IZDVOJENO

MILOMIR MARIĆ JE ZA HRVATSKU STVAR UČINIO VIŠE NEGO ŠTO ĆE IKADA NAPRAVITI MNOGI U MAJICAMA HOS-a

17. kolovoza, 2025.

Milomir Marić je desetljećima najpoznatiji beogradski novinar, tome statusu postignutom još osamdesetih s knjigom „Deca komunizma“ i pisanjem za „Dugu“ snažan zamašnjak zadnjih godina dao mu je rad na TV „Happy“. Objektivno malo je reći da je samo poznat čovjek, svakako jedan od najpoznatijih Srba današnjice

Milomir Marić se družio s Tuđmanom, Mimarom, Srećkom Pšeničnikom, s emigracijom u Švedskoj, s Ivicom Todorićem dok je još imao cvjećarnicu u Nami u Ilici… Družio i pisao o njima. Bio je i ostao odličan poznavatelj najvažnijih protagonista hrvatske i medijske scene u Hrvatskoj. Anto Nobilo je još ’90. za njim raspisivao uhidbene naloge zbog antidržavne djelatnosti

Napisao: Dražen Stjepandić

Umjesto podcasta evo teksta. U četvrtak, uoči Velike Gospe, snimali smo 20-ti podcast portala „Tjedno“. Vodio sam razgovor, a s ove i one strane mobitela, u stranačkim prostorijama, bio je predsjednik A-HSP-a Dražen Keleminec. Osim prve epizode kada je snimateljica bila gospođa Zorica Gregorić, Keleminec je snimao ostalih osamnaest naših dosadašnjih podcasta, od toga je tri puta bio i u ulozi sugovornika. Poslije Alena Islamovića bio je drugi najgledaniji gost.

Ovaj razgovor nam je bio najbolji, ali zbog tehničkog previda snimilo se samo dvadesetak minuta. Kako smo već jednom imali samo sliku bez tona svom dotadašnjem najbližem suradniku promrmljah da nam se to nikako ne smije dogoditi pred ozbiljnim sugovornicima. Nisam imao snage ni popizditi, a kamoli ponoviti intervju, umjesto toga komentirao sam važnost ugođaja tijekom razgovora, a poslije takvog previda onu žovijalnost i gorljivost, te ritam razgovora od preko sat vremena teško je ponoviti. Priča mi je uvijek u prvom planu, ali za video intervjue vrlo je bitan i ambijetalni ugođaj.

Energetski i koncentracijski sam bio potrošen i nisam mogao ponoviti ono što smo razgovarali u prazno. Pošli smo u obližnju Frankopansku u lokal gdje kada prvi put dođete dobijete besplatno piće.

Obavještajne spletke

Već je mene Keleminec pitao za Milomira Marića „onog udbaša“, kako se izrazi. Uzvratih da uglavnom govore da najpoznatiji beogradski novinar radi za Firmu. Keleminec je na glasu kao najveće političko strašilo na hrvatskoj političkoj sceni, a zapravo je normalan čovjek kajkavske prominencije, politički gledano doživotno okupiran parolama HSP-a iz Paragina vremena. Privatno mi je djelovao poštenije od nekih mojih starih znanaca s desnice. Upoznali smo se preko jednog moga zemljaka i ne znam zašto čak i na razvikano desnom podcastu „Velebit“ gostovao je samo kad sam ja bio voditelj. Sam mi je rekao kako sada, a ni prije nije imao vremena čitati, nešto više od povjerljivih uglavnom obavještajnih dokumenata. I sa svojim konspirativnim podacima i papirima često mi je plašio goste, predstavljajući se kao o mnogima posebno informirana osoba, a eto nije znao ni ono što zna svaki prosječan ljubitelj trihlera i špijunskih romana da je CIA u žargonu firma.

Milomir Marić je desetljećima najpoznatiji beogradski novinar, tome statusu postignutom još osamdesetih s knjigom „Deca komunizma“ i pisanjem za „Dugu“ snažan zamašnjak zadnjih godina dao mu je rad na TV „Happy“. Objektivno malo je reći da je samo poznat čovjek, svakako jedan od najpoznatijih Srba današnjice. Ljudi pričaju o njemu i s ove i one strane Drine, stoga me nije ništa začudilo kad ga je samoincijativno, ničim izazvan s moje strane, spomenuo i Dražen Keleminec. Uz svoje poštovanje koje imam prema liku i djelu Milomira Marića mislim da mi nije povjerovao da Milomira za razliku od mnogih drugih osobno ne samo poznajem nego i kontaktiram.

Pošto smo se našli u tome kafiću, gdje se prvi put možete nadati  besplatnom piću, Keleminec mi je pokazao na mobitelu fotku Milomira Marića snimljenu u gradskom autobusu u Dubrovniku. Tada još nisam znao da su tu sliku već objavili brojni beogradski tabloidi, mislio sam da ju je snimio netko od Keleminčevih pristaša. Milomir gotovo svake godine iz Crne Gore, odakle mu je supruga i gdje ljetuje, svrati i do Dubrovnika. Kažem to Kelemincu i kako sam to često već radio mašim se mobitela i nazovem Milomira, a za razliku od Bujanca ili Juriča ovaj se redovito javlja.

Pitam za  spomenutu sliku iz autobusa. Reče mi da se vozio do Gruža i pita me što radim? Spomenem podcast i kažem mu kako se odavno spremam napraviti i razgovor s njim. Spomenuo je svoj prošlogodišnji intervju za „Inkubator“ na što mu uzvratim kako mi to možemo i bolje. Prije mi je govorio kada dođem u Beograd da mu se javim, sada reče da će „u spetembru doći u Zagreb, pa se možemo naći“. Napomenuh mu s kim sam u društvu i tko mi snima podcaste. Pitam ga je li čuo za njega? Htio sam mu ga dati na telefon, ali Keleminec odbi i prozbori nešto negativno dovodeći me već tada u neprijatnu situaciju. No, uspjeh razgovor završiti u pristojnom tonu.

Nismo u nastavku mnogo dalje zborili o Milomiru navedoh još nekoliko podataka odreda iz prve ruke i svome dotadašnjem najbližem suradniku na podcastu opsjednutim lokalnim obavještajnim podzemnim spletkama napomenuh da je moj daleko poznatiji kolega radio i intervjue s direktorima Cije. Može li zamisliti što znači biti direktor CIA-je? Direktor, ravnatelj ili kako se to već zove. Takav čovjek mora prerasti ovdašnje obavještajne normative. Keleminec ponovi da ne on želi snimati podcast s Marićem, ali će mi naći čovjeka.

Objektivno, ono što mi je on radio mogao sam već odavno savladati. Za to mi nije potreban ni jedan cijeli dan obuke, ali nisam želio biti sam. Novinarstvo nije književnost, a čak i u književnosti i kad se ističe individualizam, pa i opisuje usamljenost, prešućuje se naknadno jako bitan urednički, izdavački i promidžbeni rad. Podcasti su posebna nova disciplina, neki dan sam imao raspravu s velikim Lujom Bauerom objašnjavajući mu da podcast nije televizija. Slavni pisac kao osoba u zlatnoj dobi čuo je za podcaste, jer mu životna pratilja predaje novinarstvo, ali bio je šokiran da mi od televizije nemamo ni studio pa mi je po tome pitanju nakon gostovanja napisao neke primjedbe, na što sam mu odgovorio:

„Dragi Lujo,

Zahvaljujem ti se na savjetima i znam da si produkcijski gledano u pravu.

Kad sam krenuo raditi naš podcast kupio sam kameru, kad rekoše ne to se sada snima s mobitelima. Kakva kamera.

Većina podcasta ima mikrofone kao na radiju. Imaju studije i gosti dolaze kao na radio samo što imaš video snimak razgovora.To nisam htio. Pokušao sam više biti TV, ići okolo s tim kamericama zalaziti u razne pore i dijelove grada, demokratizirati medij, a ispadoh tek studijski beskućnik.

Dalje, dogodilo nam se da da ton uopće ne bude zabilježen i to nakon izvrsnog razgovora. Sad je ton bio dobar, slika dopadljiva, a kadriranje prisutno. Kažem prisutno jer za pravo kadriranje treba redatelj ili realizator slike, jednako kao i majstor tona… Sve su to filmska i TV zanimanja čija znanja običan snimatelj s mobitelom ni pojmovno ne zna. Jednako tako rijetko zna voditelja obavijestiti što je ispred objektiva, a ja nisam znao što je iza kamere nego se prilagođavam onome što se dogodilo prije. Uz sve to imaš situacijsku situaciju, nemaš gdje parkirati, deru se na tebe ovi ili oni i odmah ideš uživo u program.

Pravi voditelj dođe par sati prije emisije i još mu pripreme pitanja kao npr. velikom Stankoviću.

Rezultat vidim tek kad podcast bude objavljen, a kako to većina uglavnom gleda na mobitelima osnovna izražajna sredstva TV-a se jedva primijete i ako postoje i ako ne postoje…“, napisao sam Luji.

U podcastima novinar-voditelj čak nije ni presudan nego dobro vladanje marketingom na društvenim mrežama i novim medijima. Osim u programskom dijelu u svemu drugome potrebnim za podcast sam slab, a i da sam bolji od početka snimanja podcasta portala „Tjedno“ nisam želio raditi sam i od svih s kojima sam razgovarao na početku kada je bio u Zagrebu, a često nije, na Keleminca sam mogao računati. Nije samo snimao nego je podcaste montirao i podizao na youtube.

Računao sam na njega i u narednoj fazi, ali umjesto iznošenja narednih planova po svršetku priče s Milomirom pohvalih se da sam imao sreće raditi s nekolicinom velikih novinara i naravno da nekolicinu drugih osobno poznajem. Razišli smo se u ugodnom raspoloženju dogovarajući kad ćemo ponovno snimiti taj dvadeseti neuspješno snimani podcast.

Sutradan na Veliku Gospu po, povratka s Jaruna, malo prošarah po youtube-u i naletjeh na najnoviji Keleminčev video uradak. Već je bilo prošlo 23 sata od postavljanja, dakle snimio ga je odmah po našemu razilaženju samo što tada  kao kad smo snimali podcast portala “Tjedno” nije bilo tehničkih poteškoća. Tema Milomir Marić, odnosno teško pljuvanje i prozivanje za četništvo i hrpa toga što jednostavno faktografski nije točno.

Prije nego sam do kraja pogledao novi Keleminčev video nazovi komentar, bljuvotinu ala Bujanec, samo s nekim podacima koje je čuo dok sam zvao Milomira, što je jedino u tom njegovom auto snimku bilo točno, odmah sam ga nazvao pitajući zašto je to napravio? Počeo se braniti da su Mariću često gosti Šešelj i ratni zločinci. Vrijeđa Hrvatsku. Oštro se suprostavih tada i sada tvrdeći tvrdim da Milomir Marić nikada na eksplicitno nacionalističkoj osnovi nije vrijeđao Hrvatsku i Hrvate. Komentirati i iznositi svoje mišljenje, povesti razgovor o nekome i nečemu ne znači nužno vrijeđati. I sada ponavljam, imenjače, nađi mi nešto od toga što si nakenjao u svome videu častim janjetinom. Ne samo jednom kilom.

No, jedna druga stvar mi više naljutila, zašto je išao napasti nekoga s kim sam ja do prije možda i nepunog sata razgovarao na mobitel i s kim sam u dobrim odnosima?

„Ako si dobar s njim, ne možeš više biti i samnom. Aj bok“ „Bok“, tako izgubih svog jedinog suradnika na podcastu.

Korisna budala

Blago rečeno ispao sam mu korisna budala. Stvarno nisam očekivao da će jedan predsjednik kakve-takve stranke u stilu najljigavijeg novinarskog tračeraškog potrčka odmah tako negativno iskoristiti ono što je čuo za našim stolom.

„Što bi ti Keleminec napravio da sam ja tako nešto napravio tebi? Ti nazoveš čovjeka, a ja ga odmah zatim javno napadnem i sve ispadne kao da si ga ti zato zvao? Što bi napravio da sada ja navedem kakve si mi poruke pokazivao i koga si sve tajno snimao?“ Ne možeš misliti uvijek samo na sebe. Neke stvari se ne rade ni kad si novinar, a posebice ako to nisi. Lijepo sam ti rekao da nikada nisam bio neopredijeljen čovjek, ali politika me ne zanima više onako kako zanima političare i one koji misle da to jesu, a ni tada je nisam stavljao na osobnu razinu, a još manje poslovnu.

A ono što je još važnije od moje uloge u tvome uratku naveo su hrpetinu čistih laži, već sam ti govorio Milomir Marić se družio s Tuđmanom, Mimarom, Srećkom Pšeničnikom, s emigracijom u Švedskoj, s Ivicom Todorićem dok je još imao cvjećarnicu u Nami u Ilici… Družio i pisao o njima. Bio je i ostao odličan poznavatelj najvažnijih protagonista hrvatske i medijske scene u Hrvatskoj. Anto Nobilo je još ’90. za njim raspisivao uhidbene naloge zbog antidržavne djelatnosti. Namjerno ili nenamjerno napravio je za hrvatsku stvar više od tebe i takvih koji i usred zime navodno od vrućine se skidaju i pokazuju crne majice s grbom HOS-a, a da zapravo sami u HOS nisu ni bili i njihovim uniformama nisu paradirali čak ni u debelim pozadinama.

Marićev rad u Vučićevoj epohi je nešto što nemam namjeru idealizirati, a koliko god bio prozivan i od strane svojih tamo daleko, ni najoštriji kritičari ga ne stavljaju uz bok „Pinku“ i „Informeru“, Mitroviću i Vučićeviću. Pisati o lopovima i mafijašima ne znači da si to i ti sam, jednako tako kao i pred kamerama razgovarati s četničkim vojvodama i osuđenim ratnim zločincima nije biti kao oni.

Sam snimaš svoje priloge, zahvaljujem ti se što si mi pomagao u snimanju naših podcasta, a to bi trebalo biti dovoljno da možeš pojmovno zamisliti što znači imati televiziju s nacionalnom koncesijom barem s materijalne strane. Koliko je to poslova i zanimanja o čemu sam pisao u dopisivanju s Lujom Bauerom. Ne znam može li se to bez ovakve ili onakve političke zaleđine. A i na toj takvoj za mnoge Srbe presrpskoj „TV Happy“ Milomir Marić je ugostio Igora Vukića i razgovarali su o njegovoj knjizi „Radni logor Jasenovac“ što mu se nije dogodilo ni u jednom meanstream mediju u Hrvatskoj. U povodu nedavne smrti Milana Ivkošića, zamisli i njega sam poznavao i zvao sam ga u podcast baš te nedjelje kad je doživio moždani udar i nikad to nisam objavio, a to su vjerojatno znali i u Večernjaku i također nikada nisu to objavili, e u tome Večernjaku pokojni Ivkošić je po Vukićevim oproštajnim riječima jedini objektivno pisao o njegovoj knjizi nakon čega je suspendiran.

Spominjao si njegov „Goli život“. U epizodi s Vinkom Sindičićem isti taj Marić je dao veći doprinos rasvjetljavanju okolnosti oko ubojstva Brune Bušića negoli film „Tko je ubio Brunu Bušića“ Bože Vukušića i Vice Vukojevića naručenom da sakrije tragove.

Kad su ono na Interliberu zabranili Mladena Pavkovića zbog knjige o Andriji Artukoviću isto sam zvao Milomira Marića i za razliku od Velje Bujanca ili Marka Juriča uobičajeno se javio i nije me odbio, samo što suprotno od Vukića tvoj Koprivčanec Pavković nije htio otići u Beograd i njima malo tamo objasniti svoje domoljubne poglede i sadržaje.

Prozivaš Milomira Marića i ostale Srbe što dolaze na hrvatsku obalu, a upravo je isti taj Marić neki dan izjavio da je sezona u Crnoj Gori propala jer ove godine Srbi nisu došli. Turistička pitanja prepustimo ljudima koji od toga žive. T