IZBORNI PRAG

NA PELJEŠCU ĆUPRIJA

25. kolovoza, 2011.

Piše: Zoran Milanović

 Ako vam usred teške  situacije u sprženoj zemlji, prije svega zbog enormno visokih  temperatura, koje se opako primiču i 40-tom stupnju Celzijusa, ponestane daha, poslušajte umirujući savjet ministra zdravstva Zdravka Milinovića, da se bespotrebno ne izlažete  suncu. No, posrećili vam se da nekako preživite tu paklenu vrućinu, nikako ne možete biti sigurni hoće li vam se posrećiti preživjeti  do narednog prvog u mjesecu i hoće li vam  do tada, a možda i prije, koja ovrha zakucati na vrata. Čini se da je danas, kada razuzdani  švicarac nesretnim građanima uzima svoj krvavi danak, lakše ostati bez stana nego li bez daha u ovoj nesnosnoj pećnici kolovoških  dana.

I dok se svakodnevno povećava broj građana koji bjesomučno  prekapaju po kontejnerima  u potrazi za plastičnom ambalažom, ali i za bačenom hranom nekog bogatog susjeda, kojeg, hvala Bogu,  ne muče paklene vrućine, jer se  na vrijeme sklonio sa svojom jahtom negdje u zavjetrinu Paklinskih otoka, u Lijepoj našoj se nastavljaju političke igre bez granica u kojima se ne zna tko kome podmeće i tko koga želi više izigrati. Tako se nastavlja i trakavica oko objave imena kandidata za veleposlanike i generalne konzule, a zategnuta atmosfera na relaciji Banskih dvora i Pantovčaka upravo zbog toga ne jenjava. Kao da je ispaćenom puku, u ova ‘kokuzna’ vremena, čija je većina  željna čestito se najesti kruha, od životne važnosti saznati tko je otpustio u medije sporna imena nekih potencijalnih veleposlanika, pa svakodnevno moraju trpjeti svađe čelnih ljudi u državi po tom, a ne po pitanju stalnog rasta nezaposlenosti, bijede i objektivnih životnih problema malih i običnih ljudi, od kojih će sutra ti isti političari, besprizorno, moliti glas na parlamentarnim izborima. A do tada će  ministar Jandroković za objavu imena optuživati SDP, čiji bi rad na terenu, da nije Slavka Linića i njegove prozivke svoga šefa Zorana Milanovića gotovo zamro. Pitam se zbog čega se tako promptno ne pronađe krivac za, primjerice,  katastrofalnu gospodarsku situaciju u zemlji ili za stalni rast broja nezaposlenih u Lijepoj  našoj. Osobno smatram da SDP a niti Pantovčak globalno  ne stoje iza takve ‘medijske diverzije’, nego da je tu prije svega riječ o sitnim ljudskim pakostima po sistemu nek susjedu crkne krava. Pouzdano znam, jer sam čuo na svoje uši, da je u novinarskim krugovima na najveće zgražanje naišao Jandrokovićev prijedlog da za veleposlanika u Finsku pošalje sadašnjeg glavnog urednika Vjesnika Brunu Lopandića, koji, kažu, jeste karijerist, ali nije ni stručnjak  niti karijerni diplomat.

Pitam se što bi se dogodilo da kolega Lopandić nije u tzv. HDZ-ovoj kvoti predloženih diplomata, te da ga je predložio netko iz Kukuriku koalicije. Bili mu i tada tražili dlaku u jajetu, ili bi sve prošlo bezbolno kao u slučaju uvaženih  novinara Jagode Vukušić, Dražena Vukova Colića, Saše Miloševića, Dragana Đurića, koji su iz novinarskih stolaca zasjeli  u diplomatske fotelje.  Svi su oni, manje-više bili SDP-ovi favoriti, pa zašto i Bruno Lopandić ne bi mogao biti HDZ-ov favorit. Zašto ne, osim ako nešto treće nije po srijedi. I dok priča  o veleposlanicima ne jenjava, ne jenjavaju ni aktivnosti vladajućih u postavljanju novih i novih kamena temeljaca za, navodno,  neku buduću tvornicu, most, školu, dječiji vrtić.  Svako malo pa vladajući zakopaju neki novi kamen temeljac, kako bi naivne građane uvjerili da je Hrvatska mala zemlja za velike građevine. A gdje su velike građevine tu su i veliki poslovi, otvaraju se nova radna mjesta i nove perspektive. Da je naš nobelovac Ivo Andrić danas živ vjerojatno bi bio inspiriran napisati novi roman o mostovima.  Takav roman zasigurno bi se zvao  ‘Na Pelješcu Ćuprija’, jer problemi s gradnjom tog mosta, pogotovo u predizborno vrijeme, podsjećaju na probleme koji su pratili i gradnju mosta iz njegove knjige ‘Na Drini Ćuprija’.Naime kada se god približe izbori,bilo lokalni, a pogotovu parlamentarni, tko o čemu HDZ o gradnji Pelješkog mosta. A onda  se SDP pobuni, tvrdeći  da takva obećanja o gradnji mosta  služe samo u predizborne svrhe, jer su nerealna. HDZ uzvraća da je SDP protiv gradnje, a SDP se brani da su i oni za most ali tek kad se zatvori financijska konstrukcija. I tako u nedogled. Hoće li u ovoj predizbornoj priči SDP biti žrtveno janje baš kao i onaj nesretni čovjek iz Andrićevog romana, kojeg su turske vlasti, zbog ometanja gradnje ćuprije na Drini nabili na kolac ‘kao jagnje na ražanj’, kako bi HDZ sutra imao alibi  reći – eto mi smo htjeli graditi, ali su oni  bili protiv.

U takvoj atmosferi teško je predvidjeti hoće li uistinu i kada biti sagrađen taj most i tko će se jednoga dana moći osvrtati za njim, kao što se  svojedobno za svojim remek djelom u Višegradu osvrtao Mehmed Paša Sokolović.

Neki dan me pita jedan poznanik što se to stvarno događa s gradnjom Pelješkog mosta,  malo ga hoće graditi, pa malo neće, pa opet malo hoće i tako u nedogled. Odgovorio sam da će, ako nastave u tom stilu, Pelješki most  izgraditi malo sutra.