Ivan Jurić Kaćunić, prvi čovjek radio Antene, Media Servisa, radija Velika Gorica (preko Express radija d.o.o.) koji također posjeduje i 25% vlasništva nad Obiteljskim radijom, bio je suvlasnik do 15. travnja prošle godine i Totalnog radija, kada je prepustio njegove vlasničke udjele Hrvoju Barišiću. Na svoja suvlasništva u više medija, te nedopuštenoj koncentraciji vlasništva na radijskim postajama, kao i povezanim društvima, Ivan Jurić Kaćunić nije odgovorio na postavljeno mu pitanje – je li u slučaju povezanosti u više radijskih medija, kao što je njegov slučaj, prekršen Zakon o elektroničkim medijima.
Široj javnosti nepoznata je i činjenica da je Ivan Jurić Kaćunić ulagao svojedobno i u građevinski biznis. Tako je prema podacima iz katastra bio suvlasnik zemljišta na adresi Radmanovačka 6A, na kojoj je tvrtka Kaić d.o.o., poznata po prodaji poslovnoga prostora za bivšeg premijera Ivu Sanadera u Šarengradskoj ulici, sagradila urbanu vilu u kojoj i sam Jurić Kaćunić posjeduje stan. Nema sumnje da se mladi i nadasve perspektivni Jurić Kaćunić osim u poslovima u građevini, vrlo dobro snašao i u medijskom prostoru. Vojnik Jure Hrvačića nadasve slijedi zapovijedi, ne pita zašto, ali niti ne odgovara na postavljena pitanja. Kako bi inače bio direktor Obiteljskog radija, suvlasnik Media Servisa, prokurist i direktor iste tvrtke?
Prema podacima iz sudskog registra, kao 25-postotni dioničar Obiteljskog radija bio je i Miroslav Kutle, no njegovo suvlasništvo nikada nije bilo evidentirano kod Agencije za elektroničke medije. Vijeće za elektroničke medije ipak je dalo ocjenu kada je Jurić Kaćunić preuzimao Radio Veliku Goricu, preko Express radia d.o.o., da „predmetna koncentracija nema značajan učinak na tržišno natjecanje na mjerodavnim tržištima sukladno odredbama ZZTN-a, odnosno da se predmetnom koncentracijom ne stvara novi ili jača postojeći vladajući položaj sudionika koncentracije u smislu članka 16. ZZTN-a. Stoga u ovom konkretnom predmetu Agencija neće donijeti zaključak o pokretanju postupka ocjene dopuštenosti koncentracije, u smislu članka 22. stavka 3. i članka 39. ZZTN-a, a navedena se koncentracija smatra dopuštenom“, stoji u rješenju od 13. siječnja ove godine. Tako podatak o Kutlinu formaliziranju udjela u radiju Anteni daje „dodatnu vrijednost“, budući da je Jurić Kaćunić osnivač i prokurist najveće privatne medijske agencije Media Servisa, koja radi produkciju vijesti i informativnoga programa za sve radijske postaje pod izravnim ili neizravnim budnim uhom Jure Hrvačića, pripajajući im i Narodni radio, kao i ukupno 47 radijski postaja, članica Media Servisa. Ulazak Miroslava Kutle i Jurića Kaćunića u suvlasništvo može se tumačiti i kao proširenje Kutlina medijskog utjecaja svehrvatskim eterom. Osnivač Media Servisa prije Jurića Kaćunića bio je Obiteljski radio, što vodi do Miroslava Kutle, koji je vjerojatno imao suvlasničkih potraživanja i prema Obiteljskom radiju. Prema službenim podacima, objavi nekadašnje vlasničke strukture suvlasnici Obiteljskog radija, odnosno Antene bili su Rajko Zamora, Franjo Gregurić i Jura Hrvačić. Nakon upisa Kutle i Jurića Kaćunića, iz strukture vlasništva izbrisan je Franjo Gregurić, a umjesto njega upisan je Braco Vuković, dugogodišnji poslovni partner Jure Hrvačića. Upisom u suvlasništvo radija Antene, Miroslav Kutle indirektno je postao i suvlasnik zgrade Multimedijalnog centra Jure Hrvačića. Jurić Kaćunić o upisima u suvlasničku strukturu, te njezino pojašnjenje nije našao za shodno prokomentirati.
Kao direktor Media servisa, Ivan Jurić Kaćunić potpisao je 600 tisuća kuna vrijedan marketinški ugovor s hrvatskom državom, kojoj je zakonom zabranjeno sklapanje takvih ugovora s medijima uopće. Takvim sklapanjem ugovora, raznih Ministarstva i privatne tvrtke u visini od 600 tisuća kuna, država je direktno pogodovala dobiti Hrvačićevih radija, te je ozbiljno narušena reputacija Media Servisa, za koji javnost misli kako je informativni servis vijesti, a ne tvrtka za oglašavanje Republike Hrvatske.
Iz ugovora je vidljivo da je država platila Media Servisu „za oglašavanje usluga“ 600 tisuća kuna, no, objektivno gledajući, postavlja se pitanje što država ima preko jednoga svog upravnog organa oglašavati u jednome privatnom mediju? Kakve to vijesti donosi Media Servis u iznosu od 600 tisuća kuna? Priopćenja državnih tvrtki i države od nacionalnog su interesa, plasiraju se sama po sebi bez plaćanja medijima, u interesu izvještavanja javnosti, što je medijima i dužnost objaviti. No, ako je već država željela plasirati vijest, postavlja se pitanje zašto nije išla preko „svoje“ Hrvatske informativno novinske agencije (HINE), ili lista Vjesnik, koji su pod njezinom jurisdikcijom, i kojim im služi kao „produžena ruka“, već je odlučilo iskoristiti privatnu tvrtku, odnosno povezane tvrtke Jure Hrvačića? Iako je ugovor prikazan kao marketinški, on je vjerojatno podloga za financiranje bez obzira koliko rasprostranjen bio, privatnog medija i njegova informativnog programa, što je uostalom i primarna djelatnost Media Servisa, pa je lako doći do zaključka kako je potpisani ugovor, sam po sebi sukob interesa. Još gora stvar je da se iz svega dade iščitati pranje novaca poreznih obveznika u korist države i privatnog medija. Istovremeno, za oglašavanje usluga, nije proveden niti javni natječaj, što je po zakonu te iste države morao biti, pa je postavljeno pitanje krije li se iza toga oglašavanja i financiranje privatnog radija te njegova servisa, također ostalo bez odgovora. Ni predstavnik Jure Hrvačića, Jurić Kaćunić, ni državne institucije nisu odgovorili kako je baš Jura Hrvačić dobio nemala sredstva. Takva je praksa uobičajena u Hrvatskoj kada se postavljaju nezgodna pitanja.
Da je proveden javni natječaj, druga medijska kuća vjerojatno bi dala bolju ponudu oglašavanja, koju i tako plaćaju porezni obveznici, a ne država, koja sama po sebi ne proizvodi vlastite prihode, već je slijevanje poreza građana čini moćnom i zastrašujućom, no ipak ne toliko da ne objasni zašto se za cifru od 600 tisuća kuna, bez natječaja, nije oglašavala na svojim servisima, ili sve čitanijim portalima i bila pokrivena na području cijele Hrvatske. Zato natakanje privatnim postajama, s jednim čovjekom u svim vlasničkim strukturama, koji ih objedinjava, ostaje enigma. Svi upitani odlučili su odšutjeti odgovore. A kada je država odgovarala za svoje makinacije i komu?
Javna poduzeća i ustanove te njihovi uredi, što jasno stoji u zakonu, ne smiju financirati niti jedan informativni program, a napose privatni. Dopušteno je ulaganje u marketing, no tada oglas mora biti jasno naznačen kao plaćeni ili sponzorirani oglas, što se u slučaju Media Servisa nije dogodilo. Primjerice, država je mogla oglasiti tečajnu listu i navesti se kao sponzor, no tada bi slušateljima bilo jasno da je tečajna lista plaćeni oglas. No, ništa vezano za sponzoriranje emisija u programima Media Servisa nikada nije spomenuto. Stoga se postavlja pitanje nije li Republika Hrvatska na ovaj način željela kontrolirati radijske vijesti i plasirati ih po svojoj volji, vezane uz njezine uspjehe i zataškavanje neuspjeha i to kroz financiranje samoga programa, od državnog novca u privatnom džepu. Cijeli slučaj podsjeća neodoljivo na nedavnu aferu Fimi medije, i teško se oteti dojmu da on to nije, za sada u razmjerno manjoj cifri, s glavnim akterom Jurom Hrvačićem.
Prikriveno oglašavanje, bez jasnih naznaka tko i što sponzorira, te sklapanje sumnjivih ugovora, u ovom slučaju konzumentima Media Servisa, plasira dvojbenu informaciju i što je još gore – kontroliranu. Ovoga puta od same države, a preko Media Servisa, što i medij čini nevjerodostojnim, a državu inkriminiranom s mnogo sumnje u transparentnost novčanih transakcija, ali i plasiranih informacija. Jesu li upitani porezni obveznici žele li svojim novcem financirati državu, odnosno njezinu kampanju u jednom privatnom mediju? Naravno da ne. Niti jedna državna institucija nije pitala nositelje države, tj. svoje građane slažu li se oni s njezinim netransparentnim odlukama i sklapanjem sumnjivih ugovora, pomažući samo odabranima. A Jura Hrvačić po sklopljenom ugovoru, potpisanom od njegova direktora Jurića Kaćunića, sigurno tim ugovorom nije postao antidržavni element, već naprotiv.
Prneseno iz magazina „Objektiv“
2 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.