NE VOLIM KLAPE

NE VOLIM KLAPE

12. siječnja, 2016.

cuvajte nam
Razgovor sa najpoznatijim pjevačem kajkavskih popevki uoči koncerta u Lisinskom

Razgovarao: Mladen Pavković

-Bit će to 20. ožujka. Veoma se radujem ovom nastupu, poglavito nakon što sam se ovih dana vratio s uspješne turneje po Kanadi. Dakle, vidimo se u Lisinskom, bit će to najbolje od najboljih mojih pjesama! I moj četrnaesti solistički nastup u ovoj dvorani!- rekao je Ivica Pepelko na početku razgovora.
Najpoznatiji kajkavski pjevač Ivica Pepelko, autor preko 500 skladbi, ponovno najavljuje svoj solistički koncert u najuglednijoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani. Tim povodom napravljen je ovaj razgovor s autorom brojnih legendarnih popevki.

Godinama ste, gospodine Pepelko, na hrvatskoj estradnoj sceni, kao pjevač i skladatelj, ali i vrstan pjesnik. Kako ste izdržali sve te godine, tim više što je konkurencija iznimno velika?
Ovo je uistinu dobro pitanje – kako ste izdržali…..i sam se zapravo to isto pitam, ne jedanput. Kad uzmem u obzir da je iza mene 46 godina glazbenog djelovanja, kad se sjetim nekih vremena svojih početaka i usporedim s današnjim događanjima na estradi, onda to jedno s drugim nema veze, i pitam se tko je tu zakazao i kako to da se ne mogu nikako uklopiti u ovo što se događa. Više nema pjesama. Više nema dobrih smisaonih stihova. Nema dobre –smisaone glazbe. Pjesme nemaju ni sadržaj ni poruku i osim neukusne golotinje i nekog nama Hrvatima nepoznatog ritma, koji sve više prati tamo neke “cajka“ aranžmane s performansnim spotovima, ničeg drugog nema. To je frustrirajuće za nas koje poneki zovu „legendama“, a zapravo se radi o glazbenicima koji su svoje umijeće morali dokazivati, prije svega po glazbenim standardima a ne po količini novca koji je neki sponzor kadar utrošiti u propagandni spot ili vrčenje na radijskim postajama. Žalosno je danas kako su mnogi mladi talenti diskriminirani, jer im se ne daje prilika da pokažu svoje glazbeno umijeće.
Što se konkurencije tiče, nikad nisam ni smatrao da imam konkurenciju, te se nikad nisam smatrao nekome konkurentom ili da je meni netko konkurencija. Nitko od mojih kolega niti je mogao niti može mene ugrožavati. Nije poanta u tome. Glazba je plemenita i prema njoj se tako treba odnositi. Nema tu – ja sam bolji ti si lošiji, ona se izvodi iz srca, s porukom koju prenosiš, ono nešto prepoznatljivo što ili imaš ili nemaš. O tome ti ne odlučuješ, o tome odlučuju publika i slušatelji.

Ne znam tko sve izvodi moje pjesme

Je li vam poznato koliko ste pjesama dosad napisali?
Prema mojoj ( ne u broj točnoj ) evidenciji imam preko 500 skladbi, za koje sam napisao i glazbu i stihove. Iskreno ni sam ne znam tko ih sve izvodi. Otkako sam napisao pjesmu „Kad procvatu jabuke“, a ona se nakon što je postala svehrvatski hit nije našla na obračunu izvedenih skladbi (kao da ne postoji!), više ne prijavljujem skladbe. One su ionako samo za ovaj moj životni vijek. No, kako se bavim i likovnom umjetnošću, tako sam naslikavši „Križni put“ za jednu crkvu, postavio slike bez potpisa. Župnik me upitao – Gospodine Pepelko, pa niste se potpisali. Rekao sam mu: znate li vi tko je to naslikao, rekao je da zna, zatim, je li ovi svi vaši župljani znaju tko je to naslikao, rekao je da znaju, a zatim sam ga pitao, da li Svevišnji zna tko ih je naslikao – opet je rekao da zasigurno zna. Postavio sam mu pitanje – a tko još drugi onda treba znati?

Jesu li vaše skladbe sve i snimljene?
Najveći dio skladbi- oko 99 posto- su snimljene, poglavito u renomiranim studijima i izdane preko poznatih i priznatih nakladnika, a ne mali broj objavljen je i putem manjih, slabije poznatih. Isto se događa i s KUD-ovima ili nekim vokalno- instrumentalnim sastavima kao i udrugama ( ŽVS Kajda npr. ima svoju udrugu, Podvinčani također itd). Naravno, jedan dio pjesama su još uvijek kod mene, a kako nisu komercijalne, bar prema današnjim kriterijima, vjerujem da će ih netko poslije mene objaviti. Zaslužile su.

170 humanitarnih koncerata bez lipe

No, što za vas znači uspjeh?
Uspjeh ne znači to da si popularan. Uspjeh znači da li si nešto stvorio, uradio ne za sebe već za druge, po čemu će te pamtiti. Ako je to pjesma, onda je uspjeh potruditi se uz sve svoje znanje i darovitost stvoriti lijepu pjesmu. Ako ona razveseli ili pomogne na bilo koji način nekom bližnjem, ne tebi, onda si u nečemu uspio. Nije uspjeh skakanje po pozornici, biti na ulici prepoznat, biti javna osoba… Kad mi priđe čovjek i veli, slušam vaše pjesme i tako ih doživim da od sreće zaplačem, jer ste me u dušu pogodili i pronašao sam se u nekoj od pjesama, onda sam zadovoljan, jer očito radim dobru stvar. Kad me na ulici ili lokalu sretne invalid u kolicima i spomene svoju najdražu pjesmu „Rane devedesete“, vrlo sam ponosan što sam opjevao i tu našu populaciju. Uspjeh je nastupiti na preko 170 humanitarnih koncerata – bez lipe! Petnaestak sam i sam organizirao kao predsjednik Udruge roditelja djece oboljele od onkoloških bolesti (KLUB – HEO) Zagreb, čiji sam sada počasni član. To je Udruga uistinu prva u još tadašnjoj Jugoslaviji. Sve ostale su nastale nakon osamostaljenja Hrvatske. Uspjeh znači dati se drugima, voljeti bližnje.

Malo pjevača poput vas „puni“ veliku zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog…
Najprije hvala svima koji dolaze. U Lisinskom sam od 2005., a održao sam 13 koncerata, jer su jednom održana dva u istom danu, a drugi put dan za danom (nedjelja i ponedjeljak). Lisinski je posebna priča. Kako se čitavog života borim za kajkavštinu, a kako je ona uporno marginalizirana, to je bio jedini način da skrenete pozornost da kajkavci postoje, pozvati ih u taj naš – kako vele – hram kulture, da ljudi počnu doživljavati kajkavštinu u adekvatnom prostoru i način na kojem kajkavska riječ i pjesma dobivaju na svojem značaju. Sjećam se kako su prigodom prvog nastupa „frcali“ komentari – pa kaj bu Pepelko v Lisinskom!? A bio je pun do zadnjeg sjedala, i otada svake godine isto. Naši (ne samo kajkavci), znaju pošto dolaze u Lisinski. Trebalo je samo odškrinuti vrata i reći – i mi postojimo!

HRT se srami kajkavskih pjevača

Međutim, unatoč vaše iznimne popularnosti i toliko godina uspješnog rada, stječe se dojam da vas državna televizija i radiji ne prate koliko zaslužujete, ili se to samo tako nama čini?
Točno je, ali nažalost nisam jedini. Dok slovenska nacionalna televizija na svom prvom programu emitira svoj, slovenski, narodni melos preko svojih glazbenih domaćih sastava, naša državna televizija kao da nas se srami. Kao da smo manje vrijedni i nedostojni rejtinga HRT-a!? Ne znam kako oni to naše kajkavsko glazbeno i kulturno stvaralaštvo doživljavaju i zašto, ali je tako. Da nema regionalnih i lokalnih televizija, za kajkavsko stvaralaštvo i glazbu ne bi se ni znalo. U svojih 46 godina glazbenog djelovanja, samo sam jednom bio u emisiji Hrvatskog radija, a nijednu moju pjesmu nisu još samostalno nikad zasvirali, također u tom vremenskom razdoblju (46 godina), kao gost bio sam samo jednom u emisiji koju više ne emitiraju – Svirci moji. I to ne solo! Nastupio sam s kolegicom u duetu i ženskom vokalnom grupom. HRT ima svoje čudne, zapravo nedopustive kriterije, a i mnogim mojim kolegama nerazumljivu politiku prema kajkavskom sjeverozapadu, a to nije malo područje Lijepe naše. No neka je to njima na dušu!

Često surađujete i s mladim pjevačima. Tražite li vi njih ili oni vas?
Osobno mi je drago što sam imao prigodu neke od mladih pjevača upoznati, a i mnogima pomoći. Rado pomažem onima koji nemaju nikog da im pomogne. U današnjoj glazbenoj džungli, jednostavno se i najbolji izgube. To je velika tragedija za našu glazbenu scenu. Mladi ljudi dolaze na brisani prostor, vjetrometinu, na kojoj su izloženi kojekakvim tzv „menadžerčićima“, samozvanim glazbenim „stručnjacima“ koji pokušavaju izvući nešto novaca a zauzvrat – kako se pojave, tako i nestaju s glazbene scene. Bezobrazno uporni, polu sluhisti s angažiranim sponzorima, kao što sam već naglasio, jednostavno truju tu mladež i glazbenu scenu svojim nebuloznim skladbama. Mogao bih ih sad nabrojati poimence, ali se ništa ne bi promijenilo. Ne, ne tražim mlade talente. Prepoznam ih, pa ako imaju potrebu, jave mi se. Nikad ne odbijam ako ništa drugo, nego ih spustiti na zemlju i objasniti problematiku i način kojim trebaju krenuti.

Gdje je danas zagorski melos, odnosno gdje su pjesme Zagorja u odnosu na ostale dijelove Hrvatske? Istina, nešto ste o tome već rekli, ali stječe se dojam da po tom pitanju Dalmatinci su, čini se „prvaci svijeta“…
Dobro pitanje. Odgovor je vrlo jednostavan. Već dugo „nema“ zagorskog melosa! Preranom smrću velikog kajkavca, gospodina Stjepana Mihaljinca, koji je desetljećima vodio najpoznatiji kajkavski festival u Krapini, nestao je i zagorski melos. Onaj koji predstavlja kajkavsku popevku! Ostali pravci zagorske glazbe izgubili su se pod utjecajem i presingom medija koji forsiraju sve skladbe osim zagorskih ili bolje rečeno – kajkavskih. Ne bih odvajao zagorski melos od prigorskog, međimurskog ili podravskog. Svi smo u istom košu. Nametnuti pravci klapskih pjesama, nekih lobijskih koji imaju utjecaj ili sami kreiraju programe , jednostavno su izbacili iz njih kajkavštinu. Vele da je nerazumljiva. Kad Dalmatinac veli „ja san iša“, to je svima jasno što je rekao, a kad pak Zagorec (ili koji drugi kajkavac) veli to isto, ali kao „ja sam išel“, onda to više nitko ne razumije. Treba prevoditelj, iz Kine valjda. Čast kolegama Dalmatincima. Imaju svoje lobije na nacionalnim medijima, složni su i jedinstveni i nemam im što zamjeriti. Ja osobno ne volim klape. Jednostavno ih je previše i previše se eksponiraju i jednostavno nameću. Ne volim presinge. Mogu slušati njihovo pjevanje maksimalno pola sata. Sve drugo je za mene previše. Jesu li su po tome „prvaci svijeta“? Možda svojom nametljivošću da, ali ostalo im ne zamjeram. Ljudi imaju, znaju i iskorištavaju pruženu priliku. Šteta što kajkavci to nisu u stanju i što nemaju istu priliku.

A, što mislite o našim festivalima?
Nema se tu što misliti. Ovakvi festivali služe samo sebi i umijeću organizatora kako zgrnuti što više novaca. U igri je glazbeni biznis. Puno sponzora, marketinga, lobija, golotinje..koga zanima pjesma? Pa baš nikog. Znamo tko je gdje glavni i čija kuhača gdje kuha. To što nema pjesama s festivala ( jer mu bi to trebala biti glavna svrha), pa to je najmanje bitno. Takvo je nažalost današnje vrijeme, ništa nije normalno i sveto, pa – tko voli – nek izvoli! Ili, što luđe – to bolje!

Koliko ste dosad objavili CD-a i u kojoj nakladi?
Ne mjerim svoje albume prema broju izdanih CD-a, već prema uspješnicama s tih nosača zvuka. Od 1971- godine sam u Jugotonu, a od privatizacije u Croatia Recordsu. Ako navedem podatak da je na području bivše Jugoslavije singlica Plači srce ( svojevremeno proglašena najljepšom ljubavnom pjesmom ) i Kada dođe mjesec Maj prodana u preko 150.000 primjeraka, onda današnja prodaja od nekoliko tisuća zvuči smiješno. Izdao sam ukupno 12 albuma, od toga dva dupla i Zlatnu kolekciju. U novije vrijeme platinasta ploča kao jedinog kajkavca koji ju je dobio, razne zlatne, srebrne govore da uspijevam još uvijek realizirati neke projekte, ali prodaja CD-a je stala i rijetki danas kupuju CD. Možda imam sreću što moja publika ne koristi previše digitalnu tehnologiju, pa se snalaze nabavljajući nosače zvuka. I ovdje moram reći, da količina nosača zvuka ne određuje status na estradi. I tu vrijede marketinška pravila prema kojima popularnost određuju razno-razni skorojevići koji stvaraju spotove, dakle uloženi novac a ne kvaliteta. Nametnuti trendovi bezukusnih prizora kiča i performansa, presudni su za popularnost. CD-i i njihova distribucija su u trećem planu. Ja recimo nikad neću dobiti Porina. Nikad nisam nikom podilazio i nemam i ne pripadam nikakvom klanu. CD-i koje snimam ipak dođu u prave ruke i to mi je dovoljno. I svaki posjetitelj dvorane Lisinski je moj Porin. Hvala im još jednom što me prate.

Bio sam novinar

A, ima li, gospodine Pepelko, jala i zlobe u estradnim vodama?
Naravno da ima, no nisu dio mene. Nikad nisam bio zloban ni prema kome. Nije u mojoj prirodi. Ali itekako dobro znam tko i kako se odnosi prema meni. Naravno da sam uvijek na nivou i nemam predrasuda i ne zamjeram. Najgore je kad onog tko ti je jalan – ignoriraš i dadeš mu na znanje da znaš, ali da ti je svejedno. Današnja estrada je izgubila sve kriterije i jedino što preostaje je pravilo – glavu gore! To nije dio mene!

Uspješno vodite i neke TV emisije, poglavito na VTV-u. Je li teže biti voditelj, urednik ili pjevač?
Bavio sam se novinarstvom. To vi znate vrlo dobro, ono ostaje u krvi. Isto se događa i s pjesmom: jednom glazbenik – uvijek glazbenik. Kao što sam već rekao, 46 godina vodim borbu za kajkavštinu. Osnovao sam neke još uvijek popularne festivale u Zagorju i jedan u Sv. Nedelji, (neću ih nabrajati s razlogom), pa tako doselivši se u Varaždin, pet sam godina bio na Varaždinskoj televiziji (VTV), najprije kao jedan od voditelja popularne emisije „Popevke i štikleci“ a potom i emisije „Domačija“. Sve ono što je kajkavsko, našlo se u tim emisijama. Od malog čovjeka – do vrhunskog umjetnika, od etno glazbe do opernih arija. Bitno da su sudionici i izvođači kajkavci. No, iznimno je teško reći što je teže raditi, voditi ili pjevati. Mislim da je ipak veća odgovornost stati na pozornicu Lisinskog nego u studiju tv-a snimati emisiju. No i jedno i drugo ako pridonose popularizaciji kajkavštine, onda nije ništa teško. Uživam i u jednom i u drugom.T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code