozija, Zagreb, 2011.

Sve do nedavno gore spomenuto prezime jednog relativno mladog pisca, nije se spominjalo i izbjegavalo se koliko je to bilo moguće. Zamislite da studirate u prijestolnici “nebeskog naroda” i da vas profesor prozove i vi kažete Pavelić. Još ako bi vam bilo ime Ante, bome ste obrali bostan. Neka prezimena bila su žigosana u vrijeme komunizma isto onakokako su neke  “opasne” heretičke misli u vrijeme inkvizicije.

Goran Pavelić pripada onima kojima je Borhes bio i ostao uzor, učitelj i preferirani spisatelj. Kakva nepravda što ga zaobiđe Nobelova družina. Teme zla i dobra dominiraju ovom knjigom. Osam poglavlja, 67 kratkih priča, crtica, zapisa na 200 stranica. Rečenica mehka kao duša.

Najduža priča na desetak kartica zove se  Najduži izlet u pakao, a najkraća na  pola kartice je Gospođa Hrstina objašnjava jedan ljubavni slučaj. Zanimljivo je da je ova pričica bolja od one prve pričetine. Premda sam rođen u Bosni i nisu mi strani turcizmi, morao sam posezati za riječnikom nepoznatih riječi i pojmova na kraju knjige. Lagano štivo za one koji poznaju jezik kojim odnedavno govore i pišu bosanski muslimani. To važi i za opise krajolika. Jezik stiliziran, rečenica izbrušena. Pisac se vješto kreće predjelima religijsnkog i fantastičnog, psihoanalize i filozofije, umjetnosti i antropologije, što ga odvodi u legende, u iracionalnom i snovima. Važni su mu razlozi postojanja isto onako koliko su bitni ljudski odnosi za svakog ljudskog života. Katkad moralizira kad to nije potrebno.  Čini se da spretno ribari niz rijeku kojoj se ne zna odakle izvire, ni gdje uvire. Važno je da teće i da nikad ne presahne.

Pavlićevim velikim mislima je tijesno u malim riječima. On se katkad zabavi, pa se igra velikim riječima i malim mislima i obratno.  Šteta što nije više i podrobnije opisivao ratno vrijeme. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Marko
    #1 Marko 6 studenoga, 2011, 20:05

    Nije pametno baciti se na inovacije i ‘sve poceti iz pocetka’ – nema niti je ikad bilo naroda ciste krvi, koji se ni s kim nije mijesao. Genetika zivih je jedno, ali price geneticara o mrtvima od prije deset tisuca godina je proizvoljno i nicim dokazano. K tome, i Juric spominje ‘slavene’ i njihov udjel u genetici sad zivog pucanstva na nasim sirinama, a prosto preskace cinjenicu da su toboze ti slaveni dosli dolje s Avarima. Avari su bili daleko brojniji i – sta bi s njihovim genima? Jedno je sigurno – klasicnaznanstvena antropologija je dokazala da su Dinarci autohtono pucanstvo, a i to da su na razne nacine doseljavali sto milom sto silom i mnogi drugi i s raznih strana, ali nikad Dinarci nisu postali manjina na svom tlu. To je istina!

    Odgovorite na ovaj komentar

<