KOLUMNA ČITAONICA

NAROD ZREO ZA KOLEKTIVNU TERAPIJU

7. studenoga, 2012.

Piše: Ante Matić

Nedjeljko Kaveljević Ždero „Grupna terapija“, Napredak-DHK Herceg-Bosne- MSA, Sarajevo, Mostar, Zagreb, 2012.

U dvorani Napretka u Zagrebu 24. 10. ove godine promovirana je druga knjiga Nedjeljka Kaveljevića Ždere. O romanu govorili su urednik Stjepan Čuić, recezent Ante Matić i autor Nedjeljko Kaveljević. Ulomke iz knjige čitao je nadahnuto i fantastično glumac Špiro Guberina. Kad Špiro nešto čita, to što je pročitao u čovjeku izaziva neki druge efekt od onoga dok sami čitate to isto što je napisano. Kao da produhovi i oplemeni rečenice.

Suizdavači su Hrvatsko kulturno društvo Napredak iz Sarajeva, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne iz Mostara i MSA iz Zagreba.

Kaveljevićeva priča navodi na propromišljanje o diorami hrvatske ponerologije narodu i pojedincu te njegovoj sudbini.

Tužna je to saga o ljudima koji su na razne načine izbačeni iz kolotečine života, pa se liječe i pokušavaju vratiti u normaln života. Neki od njih boluju od onoga čime ih liječe. Neki žive svoj san, a neki sanjaju zbilju.

Svi u grupi dobivaju nadimke, koji najčešće obilježavaju neke njihove značajke iz stvarnog života. Nadimke dobivaju i neki izvan grupe: političari, vlastodršci, tajkuni, zlotvori, slavne i neslavne osobe…

PIZDUNI GLAVNE FACE

Bivši predsjednik države je Burduš i Fikus, a sadašnji Lignja. Prvi predsjednik ima dva nadimka – Gargamel i Osmijeh. Prema nekim nadimcima lako je shvatiti o komu je riječ i što ta osoba predstavlja u društvu i čime se bavi. Tako je Woland “vražji odvjetnik” , Cinik tajkun, Klon ološ, Drot loš cajoš, Blondi nesretna žena. Margarita, pak, predstavlja zanimljiv lik bivše manekenke i tajnice neke važne ličnosti, Suki je čovjek za vezu, Dilema dvojbenjak i osobenjak, Mrvica je odjelna liječnica, Kockica terapetkinja, a Rask spisatelj, Trava “ocoubojicu”, Njuškalo je švecer, Navigator mešetar, Rubalo lakomac i pokvarenjak, Majstor prevarant, a tu su i nadimci koje ne treba posebno objašnjavati: Pilat, Vjernik, Novinar, Primarijus…

Jedan član grupe uzvikuje: Živjeli nadimci! Pomažu kod bijega iz zavičaja žudnji, iz oklopa vlastitog doma, donose olakšanje.

Pripadnici grupe govore otvoreno o svojim tegobama, promašajima, slabostima, lošim navikama i drugim problemima, a istodobno seciraju društvo i ono što se događa njima i ljudima koji ih okružuju, pa tako  i ono što se događa u državi. Jedan se pita:

“Gdje je fenomenalni zanos branitelja? Otišao je “u pizdu materinu”, čim su vidjeli koji pizduni postadoše glavne face.

Kockica opominje: Treba znati primati ljubav i osjećati zahvalnost. Neki samo uzimaju i nikad im dosta, a ništa ne daju. Skeptik moli Boga da mu pošalje misli od kojih glava neće boljeti.

BEZVJERCI NA VLASTI

Zapravo, priča je to o junacima našega doba ispričana vjerodostojno i duhovito. Čitatelj će tako upoznati dobre i loše ljude, sretne i nesretne, kao i slabosti i zlosti koje potresaju sudbinu pojedinaca i naroda, što pisac temeljito razotkriva. Radnja se događa u jednoj zemlji Hrvata u kojoj su golema većina vjernici, katolici, a na vlasti su bezvjerci i sinovi i unuci partizana i komunista, koji su hrvatskom narodu nanijeli veliko zlo u ratu i poraću. Kad se sve to sagleda, kako stvari stoje, izgleda da bi narodu kao takvom, dobro došla jedna “poštena” kolektivna terapija.

DOBRO JUTRO DRUŽE UREDNIČE,

GLADNA KRAVA IZ POJATE RIČE!

Frano Vukoja, Jesenje lišće, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2012.

Za pisca knjige koju kanim prikazati na ovom portal, vežu me neke drage radne uspomene. Kad sam uređivao bosanskohercegovačko izdanje Večenjeg lista, Frano mi je bio dopisnik iz Lištice i okolice.  U eri “bijelih čarapa” i soltoniziranju Hercegovaca u komunističkim projugoslavenskim novinama u slobodnoj državi Hrvatskoj, Frane mi je poslao komentar o bijelim, čarapama, u kojem je, između ostaloga pislalo, da Hercegovci pletu i nose bijele čarape zato što od tisuću ovaca jedna ili dvije su crne.

Kad bi dobio umanjeni honorar, nazvao bi jutri, pozdravio me gore rečenim naslovom, ispričao najnoviji vic  i rekao o čemu će pisati i, naravno i normalno, kad će mi poslat tekst.

Označavajući na tekstovima visinu honorara, nanamjerno sam preskočio ili bolje rečeno, previdio jedan njegov tekst i nije honoriran, pa me on nazvao i pozdravlja dvostihom gange:

Dobro jutrio druže uredniče

Gladna krava iz pojete riče!

Kad je jednom prilikom pisao o stočnom fondu u Hercegovini i umjetnoj oplodnji  krava, ispričao mi je dogodovštinu nakon koje sam se nasmijao do suza. Naime, kad su posmicali bakove, volove koji su osjemenjivali krave, dolazio je veterinar na nekom motoriću u selo i osjemnjeivao krave, pa je nastala ganga:

Miruj moja perova u toru

Doće tebi dasa na motoru

Čitajući Franinu najnoviju knjigu naslovljenu Jesenje lišće, pomislio sam da će nasmijavati čitatelje. To se nije dogodilo, Frano se silno uozbiljio i jedva sam ga prepoznao, pa sam se pitao što se to dogodilo da nema šala, pošalica, zadjevica, zajebnica, ciničnih rečenica u pričama, koje, kad se poslože čine roman. Tridesetak kraćih priča povezane su ikavicom i bremenitom i vremenitom poputbinom vremena koje Vukoja opisuje. Recezent Antun Lučić, između ostaloga kaže, da  Vukojino vedro pričanje odlikuje se čitkošću, nevinošću, izvornošću i dosjetljivim promislima o zbilji u kojoj je zatečen i zatočen i pripovjedač i njegovi junaci. Samo iskustvo, realnost i fikciju; jednostavno priča nikada ne propada ispod stvarnih prilika. Upravo te prilike i neprilike opisuje Vukoja na svoj način, ikavicom, koju sam kao šćakavac, uživao čitati. Kakva šteta što su nam nametnuli neki umjetni jezik, proglasili ga hrvatskim književnim, standardnim jezikom, a odbacili ikavicu, kojom je onda, a možda i sada govorila i govori većina Hrvata.

Drugi recezent ove knjige Mladen Vuković doslovno napisao i ovo u svojoj prosudbi: Glavni junak Vukojine proze zapravo je jezik hrvatski, slatka štokavska ikavica usisana iz maternjih  grudi, s obiljem starih riječi i sintagmi koje su na izdisaju naših baba i didova, koja već ne poznaju ni naša djeca globalizacijskog i fejsbukovskog doba.

Tako to napisa Vuković, a korektor knjige, vrsni poznavatelj ikavice (uskoro će njegov riječnik ikavice), Ante Kraljević, dopunio je , pojasnio, objasnio nepoznate riči, približio bliže svakom Hrvatu i onomu koji govori ili poznaje hrvatski službeni, standardni jezik, koliko je ikavica ljepša, milozvučnija, melodičnija, jednostavnija i prihvatljivija od službenog hrvatskog jezika, kojim sada govori i piše većina Hrvata. Tako čitatelj ima sve alatke za razumijavanje Vukojina jezika, ikavice kojom govore ljudi u Zapadnoj Hercegovini. Premda sam rođen u kraju gdje se govori i misli ikavicom, nisam znao što znači riječ žlibina, dok mi nije Kraljević objasnio i tako dopunio Franino pripovijedanje. Naime, zna se što je žlijeb, oluk; to je ono što skuplja vodu s krova kuće i slijeva u čatrnju. Kako ikavci kažu žlib, onda su uvalu nazvali žlibina, jer je i žlib sličan uvali. To se još kaže i udolina. Bez Kraljevićeva stručna tumačenja nepoznatih riječi i pojmova, teško bi standardi Hrvati mogli pratit i čitat, a pravilno i shvatit Franino pisanje. To sve najbolje objašnjava priča Lišće, po kojoj je , mnijem, knjiga i dobila ime, a pasus koji citiram donosi nekoliko riječi, koje su već mrtve ili se rijetko rabe. Filipo stiže pismo od rođaka Berislava, koji mu , između ostaloga piše:

„Rodijače, ovo je sve iznenada i na brzu ruku, ali nema druge. Došle vile prid oči, mala zababnila i nema druge nego privodit kući. Jesam Daničina ćaća natra na skok jer ti znaš da u mladinoj kući gori, ali nije mi ga ža. Ima para ko šilja, dobijo je zeta naoposum, stiže unuče, diš bolje..“.

U ovom kratku pasus Kraljević je imao posla, pa je objašnjavao ove riječi: zababnila, znači zatrudnjela, šilja ko škalje, naopsum znači da je momak dobar i nije od nikakva nereda, diš gdje ćeš, ža znači žao i tako dalje. Ikavica sažima  riječi, skraćuje, pojednostavbljuje, pa opisnije biva sve o čemu se govori i piše.

Pisac Frano Vukoja u ovom romanu oživio je neke mrtve riječi, a neke gotovo na umoru, vratio u život i pokušao izliječiti one koje boluju od onoga čime ih liječe. Briljantna ikavica i poučna priča.