GLAVNE TEME PRIČA

MOJ PRVI DAN ŠKOLE

9. rujna, 2016.

Učitelj je rekao: Znam ja čiji si ti okot i ko te tako vaspito i ustaštvom zatrovo

Napisao: Ante Matić

Kad se sjetim prvog dana u školi, spopadne me neke muka i jave mi se neki slike mutne od zlovremena, i jasne do nejasnoće, upitne do neodgovora.

Kad sam moju djecu vodio prvi dan u školu, bilo je to veselje, slavlje, nešto prelijepo, nezaboravno i za djecu i za mene. A moj prvi dan škole u Kongori, bio je prava katastrofa. Bio je to strah od škole, strah od učitelja, strah od Ogojkine kuje, koja je htjela ujsti, a moralo se proći blizu te kuće i te kuje na putu iz moga rodnog sela Borčana do Kongorem gdje je bila osnovna škola.

Nitko nas nije pratio. Išli smo sami. Većina nas imala je jednog ili nijednog živa roditelja. Bili su rijetki koji su imali oba roditelja. Nitko nas nije pratio, niti vodio u školu, kao što se to danas čini. Kako je lijepo danas biti dijete i ići prvi dan u školu. U moje vrijeme, bilo je to muka i jad.

Bilo nas je dvadesetero, a može i više iz našega sela, koji smo, davna dana 1953. krenuli u prvi razred.

Sretno smo prošli Ogojkinu kuju. Samo je lajala i nije na nas nasrtala. Kad smo došli pred školu, bilo je puno djece oko škole. Neki je čovjek vikao s vrata škole, da priđu njemu svi koji su došli u prvi razred. U tom strahu i nekoj vrsti bunila nas pedesetak dječačića i djevojčica sjatilo se oko njega kao mali roj. Uveo nas je u razred i natiskao u klupe po troje. On je raspoređivao gdje će tko, pa je nas Borčance stavio u jedan red, Kongorane u drugi i one iz Lipe i Mandina sela u treći red klupa. Rundu, Gigana, Orlagu, Batiću, Ginu i mene zapala je zadnja i predzadnja klupa u trećem redu. Kad je učitelj ušao u razred, poskočili smo kao kamenčići iz praćki, jer nam je onaj čovjek koji nas rasporedio gdje će tko sjesti, rekao da se dignemo na noge kad učitelj bane na vrata. Ušao je i rekao:

Za domovinu s drugom Titom i partijom!

Kad je on sjeo i mi smo sjeli i buljili u njega. Mogla se čuti muha takva je bila grobna tišina. U meni i oko mene bio je strah od svega što je tu u razredu, što me okružuje; od učitelja, slike na zidu, tabla, računaljke, stol, karta Jugoslavije na zidu.

Pet slika na zidu

Buljili smo u slike na zidu i počeli se došaptavati. Od pet slika koje su visile na zidu, znali smo samo tko je na jednoj, a na one četiri nismo znali. Znali smo da visi Tito po slici koju je u našemu selu držao jedan čovjek i visila je iza šporeta, pa je moj did potiho znao reći kad bi se na njega nešto naljutio, da ga jebo onaj koji mu visi iza šporeta.

Dakle, pet slika u pet krasnih okvirova. Trojica su imjali brade, a dvojica ne. Mi smo počeli se gurkat rukama i šaputati pokušavajući odgonetnuti tko su ti ljudi na slikama, koje su nas dočekale u razredu, naravno uz tablu, kartu Jugoslavije na zidu, stol i stolica za druga učitelja, rišćanina Peru Zečevića i klupe za nas đake prvake. Kažem prvake, jer smo bili prvi iz sela koju su poslije rata pošli u školu.

Učitelj, drug Pero, primjetio je da se mi nešto sašaptavamo i, šetajući između klupa načuo nešto o čemu kontamo, pa kad je shvatio da se radi o slikama, raspalio je čitavi prvi sat pričati o nekom Marksu, Engelsu, Lenjinu, Titu i nekom Pucaru. Nazivao ih je drugovima, pa je rekao da su ti drugovi veliki ljudi i osnivači marksizm, lenjinizma, komunizma, socijalizma. Onda je pričao o nekom ratu i nekom Titu koji je narodni heroj i predsjednik Federativne narodne republike Jugoslavije i nekom Đuri Pucaru Starom, također narodnom heroju, koji je predsjednik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je u sastavu drugih pet republike u toj Jugoslaviji. Sve smo mi to slušali šutke i s nevjericom, pa kad je počeo o nekom velikom ratu i nekim partizanima, ustašama, nacistima, fašistima, četnicima, belogardejcima, domobranima, ispalo je tako da su svi odreda zločinci i krvnici, samo su partizani dobri i oni su nas oslobodili od njemačkih osvajača nacista, talijanskih fašista, domaćih izdajnika ustaša i domobrana. Toliko je ishvalio te partizane i tog njegova druga Tita da sam upravo zbog toga posumnjao u sve što je govorio. Kao dječačić išao sam zimi s djedom na sijelo kod guslara Marijana, slušao sam posve druge porče o ratu i tim vojskama. Kako je u našemu selu u svačijoj kući visio križ ili sveta slika, samo je u Blesinoj kući visio Tito iza šporeta, pa kad je drug učitelj završio tu svoju dugu pričo o drugovima i ratu i pitao imali iko išta pitati, po nesreći ja sam digao ručicu i pitao, zašto među njima nema Isusa i svetih slika. On je poskočio, počeo vikat, kao da je podivljao, prišao meni i odvalio mi šamarčinu tako da sam jedva ostao na nogama. Kad me razvalio šamarom, onda je rekao glasno:

Znam ja čiji si ti okot i ko te tako vaspito i ustaštvom zatrovo. Kao da sam mogao birati vrijeme i mjesto rođenja i onoga tko me donio na svijet. Nitko to ne može. A neki ni to ne poštivaju, kao učitelj Pero.

Okot i vaspitanje

Prvi put sam tada čuo riječ vaspitati, a okot smo govorili i našemu selu kad krmača okoti svoj okot. Kad sam shvatio što mi je rekao, u sebi sam mu kresno majku i samom sebi rekao da moja majka nije krmača i da me nije okotila, nego je mene moja majka Anđa rodila kao sedmo dijete od nas desetoro koliko nas je donijela na svijet.

Neko dijete koje je ovih dana 2016. godine pošlo prvi dan u školu i slučajno zna čitati i slučajno pročita ovo što sam doživio pvi dan u školi, jamačno će posumnjati i mislit će kako izmišljam, a ja znam da je sve ovo što kazujem, istina, bolna i gorka. I najgore od toga svega što se taj dan dogodilo meni i mojim vršnjacima, kažem i ne lažem, ne znam zašto i zbog čega, nešto gore od ovoga što sam ispričao, pak, zaista ne znam zašto sam to prešutio što smo toga dana doživjeli mi djeca ustaša i domobrana od druga partizana i učitelja u osnovnoj školi u jednom duvanjskom selu, koje se zove Kongora.

PS

Kad sam objelodanio prvu knjigu Objahana zemlja i pisao posvetu tom učitelju, koji me nekad davno nazvao okotom, napisao sam mu:

Druže učitelju ja nisam ni svinjski, ni zmijski okot! Nakon svega, učitelju reci, zašto si onakav bio prema ustaškoj i dombranskoj djeci!? T