GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: VIOLINISTICA LAURA VADJON I OBOIST STJEPAN NODILO NISU BILI U PUNOM SJAJU

29. listopada, 2020.

Piše: Igror Koruga

Ukus koji je violinistica i umjetnička voditeljica Hrvatskog baroknog ansambla, Laura Vadjon, zasvjedočila izborom skladbi na tek snimljenom albumu HRBA-e ¨Concerto – Concertino¨ možda se nije odviše podudarao s njezinim vlastitim ukusom, a možda niti s ukusom šire publike, no svakako se odnosio na nešto novo i malo drugačije. I ovoga puta bez sumnje se radilo o rasnim baroknim skladbama Arcangela Corellija (1653-1713), Antonija Vivaldija (1678-1741), Alessandra Marcella (1673-1747), Georga Philippa Telemanna (1681-1767) i Johana Sebastiana Bacha (1685-1750), samo što je repertoar bio djelomično usmjeren prema oboi kao solističkom instrumentu. Ne može se sve to sad potanko ispitati i raščlaniti da bi se s kazivanjem išlo dalje, tim prije ako nismo sigurni da naša ugledna violinistica dijeli sve uvriježenije mišljenje o oboistu Stjepanu Nodilu (1986) kao o vrsnom solistu i interpretacijskoj oštrici našeg usko specijaliziranog instrumentalnog ansambla. Spomenimo, stoga, da je vješti oboist svoju osnovnu i srednju glazbenu naobrazbu stekao u Dubrovniku, da se visokoškolski specijalizirao na području rane glazbe i blok-flaute u Beču, na Univerzitetu za glazbu i primjenjenu umjetnost u klasi prof. Hansa M. Kneihsa, paralelno i u Linzu, na području barokne oboe na Univerzitetu Anton Bruckner u klasi prof. Carin van Heerden te da je na koncu završio na Masteru u Grazu, na tamošnjem Univerzitetu u klasi prof. Andreasa Helma. A s takvim referencama zapravo je čudno da je tek od 2016. preuzeo poziciju prvog oboista u HRBA-i, gdje se umnogome već i istaknuo.

Uvjerljivi i simpatični solisti

Na koncertu pred kraj naprasno prekinute dvadesete sezone HRBA-e, imenovanom prema netom spomenutom albumu i održanom u Hrvatskom glazbenom zavodu u nedjelju 25. listopada od 20 sati, kao solist se predstavio upravo oboist Nodilo, ovoga puta ne u punom sjaju, ali, gledajući po programu i po svojoj ulozi, uz uvjerljivu violinisticu Helgu Korbar (1994) i vrlo simpatičnog violinista Blaža Žagača. Njih je dvoje, naime, kroz dinamičan trostavačni Koncert za tri violine, gudače i basso continuo u F-duru, TWV 53:F1, brižno provela Laura Vadjon, i to s nužnim osvrtom na poznatu Telemannovu lakoću dodira svojstvenu skladateljevom razdoblju šire obrazovne pozadine i kulturnih interesa tipični(ji)h za glazbenike kasnijeg doba. Briljantne solističke linije, virtuozno upletene unutar Concertino skupine, kakve su se, kako rekosmo, rijetko mogle čuti u djelima kasnobaroknih skladatelja iznosile su tako francuske, talijanske, pa čak i njemačke glazbene obrasce. Neki drugi obrasci, kao što su primjerice melodijski, sučelili su se i svojom različitošću nametnuli Lauri Vadjon i Stjepanu Nodilu već u sljedećem Bachovom Koncertu u c-molu, izvorno napisanom za obou, violinu, gudače i basso continuo, BWV 1060, a kasnije obrađenom i za dva čembala, gudače i basso continuo pod istim rednim brojem. Univerzalno prepoznatljive detalje iz Bachovog rukopisa, koje je oduvijek bilo teško opisati ili riječima ograničiti, solistima je bilo vrlo teško ispravno iznijeti, posebno tijekom drugog stavka (Adagio) gdje je trebalo izbjeći naizgledni diskontinuitet (koji posebno kod Bacha to zapravo i nije, već je idealna podloga za fraziranje) te za nijansu mekše prionuti finim suglasjima i melodijskim preklapanjima dvaju u osnovi neujednačenih solo instrumenata.

Osjetljivost tempa

Konac (Allegro) je i ovoga puta djelo (u)krasio, a kao ukras je na samom početku cjelovečernjeg zbivanja poslužio i gotovo razuzdani šesterostavačni Corellijev Concerto grosso, op. 6, br. 4, pri čijem su izvođenju gudači HRBA-e iznimno pazili na izbor takozvanog talijanskog (ili rimskog) tempa; onomad su, naime, talijanski glazbenici tempa označena kao Adagio, Grave i Largo svirali nekako bezazleno, za stupanj sporije, a tempa označena kao Allegro, Vivace, Presto, più Presto i Prestissimo vehementno, neusporedivo brže u odnosu na današnje (metronomski definirane) standarde. Za epidemiološke uvjete brojna publika poslušala je još i Vivaldijev Koncert za dvije violine i gudače u a-molu iz zbirke ¨L’Estro armonico¨, op. 3, br 8, te Marcellov Koncert za obou i gudače u d-molu, nagradivši mlade soliste nesebičnim i zasluženim pljeskom. Neizvjesno jest hoće li se održati idući koncert HRBA-e, posljednji ovogodišnji, u nedjelju 13. prosinca u HGZ-u na kojem bi se pod nazivom Rejoice! ususret Božiću trebala izvoditi djela Charpentiera i J. S. Bacha. T