Ako se neki spomenik želi zadržati, neka se o njemu skrbi kao o povijesnom dokumentu, uz jasan kontekst i razumnu mjeru. Ali Hrvatska najprije mora dostojno obilježiti vlastitu obranu, svoje poginule branitelje i stvaranje države. To nije poziv na rušenje tuđih simbola; to je zahtjev za redom, mjerom i poštovanjem vlastite povijesti
Napisao: Mladen Pavković
U Zagrebu stoji bista Ive Lole Ribara s natpisom: „Narodni heroj“. I to je sve. Nema godine, nema objašnjenja, nema jasne naznake da je riječ o dužnosniku komunističkog i partizanskog pokreta iz Drugoga svjetskog rata, poginulom 1943. Za starije je kontekst možda poznat. Za mlađe, koji nisu živjeli ni u Jugoslaviji ni u njezinu sustavu simbola, taj natpis može značiti bilo što. A ne bi smio. „Narodni heroj“ nije opća, bezvremenska oznaka za svakoga tko je bio hrabar ili zaslužan. To je bilo službeno odličje socijalističke Jugoslavije, vezano uz njezin politički poredak i ratnu mitologiju. Dodijeljeno je 1312 osoba, a Josip Broz Tito njime je odlikovan čak tri puta. Taj sustav i ta država odavno ne postoje. Zato je sasvim razumno pitati: zašto Zagreb danas zadržava takav natpis bez ijedne riječi povijesnog konteksta?
Politička nedorečenost
Nitko ne traži brisanje povijesti. Naprotiv: povijest se ne briše kada se objasni, nego kada se svede na parolu. Ako grad želi zadržati bistu Ive Lole Ribara, onda neka kraj nje jasno napiše tko je bio, čemu je pripadao, kada je živio i što je naslov „narodni heroj“ značio u Jugoslaviji. Sve manje od toga nije obrazovanje, nego politička nedorečenost.
Bista je ponovno postavljena u mandatu Milana Bandića, ali gradska vlast tada očito nije osjećala potrebu građanima dati ni minimum objašnjenja. Kao da je dovoljno podignuti broncu, uklesati ideološku titulu i očekivati da svi znaju što ona znači. To nije odnos prema povijesti dostojan glavnog grada Hrvatske.
Kada je riječ o spomenicima, teško je ne primijetiti i očitu neravnotežu. Mnogi monumentalni spomenici iz bivše države, koji još stoje na javnim površinama, dimenzijama i položajem daleko nadmašuju obilježja posvećena pobjedi u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države. Kao da se nekadašnja ideologija morala uklesati u beton i broncu na način koji i danas dominira prostorom, dok se hrvatska sloboda nerijetko obilježava skromno, na rubu pogleda i bez dostojanstva koje zaslužuje.
Dodatna je ironija to što brojni partizanski i komunistički spomenici godinama propadaju. Obrasli su korovom, oštećeni, zapušteni i bez osnovnog održavanja — više nalikuju ruglu nego uređenom mjestu sjećanja. A onda se redovito javljaju bivši partizani i njihovi glasni politički nasljednici, poput Stjepana Habulina, s porukom da ih hrvatska država mora uređivati i uljepšavati. Drugim riječima, država i hrvatski branitelji trebali bi plaćati održavanje simbola sustava koji je desetljećima gušio hrvatsku državnu samostalnost.
Ako se neki spomenik želi zadržati, neka se o njemu skrbi kao o povijesnom dokumentu, uz jasan kontekst i razumnu mjeru. Ali Hrvatska najprije mora dostojno obilježiti vlastitu obranu, svoje poginule branitelje i stvaranje države. To nije poziv na rušenje tuđih simbola; to je zahtjev za redom, mjerom i poštovanjem vlastite povijesti.
Bez ideološke magle
Još je izraženija neravnoteža u kulturi sjećanja. Hrvatska je prošla Domovinski rat, ima branitelje, poginule i nestale, ima ljude čija su djela oblikovala njezinu slobodu. Oni, naravno, nisu mogli biti „narodni heroji“, jer taj jugoslavenski naslov nakon raspada Jugoslavije više ne postoji. Ali upravo zato Zagreb mora mnogo ozbiljnije i vidljivije odavati počast hrvatskim velikanima i žrtvama, bez prešućivanja, bez kompleksa i bez selektivnog pamćenja.
Zagreb nema ulicu ni trg nazvan po blaženom Alojziju Stepincu, a nema ni primjeren javni spomenik zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću — čovjeku koji je u presudnim godinama stvaranja hrvatske države bio snažan moralni oslonac narodu. To dovoljno govori o prioritetima gradske politike pamćenja.
Nije problem u tome što postoji spomenik Ivi Loli Ribaru. Problem je u tome što se jedan simbol bivše države predstavlja kao da mu objašnjenje nije potrebno, dok se za hrvatske velikane i žrtve često mora posebno tražiti mjesto, ploča, ulica ili trg.
Zagreb ne treba rušiti spomenike da bi poštovao vlastitu državu. Ali mora prestati govoriti jezikom nedorečenih jugoslavenskih oznaka. Povijest treba prikazati cjelovito, jasno i bez ideološke magle. Sve drugo je obmana — osobito prema mladima koji imaju pravo znati što zapravo piše na spomeniku pred kojim prolaze. T
