NEKOREKTNI LADIŠIĆ I METROSEKSUALNI  IVANUŠ

NEKOREKTNI LADIŠIĆ I METROSEKSUALNI IVANUŠ

10. studenoga, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

Gordan Stojic

Gordan  Stojić, poznati televizijski novinar govori o teškim radnim uvjetima u novinarstvu

Razgovarao: Nenad Marjanović dr. Fric, www.Regionalexpress.hr

Gordan Stojić je jedan od onih televizijskog novinara koji je svojom karizmom obilježio cijelo jedno razdoblje HTV-a, a kasnije i NOVE TV. Stojić je stalni kolumnista Regional Expressa, sve više se osjeća Puležanom i u zadnjih par mjeseci gotovo sve njegove kolumne govore o Puli i Istri. Kada je u jednom uskom krugu ljudi najavio kako je napisao knjigu o medijima njegovi su se telefoni užarili. Zovu ga sa svih strana, provjeravaju dali u toj priči ima istine i jesu li u toj knjizi spomenuti. S Gordanom Stojićem razgovarali smo u pulskom kafiću Forum.
MOŽEŠ LI NAM REĆI ČIME SE TRENUTNO BAVIŠ I KAKO SI ZADOVOLJAN ODJEKOM TVOG ZADNJEG URATKA IVE IZ KLAMBEŠI?
-Ja sam trenutno nezaposleni televizijski novinar u potrazi za poslom. Nekima se to može učiniti čudno, no takva je situacija u medijima. Trenutno su televizijski novinari mladi ljudi spremni raditi petnaest sati dnevno, odreći se braka, djece, kvalitetnog obroka i čaše vina. Satima stajati pred zgradom Vlade i čekati da izađe neki političar i promrmlja frazetinu koju će i tako svi imati, ili biti spremni da im urednik piše tekstove.  Nije da ja za svoj rad tražim milijarde, ali u igri je ljubomora i strah od moje biografije. Činjenica je da nakon silnih godina ja sve o svima znam. I nisam nimalo fasciniran trećerazrednim kokicama koje su neki trećerazredni nadređeni gurnuli na urednička mjesta. A one, kao i svaki trećerazredni ljudi vole poniznost. To uvijek završi pričom kako me se ne može kontrolirati. No, utjeha mi je da su i Steve Jobsa tjerali iz nekih poduzeća s istim obrazloženjem. U filmu o pulskom ugostitelju i gradskom vijećniku Ivanu Udoviću uspio sam pogoditi ono što on jest, glamdžija, ljubitelj žena i onaj koji kaže što mu je na vrhu jezika. Puno sam pohvala dobio jer sam u film uzeo i poznate ridikule Starog grada koji su ravnopravno s općepoznatim političarem Damirom Kajinom govorili o Ivetu.

STRAŠNA KORUPCIJA

DOSTA SE O TOM FILMU PISALO. NO, GLEDATELJI GA NA NACIONALNOM NIVOU JOŠ UVIJEK NISU IMALI PRILIKE VIDJETI?
-Takav film eventualno bi se mogao emitirati jedino na HTV-u. Ja bih morao imati produkcijsku kuću i serijal sličnih dokumentaraca. No, Nenad Puhovski je svojedobno govorio o tome kako su opstruirali kupnju uradaka njegove kuće. Na HTV-u nerado kupuju nešto sa strane, odnosno, tek ono što moraju zakonom. Uz to, imaju i svoj Dokumentarni, poprilično inertan program i ljude koji s puno ljubomore dočekuju one sa strane. Uz to se dogodila jedna čudna stvar. Jedna od većih zvijezda je Đelo Hadžiselimović, čovjek koji našim novcem kupuje dokumentarce. Neću reći da nije vrstan. No, zvijezda treba biti onaj tko naše dokumentarce prodaje u svijetu i urednik koji svoje ljude tjera da proizvode svjetskost.
Svojedobno sam napravio dokumentarac Palatucci, riječki Schindler. Riječ je o Pravedniku među narodima i velikom talijanskom heroju. No, riječki ga partizani ne podnose jer je bio dio represivnog fašističkog  policijskog sustava. Zvali su me s neke talijanske televizije da kupe film jer su mislili da  imam autorska prava. Hrvatska televizija, koja ih ima, koliko mi je znano, nije ga nikome prodala. Dapače prošlo je sedam godina da bi ga na moje iznenađenje nedavno reprizirali.
Puno se očekuje od nove garniture koja treba doći. Hajdemo se nadati da će preferirati izvrsnost talent i rad. Ugled koji sam stekao u ovom poslu posljedica je isključivo emisija, reportaža i dokumentaraca. 

MISLIŠ LI DA JE ZA PROBOJ OVAKVOG I SLIČNIH FILMOVA NA TELEVIZIJE S NACIONALNOM KONCESIJOM JOŠ UVIJEK POTREBNA DOBRA VEZA? -Stalno se priča o vezama, ali ne samo o tome nego o mitu. No, to su priče iz birtija. Meni su se neki glazbeni menadžeri jadali koliko su i kome morali dati da bi se njihovi pjevači pojavili na televiziji. Kad sam ih pitao zašto to ne prijave, rekli su da bi to završilo u nečijoj ladici, da institucije sustava ne rade svoj posao, da bi ih moćnici koje su prijavili zauvijek izopćili iz medija. Zato šute, plaćaju i pričaju po birtijama.

GDJE JE VEĆA KORUPCIJA, O TOME SE U ZADNJE VRIJEME DOSTA GOVORI, VODE SE I ODREĐENI SUDSKI PROCESI, U NEKIMA OD NJIH SI ČAK I SVJEDOK?
-Ma ja sam bio svjedok u predistražnim radnjama koje su se vodile protiv Siniše Svilana. Žao mi je, radili smo zajedno i on je dobar urednik i novinar koji je osmislio jednu formu koju ja ne bih dobro radio. No, ja nisam sjedio po mjestima gdje su padali dogovori ili se dijelile kuverte. Ja sam uvijek bio radnik-proleter, jer novinarski rad nije ništa drugo do stalna šljaka poput one u tvornici. No, ipak sam se zapanjio kada je bivši direktor Nove TV kasnije na sudu izjavio da je s Hloverkom Novak Srzić pregovarao o kupnji tih emisija za svoju kuću, a ona je radila za HTV. Ako sud dokaže da su zaista Dijana Čuljak. Hloverka i Siniša mitom vladali medijskim tržištem onda je to strašno. Jer što ako sam imao bolju ideju, ali nisam imao za mito? Još je strašnije što je taj bivši direktor, inače Slovenac, izjavio da sve što bi u Sloveniji bilo nenormalno, ovdje je bilo normalno.

UPLAKANI RORA

 KAKO TO DA JE UKINUTA ISTRAGA, EMISIJE SA NAJVEĆOM GLEDANOŠĆU IKADA U HRVATSKOJ? ŠTO SE DESILO DA STE JEDNOSTAVNO NESTALI?
-Vladimir Šelebaj izjavio je da se emisija ugasila jer on više nije imao para za plaćanje mita. Moje je problem bio odnos s urednikom Istrage, Andrejom Rorom. Tog čovjeka ne poznajem i neću poznavati. Kada sam ga znao, pružio sam mu šansu da se pokaže. Sjedio sam s njim za stolom dan nakon što je utjecajni tjednik pisao u njegovom radu za tajne službe. Njegovi Motrištarci su bježali i pravili se da ga ne poznaju. Pomagao sam kad je uplakan dolazio tvrdeći da ne može hraniti ženu i djecu. No, kad smo počeli zajedno raditi shvatio sam da on ne misli da mi bilo čim treba uzvratiti, čak ni ljubaznošću. Hirovit čovjek stalnih mijena u ponašanju stvarao je pakao ljudima koji su s grčem dolazili na posao. Nikada se nije znalo kad će početi nervozni i ponižavajući ispadi. Na mene se nije derao ni pokojni otac, pa neće ni netko koga sam dizao kad je bio na dnu. Otišao sam nekoliko mjeseci prije nego je emisija ugašena. 

RADIO SI KAO NOVINAR I ZA VRIJEME BIVŠE DRŽAVE, JELI I TADA BILO TOLIKO KORUPCIJE, NEPOTIZMA…
-Ma komunistički novinari su male bebe. Oni su jeli i pili na tuđi račun, ljetovali s obiteljima besplatno na moru, snimali načelnike općina i partijske sekretare, ali da su uzimali stotine tisuća mita, e to nisu.

ZANIMLJIVA MI JE TVOJA PRIČA O BIVŠEM RAVNATELJU HTV-A MIRKU GALIĆU KOJI TE DAN NAKON ŠTO SI DOBIO NAGRADU HND-A U HODNIKU TELEVIZIJE NIJE NI POGLEDAO, BAVIO SE SVOJIM KUĆNIM LJUBIMCEM? KAKO JE TO DJELOVALO NA TEBE KAO NOVINARA I ČOVJEKA?
-Ma naravno da se čovjek osjeća poniženo. Bilo je to i vrijeme kada su neki ljudi s kojima sam radio dobili menadžerske ugovore od pričalo se, petnaest, dvadeset i više tisuća kuna. Primjerice Denis Latin, Goran Milić ili pokojni Joško Martinović. Nikada nisam osporavao njihov izniman televizijski talent i neosporno su zaslužili da ih se plati više no  antitalente i sterilce, no ja sam se pitao gdje sam tu ja. Zašto se pored mene prolazi kao da sam kanta za smeće? Zašto moja plaća nije porasla za lipu? Zahvalio sam se tim dečkima i uljuđeno rekao, nemojte me više angažirati. Ja od vaših emisija imam uvažavanje gledatelja i ništa više. Ne mogu cijeli život živjeti od ponosa jer su vaše emisije gledane i nagrađivane.
Otišao sam s HTV-a i napravio čudo, legendarne Rekonstrukcije. Iako mi je u Istrazi bilo strašno, ponosan sam što sam krvavim radom i pod ponižavajućim produkcijskim uvjetima, samo svojom maštom i talentom napravio ono što se i danas pamti.
 

KOLIKO ZNAM U ZADNJE VRIJEME SI RADIO U 24 SATA I U VIŠE NAVRATA SI TVRDIO KAKO JE TO IPAK NAJGORI MEDIJ U KOJEM SI RADIO I KAKO SU NOVINARI U TOM MEDIJU DOTAKLI DNO, KAKO SE PREMA LJUDIMA U TOM MEDIJU POSTUPA OKRUTNO…
-Ondje sam doživio neka od najgorih ljudskih i profesionalnih poniženja u životu. Došao sam pokucavši na vrata. Bila je to simpatična televizijica s malo politike, showa, sporta i niza mojih vrsnih reportaža koje sam, zbog nedostatka kamera radio maštovitim temama i skidanjem slike s Youtubea.
Nakon godinu dana pojavio se novi urednik Tihomir Ladišić i prvi čovjek 24 sata, Boris Trupčević. Na Tihomirovim prezentacijama zapanjen sam slušao kako se pokreće news televizija koja će konkurirati onima s nacionalnom koncesijom i još zarađivati novac od marketinga. I vrapci na grani znaju da je informativa skupa, zahtijeva ljude, tehniku, dopisništva. Kako ljudi, kako mi to možemo napraviti,  pitao sam se u sebi?
Od tog trenutka ja postajem trećerazredno potrčkalo koje radi od deset do četrnaest priloga dnevno. Imao sam autorski ugovor, radio puno radno vrijeme koje se stalno pretvaralo u prekovremeni i neplaćeni rad. Ukidali su nam slobodne vikende na uštrb nekakvih ponedjeljaka ili srijeda pa ljudi koji imaju žene i djecu nisu mogli biti sa svojim obiteljima.
Dapače, doveli su ljude koji su mi bili nadređeni iako su mi po godinama mogli biti djeca, a istodobno  nisu ni dana proveli radeći na nekoj televiziji. Poslali su me jednom pred Ministarstvo vanjskih poslova da držim mikrofon. Dok sam ja nekon dvadeset i tri godine tv iskustva izigravao stalak oni su uz tople radijatore glumili trust mozgova. Rastjerali su gledatelje i stvorili dugove. Nakon samo šest mjeseći Ladišić je smijenjen. Na kraju je u četiri godine promijenjeno sedam glavnih urednika, četiri šefa tehnike, a četrdesetero ljudi je svojevoljno ili otkazima bačeno na cestu.
Upozoravao sam na stanje Renata Ivanuša, kojeg sam cijenio kao čovjeka i novinara. glavnog urednika  novina. No, on je metroseksualni menadžer. Njega je zanimala samo novina. Postoji hijerarhija i urednici koji iako nesposobni, imaju pravo talentiranog genijalca baciti na cestu. jer je rekao nešto što njihov veliki ego ne može podnijeti. Kirurški precizno govorio sam da će ovakvim potezima projekt televizije propasti i da će dugoročno biti ugrožene i njihove pozicije. Ako imaš malu televiziju bez nacionalne koncesije, konkurentan možeš biti izvrsnošću, talentom, idejama, vizijama, a ne metroseksualnim hijerarhijama. Nažalost, nitko me nije slušao.

TKO JE PROIZVEO TE METROSEKSUALCE KAKO IH VOLIŠ NAZIVATI I NA KOJI SE ONI NAČIN PO TVOJIM  SAZNANJIMA PROBIJAJU DA POZICIJA I NA NJIMA OSTAJU I OPSTAJU BEZ OBZIRA NA POLITIČKE PROMJENE?
-Oni sami kopirajući truli zapad, ali i strane kompanije koje se ovdje ponašaju kao da smo Bantu država. Bitno je manijački vrtjeti pedale, zarađivati pare, a preopterećeni i potplaćeni radnici nek šljkaju. Kad stvar pođe krivo prodat ćemo sve i na koncu ipak zaraditi. Metroseksualni menadžeri će dobiti masne otpremnine, što je od njihovih gazda u redu jer su im zaradili novac. Jadni će šljakeri na burzu. Takva je povijest svijeta.
 

ROMAN O NOVINARSTVU

ZAŠTO NOVINARI PREŠUĆUJU ŠIKANIRANJE?
-Ljudi se boje da negdje drugdje neće naći posla. Bojimo se svoje sjene. Sine, nemoj pričati jer netko će te čuti. Mi nismo kao Španjolci, Grci ili Portugalci. U silnom strahu, nefunkcioniranju strukovnih udruga, sebičnim interesima pojedinaca kojima je dobro, nikada se ništa ne mijenja. Na kraju ispada da pričao ili ne pričao, opet ne možeš naći posla. Ja sam odlučio pričati.
 

USKORO BI TREBALA IZAĆI TVOJA KNJIGA KOJA JE VEĆ KOD NAJAVE IZAZVALA ODREĐENE STRAHOVE KOD LJUDI U MEDIJIMA, RADI LI SE O OSOBNOM ISKUSTVU ILI JE U PITANJU FIKCIJA?
-Roman se zove DWC televizija i govori o televizijskoj medijskoj sceni u zadnjih dvadeset godina. On jest fikcija, ali istodobno i stvarnost. Jer sve se to dogodilo. Neki su ljudi pohlepno grabili, sramotili profesiju, lizali dupe politici  uništavajući struku i one koji su željeli biti pošteni i kvalitetni novinari. Znam i da se neki boje i pitaju jesu li u romanu. Ma brige me.

KOJI SU TI TRENUTNI PLANOVI?
-Izdat ću roman i tražiti posao.

VEĆ DUŽE VRIJEME ŽIVIŠ NA RELACIJI ZAGREB-PULA, KAKO TI SE KAO OSOBI KOJA JE VEĆINU ŽIVOTA PROVELA U ZAGREBU ČINI ŽIVOT U NAŠEM GRADU? HOĆEŠ LI NA KONCU IPAK IZABRATI MIR I SIJESTU KOD IVETA I U KANTINI NEGO ZAGREBAČKU DŽUNGLU?
-Ja sam nekad jako volio Zagreb. No, to je postao grad namrštenih, otpuštenih i za egzistenciju zabrinutih ljudi. Uz sva ograničenja malog grada, ja u Puli imam više prijatelja, rado me primaju u društvo, nisu škrti. Jedemo, pijemo, uživamo u blagodatima Mediterana. Razmišljam da se preselim.T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. klok
    #1 klok 12 studenoga, 2012, 13:02

    novinarska profesija je jedna od najstresijih i mnogo mladih novinara je zdravstveno nastradal i to za koje male pare…

    Odgovorite na ovaj komentar

<