GLAVNE TEME

NAGNUĆE BOŽANSKOJ SLOBODI OSOBNOGA

29. rujna, 2014.

Deseti neretvanski književni susreti posvećeni Vladimiru Pavloviću

Napisao:Tomislav Marijan Bilosnić

Deseti neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti” održani su od 25. do 27. rujna u Neumu, Opuzenu, Pločama, Metkoviću, Čapljini i Trebižatu, a ove su godine bili posvećeni hrvatskom književniku Vladimiru Pavloviću (Trebižat, 29. rujna 1935. – Zagreb, 7. prosinca 1996.).

Na trodnevnom znanstvenome skupu svoja je izlaganja iznijelo tridesetak znanstvenika, književnika, publicista. Redom to su akademik Dubravko Jelčić, Vinko Grubišić, Šimun Musa, Antun Lučić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božidar BrezinščakBagola, Andrija Vučemil, Fabijan Lovrić, Đuro Vidmarović, Ljubo Krmek, Domagoj Vidović, Stjepan Šešelj, EnerikaBijač, Mile Pešorda, fra Andrija Nikić, fra Šimun Šito Ćorić, fra Miljenko Stojić, fraVendelin Karačić, Zdravko Gavran, Miroslav Palameta, Mijo Tokić, Vincije Lupis, Boris Domagoj Biletić, Mate Kovačević, Božica Zoko, Jozo Mašić, i drugi. Nazočili su i skupu se obratili i književnici Božidar Petrač, predsjednik DHK i Ivan Sivrić, predsjednik DHK HB. Izlaganja svih sudionika bit će objelodanjena u zasebnom zborniku posvećenom Vladimiru Pavloviću, kojega će tiskati organizatori ovih Susreta Neretvanska Riznica umjetnina i inih vrijednosti, Hrvatska kulturna zaklada, Društvo hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Južnohrvatski ogranak DHK, Općina Čapljina i Matica hrvatska Neum.

LIRIK SPOSOBAN OCRTATI SVEMIRSKI KRUG

Vladimir Pavlović, kojemu su Susreti posvećeni, znameniti je hrvatski književnik,koji je za svoju zbirku pjesama Gral 1995. godine dobio prestižnu književnu Nagradu Tin Ujević. Poznat je i kao supotpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971. godine. Autor je dvadesetak zapaženih zbirki pjesama i proznih knjiga; pisao je poeziju, eseje, književnu, likovnu i kazališnu kritiku, putopise, dramske tekstove, prozu, publicističke radove, te novinske zapise.

Vladimir Pavlović toliko je osoban pjesnik da je pomno mimoilazio sporedno, lirik sposoban ocrtati svemirski krug a da se kloni apstraktnoga, autor koji u pređu svoje lirske niti nije upleo ni jedne niti koja bi se mogla dojmiti generalizirajućom. Ne gubeći se na putovima ponuđenih svjetova, Pavlović je iz zbirke u zbirku, dapače iz stiha u stih, osmišljavao i obnavljao samo beskraj svog osobnoga svijeta, svijeta svoga zavičaja i naroda, svijeta u kojemu je bila umrežena isključivo njegova ljudska i pjesnička egzistencijalnost i esencijalnost. Naginjući božanskoj slobodi osobnoga, svoje duhovno nebo tražio je u zrcalnosti neretvljanske vode i plavetnilu mora i naronovskih vrtova.

U poeziji Vladimira Pavlovića ničega nema što bi moglo zamijeniti osobnost, što je inače čest slučaj u modernoj suvremenoj lirici, u kojoj baš zato poezije i nema, jer je poezija isključivo osobna volja, osobni stav, u njoj je osobnost i moć i snaga, ja bez ikakve prilagodbe! Računajući na pjesništvo, Pavlović je računao na isključivu osobnost, ne na estetizam, intelektualizam, znanje i umijeće, već na vertikalan uzlet svoje duhovnosti, potragu za vlastitom istinom, fenomenološkom istinom svoga bića. Novo i neminovno može se dokučiti samo osobnošću, osobnost je autorstvo. Do ovakve spoznaje bitne za kristalizaciju poezije naš je pjesnik mogao doći živeći izdvojen od pjesničkih škola i grupa, u osami isključivo svog nezagađenog pjesničkog vrta.

LJUDSKA VEZA S BOGOM

Navedene činjenice su i jedan od bitnih razloga zašto je o poeziji teško, pa i suvišno pisati, poglavito o onome što je doista zvjezdano u njoj. Pisati se može tek o školama i poetikama.  Jednostavno, ne može se govoriti o nedostižnome, a da se to isto ne baci na profano i uprljano, svakome dostupno i dohvatno tlo.  U “Gestemanskoj uri” zadržat ću se zato tek na darežljivo označenom tragu Pavlovićeva pjesništva, na onome gdje pjesništvo samo pojednostavljuje svoju mnogostrukost. Slijedeći antejsku nit ove poezije vezane za zemlju i ispisane kao sažetak krajnjih ljudskih istina, krenut ću tragom autorske autohtonosti, osamljenosti, izdvojenosti, onim mjestima na kojima zatičemo prepoznatljivu a novu liriku, izoliranu njezinu oazu.

Pavlović zna da je put i istina u identitetu, da se moguće praznine na putu i u istini ne prekrivaju riječima, jer bi se tako krivotvorila poezija, već se na tom putu i u njegovoj istini slijede beskrajna preobraženja, što i jest ljepota poezije. Onoliko koliko je pjesničke vrijednosti u nekom pjesničkom djelu, toliko je i ljepote. Slijedeći dalje rečenu istinu, pjesnik ne ostavlja praznoga prostora između cjeline i detalja, već mu taj prostor ispunja moć umjetnosti, sama poezija. Projekcijom duha u prostoru, učestalo u konkretnom, prepoznatljivome zavičajnom pejzažu, Pavlović započinje rješavati pitanje čovjeka i svijeta kao svoje osnovno lirsko pitanje. U toj točki lirskog iskaza često će se pojaviti Krist, onaj koji nas upućuje i upozorava na ljudski vezu s Bogom. Pavlović će poput Šopa u zavičaju zateći Isusa, ali on se neće usuditi intimizirati ga, već će izvorna iskustva, izvorno svoje lice, ne kuću među zvijezdama svemira, već tu na zemlji izgraditi od ljudske patnje i boli. Svoju kršćansku vjeru u žrtvu i iskupljenje, pad i uskrsnuće, Pavlović propituje kroz zavičaj, autentični svijet (gdje se jedino i približava Šopu), kroz svijet osobne opstojnosti, povijesni prostor egzistencijalne zbiljnosti. Zašto!? Jer, raj je zavičaj (kao i pakao), i zato ni jedno nikad ne može biti izgubljeno.

PJESNIK NERETVE

U kazanom naći ćemo i razloge čestih opisa zavičajnog krajobraza u pjesmama Vladimira Pavlovića. Neki su ga tako svojedobno i svrstavali u pjesnika Neretve, pridajući tome pejorativni predznak. Bujica njegove poezije, međutim, nikako nije mogla stati pa ni u korito Neretve, jer u Pavlovićevim opisima, za razliku od onih koji jesu tek “zavičajni pjesnici”, nema tehnike, nema znanog i naučenog, nabrajanja i ponavljanja, opis ovdje tek služi za prepoznavanje vanjskog identiteta svijeta i čovjeka, ali u njemu se iz slike u sliku uvijek otvara i nanovo zrcale nova područja značenja, čemu i služi mnoštvenost i mnogoznačnost Pavlovićevih metafora satkanih od stalnih mijena. U istome času prepoznavanja slike jedne metafore ona se preobražava u drugu, novu sliku, te se lice ponuđene slike keleidoskopski neiscrpno umnožava.

U pjesništvu koje se poziva na povijest, povijesno se ne ponavlja, ne reciklira i ističe, niti mu se suprotstavlja i negira, već se povijesno domišlja kao lirski temelj za proširenje pjesničke zbilje, kao obrazac ljudske želje za konačnim i vječnim. U tu svrhu pjesnik će vrlo često i nadasve vješto posegnuti za simbolima ( mora, vode, plavog, ljubičastog, ruže, minerala, metala, vrta, i slično), jer se drukčije ljudska svakodnevna zbilja, slika ljudske povijesti (ovdje od Delmata do suvremenih Hrvata), kao i transcendentalno i onostrano u duhovnome smislu, ne bi mogla ni domisliti. Pavlović poseže, vidjeli smo, za onom simbolikom koja pripada svima, koja je poznata i jasna, otvorena, dakle simbolikom koja pokreće i čitateljeve a ne samo autorove emotivne centre. No, kao i svi simboli, tako ni ovi “poznati” nisu bez tajne, jer riječ je o meandrima metafizičke neuhvatljivosti, o pjesničkoj vještini građenja djela na reduciranju i osuvremenjavanju mističke metaforike.

Gestemanska ura, ura je odluke. Gestemanska ura je i lirika Velikog petka. Pavlovićeva zbirka istog naslova, inače njegova posljednja zbirka, tako je i njegova oporučna zbirka pjesama. U njoj će se pjesnik vratiti svim poznatim svojim ranijim temama, onim koje će ovog puta izabrati i potvrditi kao vječne, katarzične, kao svoje konačno duhovno putovanje zavičajem u kojemu je jedino moguće pronaći, prepoznati i ostvariti svoju Riječ. Kristova muka i uskrsnuće konačno će se ovdje doživjeti kao vlastita zbilja, što će i biti iskustvo nađene Riječi. Oni pak koji zaniječu sebe, pa tako i svoj zavičaj, ne nalaze riječ, ni istinu, ni uskrsnuće, jer nisu prošli put muka, poniženja i boli.