Urednik Dragutin Pasarić poimence je nabrojio sve ubijene. Iz Drenova Boka su likvidirani Vinko Čulig (1886.), Petar Delić (1884.), Lovro Marčec (1874.) Ivan Pastorčić (1890.), Ivan Radić (1885.), Andrija Stunić (1884.) i Đuro Škledar (1886.). Jakov Jakovljević (1888.) bio je iz Košutarice , a Ivan Barberić (1884.), Andrija Koberac ( 1886.), Andrija Orlić (1895.), Mato Palaić (1901.), Stjepan Palaić (1904.) i Šimo Peldić (1888.) iz Krapja. Iz Sigetca su bili Mijo Čevizović (1925.) i Ivan Marton (1920). Stradali mještani Puske: Stjepan Kušan (1885.), Mijo Petrović (1883.), Jakov Sottolo (1894.) i Antun Vaistina (1887.). Iz Plesma su na Pjeskari ubijeni Martin Grudenić (1899.), Mijo Krnic (1896.), Josip Kukor (1898.), Petar Kukor (1901.), Martin Latin ( 1894.), Ivan Lončarević (1906.), Andrija Radić (1893.) i Martin Špoljarević (1886.). Iz Lonje su smrtno stradali Nikola Modrošić (1881.), Mijo Nikolić ml. (1901.), Mijo Nikolić (1880.), Antun Turan (1896.), Mato Zebić (1897.) i Mijo Zebić (1901.). Ivan Kos (1900.) iz Drenova Boka preživio je masakr uz Ilovu, a tako i Nikola Milašinović (1881.) iz Košutarice, ali su naknadno smaknuti od Udbe. I Stjepan Kos (1897.) i Ivan Šubić (1907.) iz Puske pobjegli su pri odvođenju, ali su naknadno strijeljani. Kod Trebeža je partizanskim ubojicama uspio pobjeći i Lonjanin Mijo Mikulčić (1900.)
Napisao Josip Frković
Kad se uskoro okupe na redovitoj sjednici s temom ovogodišnjega nastavka humane akcije bijeloga „Križa istine“, članovi županijskoga povjerenstva za obilježavanje 119 stratišta i grobišta žrtava zločinačkoga jugokomunističkoga režima JBT-a u Sisačkoj biskupiji, svakako će se zanimati za dugotrajnu proceduru ishođenja lokacijske dopusnice za spomen-obilježje žrtvama bivšega partizanskog zarobljeničkoga logora u petrinjskom naselju „Sajmište“. Od 22. listopada, kada je zahtjev s elaboratom Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ podnesen gradskoj upravi Petrinje, uvidom u GUP te četvrti, utvrđeno je da raskršće Nemecove i Novakove ulice svakako ne odgovara. Dio trenutne tratine, naime, pred velikom je stambenom zgradom predviđen za buduće asfaltirano parkiralište. Druga, pak, lokacija našla se na trasi budućega plinovoda, odvodnje i vodovoda, pa se mjesto „Križa istine“ mora pomaknuti nekoliko metara dalje. Inače, spomen-ploča ispod bijeloga „Križa istine“ svjedočit će rodbini poratnih stradalnika u tom logoru i na drugim mjestima oko Petrinje da se zločinački komunistički režim u ratu i u miru nemilosrdno obračunavao s protivnicima boljševizma i masovnih likvidacija nedužnih 2250 ovdašnjih Hrvata. Slična je situacija i s obilježavanjem Čemernice kod Topuskoga, jednako zloglasnoga logora iz 1945. u kojem je bez suđenja ubijeno 4.000 ili čak 15.000 ratnih gubitnika. Riječ je o razoružanim vojnicima hrvatskoga domobranstva NDH i njemačkoga Wehrmachta. Njihova tijela, na žalost, prekrivena su u šumi Marekovači stotinama tona komunalnoga otpada iz starih austrougarski termi Topuskoga, dok su na jednoj od masovnih grobnica dugo bila plantaža jagodnjaka.
Prijevara partizanskih ubojica
Budući da se bijeli „Križ istine“ mora učiniti vizualno dostupnim svim putnicima i posjetiteljima Topuskoga, „Hrvatski domobran“ je zahtjev za ustupanje desetak četvornih metara livade uz bivšu prugu Sisak-Karlovac uputio privatnim vlasnicima, ali i HŽ-Infrastrukturi. HŽ-Infratsruktura je 90 kilometara tračnica i desetak mostova željeznice olako prepustila pljački SDP-ova sisačkog područnoga i državnoga stranačkoga vodstva. Ono što daleke 2017. nije uspjelo članovima pastoralnoga vijeća župe sv. Duha u Lonji, koji su stradavanja svojih suseljana u Drugom svjetskom ratu i poraću, pa i tijekom Domovinskoga rata do 1995. željeli trajno i vjernički obilježiti, napravit će se najvjerojatnije na području moslavačkoga grada Kutine. Zbog protivljenja i zabrane jasenovačkoga župnika, koji pripada Požeškoj biskupiji, „Križ istine“ nije postavljen kraj oštećene lonjske crkve sv. Duha (vlč. Pejo Oršolić nadao se, reče, dopremi teške graditeljske dizalice i početku obnove povijesnoga zdanja?! – nap.p.). Čak je i ideja o ustupanju mjesta na privatnom zemljištu bila zaboravljena. A ipak svibanjski događaj iz daleke 1945. u sjećanju naroda toga kraja nije izblijedio. Partizanski su zločinci 6. svibnja, pod izlikom da se ide na kažnjeničku sječu ogrjeva i obnovu pruge, zarobili 40 bolje stojećih seljaka starije životne dobi jasenovačke i sisačke Posavine. Nosili su alate i hranu za nekoliko dana. Otpremili su ih u sjedište kutinske Ozne i, nakon mučenja u zatvoru, tri dana kasnije, zvjerski masakrirali i zaklali nedužne seljake. Bilo je to na lokaciji Pjeskare uz korito rijeke Ilove.
Spomenik Posavcima u Kutini
Kako su zabilježili tijekom terenskoga rada i popisa žrtava članovi komisije pok. Adama Zahirovića, o tom okrutnom zločinu svjedočile su Janica Jednačak, Ljubica Grgić i Luka Nikolić, svi iz Lonje. Barica Krnic, Zagrepčanka podrijetlom iz Lonje kazala je: „ Bili su tako unakaženi da se većinu njih, pa i moga oca nije moglo prepoznati…“Otkrivši brutalni partizanski zločin, članovi obitelji svoje su najdraže potajno pokopali na seoskim grobljima. U knjizi Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ „Prešućivane žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća“ (Kutina 2007.), urednik Dragutin Pasarić poimence je nabrojio sve ubijene. Iz Drenova Boka su likvidirani Vinko Čulig (1886.), Petar Delić (1884.), Lovro Marčec (1874.) Ivan Pastorčić (1890.), Ivan Radić (1885.), Andrija Stunić (1884.) i Đuro Škledar (1886.). Jakov Jakovljević (1888.) bio je iz Košutarice , a Ivan Barberić (1884.), Andrija Koberac ( 1886.), Andrija Orlić (1895.), Mato Palaić (1901.), Stjepan Palaić (1904.) i Šimo Peldić (1888.) iz Krapja. Iz Sigetca su bili Mijo Čevizović (1925.) i Ivan Marton (1920). Stradali mještani Puske: Stjepan Kušan (1885.), Mijo Petrović (1883.), Jakov Sottolo (1894.) i Antun Vaistina (1887.). Iz Plesma su na Pjeskari ubijeni Martin Grudenić (1899.), Mijo Krnic (1896.), Josip Kukor (1898.), Petar Kukor (1901.), Martin Latin ( 1894.), Ivan Lončarević (1906.), Andrija Radić (1893.) i Martin Špoljarević (1886.). Iz Lonje su smrtno stradali Nikola Modrošić (1881.), Mijo Nikolić ml. (1901.), Mijo Nikolić (1880.), Antun Turan (1896.), Mato Zebić (1897.) i Mijo Zebić (1901.). Ivan Kos (1900.) iz Drenova Boka preživio je masakr uz Ilovu, a tako i Nikola Milašinović (1881.) iz Košutarice, ali su naknadno smaknuti od Udbe. I Stjepan Kos (1897.) i Ivan Šubić (1907.) iz Puske pobjegli su pri odvođenju, ali su naknadno strijeljani. Kod Trebeža je partizanskim ubojicama uspio pobjeći i Lonjanin Mijo Mikulčić (1900.). Ideju predsjednika povjerenstva da se bijeli „Križ istine“ žrtvama Pjeskare postavi uza crkvu u Ilovi, upravitelj župe vlč. Tomaš Cibula je prihvatio, najavljujući daljnje dogovore s mještanima. T
