KOLUMNA ČITAONICA

NAVOĐENI NOVINAR I PJESNIK STANKOVIĆ

15. prosinca, 2011.

Aleksandar Stanković, Uglavnom su me voljele starije gospođe, V.B.Z., Zagreb, 2011.

Televizijskog novinarskog mahera, Aleksandra Stankovića, koji svake nedjelje u svom političkom šou Nedjeljom u 2 nekima u Hrvatskoj pokvari apetit za ručak, upoznao sam nedavno iza Vjesnika, u kafiću Martino, gdje povremeno navratim s prijateljima na čašicu razgovora. Kako se ugurao na tako važno mjesto u hrvatskoj televiziji, priča je za sebe, koja je slična stotinama drugih u zemlji i katkad zna biti darežljivija pastorcima nego sinovima.

Rekao sam mu da sam na Interliberu dobio badave njegovu knjigu i da ću pisati za portal Tjedno kritiku. Ostao je malo zatečen kad sam mu rekao da mi je pomalo čudno kako je na prvoj stranici knjige koju sam dobio njegov vlastoručni potpis Stanković Aco, a ja nisam bio na predstavljanju njegove knjige. Posvetu sam prekrižio jer nije u duhu hvatskog jezika, a nisam je ni tražio. Ničiji potpis, niti autogram ne želim bez pitanja. To je stvar kućnog odgoja.

Zbirka pjesama i pjesničke proze naslovljene: Uglavnom su me voljele starije gospođe, zanimljiva je sama po sebi i po porukama koju voditelj pjesnik šalje gledateljstvu i čitateljstvu. Ono na koricama loše izgleda u odnosu na ono što je među koricama.  Ja sam ipak prokužio slavnog televizijaskog voditelja, koji, kao da  je zalutao u vode novije hrvatske poezije, kakva se piše kvazihrvatskim jezikom na “brdovitom Balkanu” gdje sam ja kao dječak, kad Aco nije bio ni rođen,  morao učiti napamet neki Desin pjesmuljak kako je stradala četa đaka u jednom danu. Ne znam zašto mi je dolazila na pamet  Desa dok sam čitao Acine pjesme. Na nekim stranicama Aco čereči neke hrvatske političare, a na nekoliko mjesta i samoga sebe. Sve je u svrhu samohvale i pohvale gluposti. Tko zna čitati između redova, neka Acu pažljivo čita, pa će se uvjeriti brzo kako vješto protura nešto što nije svojstveno duhovnom ozračju i mjestu, ni vremenu u kojem živi.  Kad krenete od prve pjesme o starijim gospođama koje pjesnika obožavaju, idete kroz neku čudnu šumu šumadiju iz koje iskaču na put razne političke, pjevačke, estradne, paradne, nakaradne spodobe, pred očima vam se komešaju naopake slike, aveti prošlosti, potvore, utvare i nakaze sadašnjosti.

Više od 200 pjesama, zapisa, natuknica, zadjevica, pošalica, bockalica, klackalica, mućkalica, gibanica, provlače se kroz deset poglavlja, ove, ipak moram priznati, čudne, zanimljive i izazovne knjige.

Ključ razumijevanja Stankovićeve poezije je pjesma Silan trud, koja govori o poznatom krmentatoru kolumnistu Ivkošiću i njemu, te zapis o hrvatskom ratniku i stradalniku Merčepu. I jedan i drugi, mislim na Ivkošića i Stankovića zauzimaju mjesta koja im ne pripadaju po ničemu što su oni; ni po babi, ni po stričevima, a bogme ni po duhovnim dometima. I jedan i drugi zanovijetaju i dosađuju (često pametuju i sole pamet naivnom slušateljstvu i čitateljstvu) svojim stavovima, izrijekom i krivorijekom, mentalnim sklopom i načinom prikazivanja zbilje u zemlji Hrvata i ostalih radnih ljudi i građana! Gotovo da nema ličnosti koja iole nešto znači u Hrvatskoj, koju nisu obradili i pomalo ogadili Ivkošić i Stanković na svoj način i po zadatku. Vješto zastupaju neke svoje interese i interese onih za koje pišu i govore: jedan povremeno hrvatuje, drugi srbuje. Jedan izigrava desničara, a drugi pak ljevičara.

Stanković piše političku poeziju i angažiranu pjesničku prozu. Posebno, čelno mjesto zauzima orjunaš dugogodišnji hvalisavac i lajavac Igor Mandić. Ipak su najzanimljivije pjesme iz ciklusa Hrvatsko-srpske. Tu je nekih dvadesetak pjesama znakovitih , simbočkih i ne slučajnih naslova, koji otkrivaju zapravo o čemu se radi. Preko njih Stanković se oslobađa svog rodovskog kompleksa. Među tim pjesmama posebno se izdavajaju kao političke pjesme uspješnice: Kurvin sin, Tadić-Josipović, Bratstvo jedinstvo, Pravoslavac, Rade, Srbija – Hrvatska, Jeste li vi četnik? Ćirilica, Ja sam Jugoslavija, Bog, duša i četnik…

Na taj ciklus nadovezuje se pet-šest pjesama o Sanaderu, bivšem hrvatskom premijeru, koji je neslavno završio svoju političku karijeru u zatvoru.  Iza toga je 8 pjesama o osam apsurda: Jacin apsurd (donedavna premijerka), Mesićev (donedavno predsjednik države), Josipovićev (aktualni predsjednik države), Hebrangov, Matešin, pa medijski i drugi apsurdi. Zapravo ova knjiga je neka vrsta dnevnika. Nikad ovakav dnevnik ne bi imao šanse  da nije tako visoko pozicioniran u hrvatskom najmasovnijem mediju, na televiziji kao voditelj gledanije emisije razgovora s poznatim osobama iz politike, sporta, kulture, estrade.

Pisci koji su ušli u Stankovičevu knjigu, u njegovu kuću jezika, su minorni, zanemarivi i u neku ruku sporni u ideološkom smislu. Sve su to neka lijeva piskarala. To donekle važi i za sport, naravno, ako se izuzme nekoliko slučajeva kad su kod njega gostovali uspješni sportaši i treneri, ali to nije bio slučaj s hrvatskim živim klasicima u književnosti. Na što bi spala Stankovićeva knjiga da u nju nisu uskočili poznati političari, sportaši, estradnjaci, glumci… Zanimljivo je da se to sve svodi na hrvatske i srpske . Ostali (europski narodi) kao da ne postoje, kao što ne postoji ništa što nije podređeno onima za koje radi ovaj, nazovimo ga ipak, pjesnik, koji svojom poezijom izaziva i smijeh i suze, a nedjeljnim razgovorima budi usnule duhove predaka, fantazme, aveti, vilenjake, đavoljnjake, zavedene i zaslijepljene muze. Boga ti draga, nije to bez vraga! Jedno se još  mora priznati  pjesniku Stankoviću: iskrenost. Pogovarač Ahmed Burić napisa:

što će tebi/ koji će tebi k…c / Stankoviću,/ poezija?

Zbilja koji će k…c Stanković poeziji, kažem ja i mislim da sam pogodio u srž problema, poput ćorave koke u zrno ispred minirane kuće. Nekom Milošu Aca je napisao posvetu na ćirilici, a ja sam dobio na latinici. Čemu ta razlika? Kao beogradski student kužim neke stvari, koje ne može prokužiti čovjek koji nije živio s nebeskim narodom.

SKLADANJE ŽIVOTA 

Amos Oz, Rimovanje života i smrti, Fraktura, Zagreb, 2011.

Ovih sam dana domogao se knjige jednog od najvećih živući pisaca u svijetu. Riječ je o grandioznom piscu Amosu Ozu, koji je rođen kao Amos Klausner. Odrastao u Jeruzalemu u ulici Amos, četvrti Kerem Abraham. Polovina Ozovih romana smještena je upravo u toj četvrti. Njegovi roditelji, Yehuda Arieh Klausner i Fania Musman, bili su cionistički imigranti iz istočne Europe. Njegov otac studirao je povijest i književnost u Vilniusu, Litva. U Jeruzalemu je radio kao knjižničar i pisac. Otac Ozove majke posjedovao je mlin u mjestu Rovno, zapadna Ukrajina, ali se 1934. godine s obitelji preselio u Haifu, Izrael. Sam Oz i njegova obitelj bili su distancirani od religije. Usprkos toj činjenici Oz je pohađao mjesnu vjersku školu. Alternativa ovoj školi bila je škola koju je njegova obitelj cijenila još manje. Ugledni pjesnik Zelda bio je jedan od njegovih učitelja. Školovanje nastavlja u hebrejskoj srednjoj školi Rehavia. Ozova majka počinila je samoubojstvo kada je on imao 12 godina, izazivajući kod njega osjećaj odbačenosti koju će on istražiti u svojim memoarima A Tale of Love and Darkness. Pristupa Cionističkoj partiji i odlazi u Hulda kibuc u dobi od 14 godina. Tamo ga usvaja obitelj Huldai (njihov sin Ron je sada gradonačelnik Tel Aviva). Tada i mijenja svoje prezime u Oz, što na hebrejskom znači “snaga”. U kibucu živi i radi sve do 1986. kada se sa ženom Nily seli u Arad zbog astme njihova sina Daniela. S uzlaznom putanjom njegove spisateljske karijere Ozove su se obveze u kibucu smanjivale, budući da je zarada od pisanja išla i u kibuc.

Kao većina izraelskih Židova Oz je odslužio vojsku. U kasnim pedesetima služio je u Nahalu i bio sudionik pograničnog sukoba sa Sirijom; tijekom Šestodnevnog rata (1967.) s tenkovskom jedinicom bio je na Sinaju; tijekom Jomkipurskog rata (1973.) služio je na Golanskoj visoravni. Nakon Nahala Oz studira filozofiju i hebrejsku književnost na Hebrejskom sveučilištu. Izuzev nekoliko kratkih članaka za novine koje su izlazile u kibucu i Davar novinama, Oz do svoje 22 godine nije ništa objavio. Njegova prva zbirka priča Where the Jackal Howls izlazi 1965., a njegov prvi roman Elsewhere, Perhaps 1966. godine. Od tada izdaje u prosjeku jednu knjigu godišnje za izdavača Am Oved. Napušta Am Oved i odlazi k Keteru s kojim potpisuje ekskluzivni ugovor koji mu omogućuje fiksni mjesečni iznos neovisno o broju prodanih primjeraka. Oz je dobitnik najprestižnije izraelske nagrade, Izraelska nagrada za književnost, 1998. godine. Godine 2005. dobitnik je Goetheove nagrade grada Frankfurta, prestižne nagrade kojom su ranije nagrađeni i Sigmund Freud i Thomas Mann. Oz  je napisao 18 knjiga na hebrejskom i oko 450 članaka i eseja. Njegova su djela prevedena na tridesetak svjetskih jezika. Oz je jedan od pisaca čiji je rad predmet izučavanja na svečilištima. Zadnjih godina Oz se smatra jednim od najozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Godine 1998. dobio je najugledniju izraelsku nagradu za književnost. U svojim djelima Amos Oz nastoji protagoniste prikazati realno, s dozom ironije. U ovom najnovijem romanu  Rimovanje života i smrti, Oz se bavi nekim vječnim pitanjima koja su u srži književnosti i stvaralaštva uopće.  Pisac se pita i pokušava naći odgovor na pitanje:  Kakvu magičnu moć posjeduje pisac? Zašto nekim piscima vjerujemo, nekima ne vjerujemo, neke prihvaćamo bez zadrške, neke odbacujemo, nekima se divimo, neke pljujemo… Kako pisac piše i kako nastaju priče? Ovaj majstor fabule i blistav stilist jezika kojim piše, jednostavno, lagano, a istodobno promišljeno govori o umijeću pisanja, vezi između života, smrti i književnosti, ali i o prirodi i važnosti književne slave.  Dobro bi bilo da Stanković (i ne samo on, nego i nekolicina relativno mladih i mlađih umišljenih pisaca) pročita bilo koju Ozovu knjigu, pa da vidi kako se piše dobra proza i poezija.