MOJ MAJOR MARJAN ČAD IZ BILEĆE

MOJ MAJOR MARJAN ČAD IZ BILEĆE

7. siječnja, 2020.

Iz kamene zgrade VP 325/18 potom izlazi gorostas crvena lica major Čad, koji poštuje srbijansku tradiciju otresita i grlatoga komandiranja, pa mu mikrofonsko pojačalo uopće ne treba. Glas mu odjekuje preko Zlatišta, gdje je izvođena minobacačka nastava kapetana Neđe Crnogorca kao da odzvanja o kamen hercegovački. Gotovo do Hadžibegova brda, na čijem je vrhu razvalina stare austrougarske vojne utvrde prema Crnoj Gori. “Drugovi pitomci, dobro došli u Bileću i školu rezervnih oficira!” Od njega čusmo najvažnije upute, pa i to da zaboravimo civilne navike. Pozdravljanje viših po činu obavezno je, a onda slijedi pola sata stanke. Ubrzo nam se pridružuju zemljaci iz Siska, pitomci 39. ranije pristigle generacije, Milorad Vranešević i Boško Božić. Raspituju se za novosti u zavičaju i usput grebu za cigarete. “Čuvajte se nevojničkoga ponašanja. Major Čad je vrlo strog…”

Napisao: Josip Frković

Pročitavši nedavno zanimljiv tekst sjećanja Slavka Linića, istaknutoga člana SDP-a i bivšega ministra financija, na stupcima magazina dnevnika “Novoga lista”, o odsudnim jesenskim danima i tjednima za ratnu sudbinu lučke, industrijske i urbane Rijeke, potiho, u sebi –  vjerujem i ostali domoljubi sa sjećanjem na Bileću – bio sam ponosan na spomen i zasluge poznatoga Slovenca, Marjana Čada. U ta za sve Hrvate opasna vremena, prije 28 godina, iz suludoga generalskoga štaba ni jugoslavenske ni narodne ni armije zamjenika Kadijevićeva, “narciosidnoga” generala Blagoja Adžića, stigla na Kvarner SMB naredba za sveopći napad na grad. S mora, zraka i sa zemlje. Dakako, u mržnji spram svih nesrba – za uvjete polustoljetna ratovanja do zuba naoružane, boljševizmom i svetosavljem indoktrinirane i “plavim” NATO-om opsjednute – statične vojne sile “bratstva i jedinstva”. Povod spomenutom obljetničarskom tekstu, kažimo, bio je nadnevak konačnoga oslobođenja Rijeke, 10. prosinca. Što je prethodilo? U ta zaista teška vremena, stotinu i pedeset dana iza povijesne odluke o samostalnosti i neovisnosti stare vječito podjarmljene stare europske nacije i države, barbari s istoka odlučili su grad topnički i raketno poravnati sa tlom. Vladala je opća psihoza i neizvjesnost, ali krizni stožer Rijeke s predsjednikom Slavkom Linićem danonoćno je bdio nad kritičnom situacijom igre živaca. Mada je teško danas dokučiti gdje se tada i u kojoj ulozi nalazio dugovječni rigidni staljinist i prvi čovjek negdašnje Fiume, Vojislav Obersnel, nasljedni mirnodopski muzejski kapetan “Galeba”, sasvim je jasno da su napredne snage izvan SKH/SKJ odigrale vrijednu i nesagledivu ulogu.

Premijer Siščanin Franjo Gregurić i sisački kum Slavko Linić

Već u srpnju 1991., doznajemo, Izvršno vijeće predsjednika Željka Lužavca održalo je tajnu sjednicu, donijevši bitne financijsko-opskrbne odluke o životu Rijeke u ratnim okolnostima. Općinski stožer bio je na stalnoj vezi s onim državnim Franje Gregurića, nekadašnjega direktora sisačke kemijske industrije “Radonje” i u Rusiji detaširane vanjsko-trgovinske “Astre”, čijim će se kapitalom ubrzo  rješavati sve vitalne funkcije mlade demokratske države. Uglavnom, 7. rujna 1991., kad su riječki zaštirari već imali razrađene planove obrane, uz potporu policijskoga šefa Josipa Kukuljana, službeno je oformljen krizni štab u koji su, uz Linića, imenovani Mladen Vukelić (obrana), Josip Stanković (gospodarstvo), dr. Maksim Valenčić (sanitet), Šime Radulić (TO), Antun Rački (Op. zona ZNG-a), Sergio Rabar (111.br ZNG-a), Lovro Jeđut (NZ). Doznajemo potom od Slavka Linića, Siščanima znanoga osobnog i stranačkoga prijatelja bivše sisačke županice Marine Lovrić (i kuma na lipanjskom vjenčanju u lugarnici “Brezovica” s Mladenom Merzelom – nap.a.) da je riječki štab do 11. siječnja 1992., osam dana iza međunarodnoga priznanja RH, održao dvadesetak sjednica. Sve je bilo koncentrirano na osiguranje životnih uvjeta i za najcrnjega scenarija, te za osnivanje i opremanje vojnih braniteljskih postrojba. Već sam spomenuo prezime zapovjednika riječke Operativne zone Antuna Račkog, koje me podsjeća na njegova slovenskoga prezimenjaka Antona iz Kočevja, koji je dva desetljeća ranije u godini “maspoka”, “Hrvatskoga tjednika”, Matice hrvatske i Savka-Mikina sloma u Karađorđevu s nama ostalima osam mjeseci živio u SMB okruženju nekadašnje starojugoslavenske tamnice, bilećke vojarne “Moša Pijade”. I nehotice, osobito iza nedavna otkrića statue jednoga od najvećih srbijanskih četničkih zločinaca đenerala Draže Mihailovića u bilećkom parku, prisjetim se neuka šofera i sao gradonačelnika Bože Vučurevića Trebinja nadomak Mediterana, te neokomunističke babuskare Anke Mrak Taritaš, koja je iza velike poplave u Gunji pljačkom u obnovi domova dodatno osiromašila tamošnje beskućnike. Ta je drugarica, naime, da ugodi istomišljeniku Zoranu Milanoviću (kao predsjednica Hrvatskoga jedriličarskoga saveza) na nekim jadranskim regatama, kazala je, ponosno pjevala “Bilećanku” lažljiva sadržaja.

Janšina trgovačka varka  

Ali, vratimo se još malo na Kvarner 1991.,  gdje je Slavko Linić sa suradnicima (na povijesnoj c/b fotografiji s Korza iz tih dana, čini se, drugi zdesna bio je stasiti sjedokosi roker Bruno Langer, glasni protivnik IDS-ovih autonomaša i kradljivaca – op.a.) činio sve da ne dođe do izravna sudara s nabrijanim vojnicima generala Branka Mamule, odnosno Veljka Kadijevića, te da se teritorijalci naoružaju i počnu s vježbama na Platku. Bile su to jedinice izrasle iz TO, 128. i 111. brigada ZNG-a. I sada u veliku priču ulazi zapovjednik agresorske vojske general Marjan Čad. S njim u dogovoru, Rijeka je vratila najmodernije naoružanje TO i tako kompletirala  600 boraca, jednu bojnu. Pod izlikom da zbog velika požara nije mogao evakuirati zalihe oružja za jedno stoljeće, general kojega sam poznavao kao majora nesretne jugovojske, ostavio je braniteljima mnogo toga. Za to je bio zaslužan i Račanov prijatelj Damir Vrhovnik iz brodogradilišta “Viktor Lenac”, tvrdi Slavko Linić, koji se ovih predizbornih dana otvoreno raspričao o “slučajnom” i arogantnom premijeru neradniku, japajakalu, rigidnom komunistu Zoranu Milanoviću. Zanimljiv je i detalj o prijevari Čadovih zemljaka, točnije Janeza Janše, šefa slovenske obrane. Skupo, dolarima plaćeno (“Jugolinija”) oružje, nije Rijeci nikad isporučeno. Otpala je mogućnost frontalnoga napada hrvatskih snaga na odavno blokirane vojarne od Drage do sv. Katarine. Tijekom listopada vođeni su pregovori s jugoslaveskom stranom, odnosno zapovjednikom 13. korpusa jna od 76.000 vojnika, a 8. studenoga potpisan je sporazum o mirnu odlasku uniformiranih Srba. Bio je to ipak vrijedan ustupak onima koji su gomilu uskladištena oružja momentalno željeli dostaviti hrvatskim borcima diljem  zemlje.

U Rijeci je ostalo najmanje oružja, jer se grad. poznato je, branio u Lici. I dok su mnogi jugonostalgičari držali kako visoke osviještenosti u višenacionalnoj Rijeci neće biti, odziv na vojačenje branitelja bio je 98 posto!

– Uloga Marjana Čada, jednoga od časnih časnika i iznimaka jugovojske, u rješavanju ratne opasnosti za Rijeku bila je ogromna. Jedan od najboljih taktičara jugoslavenske oružane sile, koji je u Sloveniji na vrijeme zauzeo sve granične prijalaze i koji nije volio vojno nasilje, razaranja i ljudske žrtve, iz svoje se domovine – nakon sporazuma o odlasku vojske iz Dežele – vratio neporažen. Ovdje, u našem gradu, istina, bio je okružen ortodoksnim srpsko-srbijanskim časnicima, ali im se odupro i postigao povijesni uspjeh za obje strane, naglasio je Slavko Linić. I dok o bivšem financministru Liniću autor ovoga teksta nije puno znao, tek toliko da je sa Stipom Mesićem, kumom čuvenoga vozača i tajkuna Željka Žužića, virtuozom glasovira Ivom Josipovićem i drugim partijskim metuzalemima jugonostalgičarima često nazočio druženjima u Sisku i okolici s tadašnjom županicom, pri spomenu visokoobrazovana karijernoga vojnika od dvadeset godine života,  Mariborčanina rođenjem (1932.) Marjana Čada nije se bilo teško prisjetiti iz davne 1970. Nakon dvadesetgodišnjega služenja u oružanim snagama bivše države, spomenute 1970. bio je kao major zapovjednik drugoga  pitomačkoga bataljona škole rezervnih oficira i stanovnik hercegovačkoga gradića nedođije Bileće. VP 3215/18.

Osam mjeseci hercegovačkog kamenjara

– Kaj u toj pustopoljini, tom kamenjaru, bumo narednih osam meseci? Bio je to komentar dojučerašnjeg sanitarnoga inspektora Zagrepčanina Zlatka, kad se autobus iz smjera Dubrovnika i nešto pitomijega Trebinja približio obali Bilećkoga jezera, umjetne energetske akumulacije na čijem su se dnu jasno razaznavale ruševine potopljenih obiteljskih kuća i gospodarskih zgrada nekadašnjih sela. I danas pamtim taj 30. kolovoza 1970., nadnevka kojega sam se sjetio i 21 godinu kasnije i trenutaka kad je na letjelištu Pleso u Velikoj Gorici prizemljen ugandski  avion pun oružja, dar iseljenika Antona Kikaša za obrambene snage Republike Hrvatske. Knin je već proživio srpsku odmetničku balvaniju, rat je protiv oružane sile u koju sam 1970. prvi puta bio mobiliziran počinjao. Iste večeri, nakon obilazne vožnje kroz Donju Lomnicu, Barbarić i Buševec, kod kuće u Sisku pronašli su me tekliči ureda obrane. Stigao mi je poziv u 120. brigadu ZNG-a, kasnijega imena “Ban Toma Bakač Erdoedy” po ideji generala Janka Bobetka. Poslije dragovoljačke 57. bojne/brigade, bila je to zapravo druga snažnija jedinica sisačke i banovinske obrane. Zapovjednik joj je kao prebjeg u hrvatske obrambene redove pristigao čak iz slovenske Ilirske Bistrice. Hrvat iz Slovenije u odori agresorske jugovojske… Bio je to sin Banovine iz Skele Vlado Hodalj, prijeratni član CK SKJ, pa su vojnike u šali nazvali Crvenim Kmerima. Mobilizacijsko zborište bilo je na Gradskom stadionu u Vrbini, na lijevoj obali Kupe. Odziv je bio zadovoljavajući, pa je prvorujanske subote 1991. formiran prvi bataljon nove brigade, čiji su pripadnici u hotelu “Panoniji” kušali i prvi vojnički objed.

Ivica Kovač, Angelo Kirigin, Ivica Kunčević

Konačno pod hrvatskim državnim barjakom i znamenjem na prikrivnim “narodnim nošnjama”, šivanim i u “Sisciji” Miće Stojanovića. Ali, vratimo se Bileći u koju su zadnjega dana kolovoza, u istom ili drugim busovima po izlasku iz četveromotornoga klipnoga “douglasa” DC-4 i s aerodroma Ćilipa ili luke Gruž, pristigli i Petrinjac Ivica Kovač, Zaprešićanin Anđelko Budimčić, Riječanin Angelo Kirigin, brat poznata novinara Ive, Dubrovčanin Ivica Kunčević, poznati kazališni režiser, Vitežanin Fikret Berbić, Tone Rački iz Kočevja, Ljubljančanin Zoran Kovačič, grlati Nikšićanin Vukota Đorojević, kragujevački sportaš Zoran Petrović, Albanci Kosovari Ramadan Sulja i Faik Ibrahimi i mnogi drugi. I dok smo slušali prve informacije domaćina, “starijih kvrga”, doznajući da je zapovjednik vojarne i pješačke spartanske škole pukovnik Milan Ačić, a jednoga bataljona strogi fant major Marjan Čad. Za svečani doček “reponja” koji nisu znali ni što je sunđer, spavaonica nam je uređena u šatorima među kamenim paviljonima bataljona. Raspakirali smo prtljagu i nerijetko utvrdili da smo mnogo toga pozaboravili. Najčešće pribor za higijenu i glancanje čizama. Sutradan, pak, još uvijek zbunjeni, nismo znali otići ni do kantine, a trebalo je obaviti šišanje, pregled i primiti porciju “diditija”. Nakon prozivke na pisti drugoga bataljona, obavljena je prozivka i predstavljeni su naši neposredni šefovi, zapovjednici vodova iz Srbije vodnici Dušan Bajić i Lepomir Tošić, te slavonski Brođanin Stanko Sorić. Kao zapovjednik čete predstavljen je čovjek-gazela graciozna paradnog strojeva koraka, poručnik Sandžaklija Boriša Gluščević.

Tone Rački i skupi karmenadli

Iz kamene zgrade VP 325/18 potom izlazi gorostas crvena lica major Čad, koji poštuje srbijansku tradiciju otresita i grlatoga komandiranja, pa mu mikrofonsko pojačalo uopće ne treba. Glas mu odjekuje preko Zlatišta, gdje je izvođena minobacačka nastava kapetana Neđe Crnogorca kao da odzvanja o kamen hercegovački. Gotovo do Hadžibegova brda, na čijem je vrhu razvalina stare austrougarske vojne utvrde prema Crnoj Gori. “Drugovi pitomci, dobro došli u Bileću i školu rezervnih oficira!” Od njega čusmo najvažnije upute, pa i to da zaboravimo civilne navike. Pozdravljanje viših po činu obavezno je, a onda slijedi pola sata stanke. Ubrzo nam se pridružuju zemljaci iz Siska, pitomci 39. ranije pristigle generacije, Milorad Vranešević i Boško Božić. Raspituju se za novosti u zavičaju i usput grebu za cigarete. “Čuvajte se nevojničkoga ponašanja. Major Čad je vrlo strog…” Dani su sporo prolazili, ali ipak nekako dočekasmo prvi uniformirani izlazak u grad, u hotel “Trebišnjicu” ili poznati restoran muslimanskoga vlasnika Jaganjca. Nekima se omaklo, pa su se ljutim pićima, vinom i pivom malo okrijesili. U kasarni zlo i trbobolja, povraćanje. “Kurc, bum povračo, sam skupo platiu karmenadle…”, tješio je kolege dobroćudni div Tone Rački na hodniku sa soškama i uredno odloženim čizmama pod nadzorom požarnih. Nije isključeno da će se major Čad došuljati iza ponoći na pregled velikih spavaonica, noćnih ormarića i oružja. I tako iz dana u dan, iz noći u noć, punih osam mjeseci, sve do završne hodnje do Avtovca i Nevesinja i svibanjskih odlazaka u garnizone na zapovjedne dužnosti.

Časni časnik ispod Pohorja

Postali smo u 40. generaciji podoficiri, vodnici-stažisti sa zlatnim mačevima na kragnama košulja i dolamica. Mnogi će u Beograd, Ljubljanu, Tetovo ili Bitolu. Mene je zapao Štip sa starom kasarnom kraj Bregalnice. Ondje pamtim izuzetno dobro posjćen koncert tamburaškoga osječkoga rokera Krunoslava Kiće Slabinca, koji je za sve, osobito zemljake iz Hrvatske otpjevao poznati hit “Zbog jedne crne žene”. Na poligonu Krivolaku kod Strumice, pak, usred ljetne žege sa svojim streljačkim vodom sudjelovao sam u snimanju nastavnoga filma “Protuzračna obrana pješačke čete na maršu s prelaskom u obranu”. Prvi pretpostavljeni bio mi je tada sjajni Bjelovarčanin, poručnik Drago Jurković. Zahvaljujući njegovoj završnoj ocjeni, pod opasačem sam proveo deset i pol mjeseci. Ni slutio nisam tada da ću čizme ponovo obuvati, dva desetljeća kasnije, zbog napada iste te vojske i države blagoslovom Svetoga Oca Ivana Pavla II. na moju tek uskrsnulu domovinu Hrvatsku. Bez obzira na sve, za vojnika su Bileća i Štip bili velika životna škola, kojoj je snažan pečat, uz ostale, utisnuo i strogi bilećki major Čad, kasniji riječki general-potpukovnik, častan čovjek i časnik, koji nije volio razaranja i stradanja ljudi poput nesretnoga Blagoja Adžića (“Ima nas Srba dosta, šta ako ih pogine dve ili tri hiljade – op.a.). I ostao je častan stasiti Mariborčanin. Makar se generalu Čadu država, koju je desetljećima vjerno služio, zadnjih mjeseci 1991. potpuno raspadala. U Beogradu je, štoviše, od nekih ekstrema proglašen i veleizdajnikom, premda je prije toga odlikovan ordenom rada sa crvenom zvijezdom. Zadovoljan što svojim zapovjedničkim potezima nije prouzročio ni jednu civilnu ili vojničku smrt protivnika, u vrhu gubitničke vojske podnio je zahtjev za mirovinu. Vratio se u Rijeku i postao državljanin Republike Hrvatske. I danas ga ondje, u Rijeci, građani srdačno pozdravljaju na svakom koraku. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. martina bracko
    #1 martina bracko 8 siječnja, 2020, 03:02

    Pozdravljeni: Ponudba posojila med resnim posameznikom v 72 urah.
    Posamezniki Irska, Švica, Kanada, Belgija, Francija, Italija, Guadeloupe, Gvajana, Martinique, Réunion Mayotte, Španija in povsod po svetu vam ponujam posojilo v višini od 5000 € do 8.000 .000 € vsem ljudem, ki jih lahko odplačajo z obrestmi obrestna mera znaša 2% za kateri koli zahtevani znesek. To počnem na naslednjih področjih:

    -Finančno posojilo
    – Domače posojilo
    – Naložbeno posojilo
    – Posojilo za avto
    – konsolidacijski dolg
    – Odkup kredita
    – Osebno posojilo
    -Jesni ste

    Če resnično potrebujete posojilo, se obrnite na mene. Na voljo sem vam za vse vaše finančne težave. Za več informacij nas kontaktirajte na naš e-poštni naslov: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code